Otpor do oslobođenja, prosinac 1943. – svibanj 1945.

Slojevi

Otpor do oslobođenja, prosinac 1943. – svibanj 1945.

Period od kraja 1943. do oslobođenja Zagreba 8. svibnja 1945. godine možemo okarakterizirati kao izuzetno nasilan period za antifašistički otpor. Rast popularnosti Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) u Zagrebu i njegovoj okolici - na Žumberku, Moslavini, Bilogori i Kalniku predstavljao je nepremostiv izazov za ustaški režim koji je, kako se rat primicao kraju, gubio teritorij i tlo pod nogama. Gubljenje teritorija od strane partizanskih snaga rezultiralo je sve većom koncentracijom ustaškog državnog aparata u Zagrebu i njegovoj okolici. To je omogućilo ustaškom režimu uvođenje novih tehnika represije poput javnih vješanja, učestalih racija na cijele kvartove, infiltracije konfidenata i provokatora u strukture otpora, masovna uhićenja, mučenja osumnjičenika te nasumične racije na ulici i njihovu učestaliju primjenu. Ustaški se režim nastavio oslanjati na nasilje i represiju kao glavni, a do kraja ovog perioda i jedini, mehanizam reprodukcije vlasti. Prosinačke žrtve i svi javno obješeni antifašisti i civili Zagreba i njegove okolice bit će direkte žrtve ustaškog terora koji se trudio sve većom javnom brutalnošću spriječiti podršku NOP-u i uništiti strukture otpora.

Iako su strukture antifašističkog otpora bila konstantno izložene udaru ustaškog represivnog aparata tijekom 1944. godine ti udarci postaju puno kritičniji. U prvoj polovici će organizacije NOP-a doživjeti veliki udarac gdje će biti uhićen gotovo cijeli Mjesni komitet, zajedno sa Mjesnim Narodnooslobodilačkim odborom. SKOJ će u prvoj polovici godine biti skoro razbijen što je vidljivo iz slučaja brutalnog ubojstva Božene Hršak (Katarine). AFŽ će biti demontiran i uklopljen u strukture NOO-a. Nakon tih padova i gubitaka u ljudstvu, Povjerenstvo, koje je djelovalo na oslobođenom teritoriju, sve učestalije inzistira na izvlačenju svih (potencijalno) kompromitiranih aktivista iz grada. Vidljivo je to iz energičnih naredbi koje Povjerenstvo šalje Veberu nakon uhićenja organizacionog sekretera MK KPH Zagreb Vikice Tučkorić. Od druge polovice 1944. godine

Povjerenstvo će raditi sve kako bi sačuvalo živote aktivista koji su se nalazili u gradu. To je najvidljivije nakon pada zadnjeg sastava MK KPH Zagreb u veljači 1945. godine kad je odlučeno da se neće pristupati osnivanju novog MK KPH unutar grada do samog oslobođenja.

Povjerenstvo je u ovom period promijenilo četiri Instruktora Povjerenstva za Zagreb koji su predstavljali najvišu partijsku instancu na terenu i rukovodili organizacijom otpora. Veliki broj uhićenih, ubijenih i evakuiranih aktivista u Zagrebu je rezultirao sve većim potrebama organizacijskog i političkog mentorstva pa je Povjerenstvo u tom periodu slalo veliki broj instruktora, poput Ankice Kežman Vesele i Vere Cvetković-Majer, koji su radili na lokalnoj organizaciji SKOJ-a, Rajonskih komiteta, AFŽ-a i sličnih instanci NOP-a u gradu. U ovom periodu Povjerenstvo uspijeva uspostaviti i radio vezu između grada i partijskih instanci van grada što uvelike olakšava obavještajni posao otpora u Zagrebu koji poprima sve veći fokus kako se rat primicao kraju.

Strukture NOP-a će biti izložene represiji ustaškog režima do samog kraja rata, ali će se ipak uspjeti održati. Igrat će aktivnu ulogu u samom oslobođenju grada preko jedinica Narodne zaštite koje su se pridruživale dijelovima partizanskih divizija koje su oslobađale grad 8. svibnja 1945. godine.

Josip Jagić