Punktovi

Prosinačke žrtve

Javno vješanje šesnaestorice talaca

20. XII. 1943.

Oglas o vješanju šesnaestorice talaca - prosinačkih žrtava

Jedno od prvih javnih vješanja talaca u Zagrebu. Ustaše su objesile šesnaest talaca na cesti između Maksimira i Dubrave 20.12.1943. u odmazdi zbog partizanske diverzantske akcije u Sopnici gdje je minirano skladišta oružja i municije.

Ustaše su 20. prosinca 1943. godine na cesti koja je povezivala Maksimir s Dubravom objesili šesnaest talaca. Iako je ranije, početkom prosinca, izvršeno javno vješanje troje talaca na cesti koja je povezivala Stupnik i Stenjevac, ovo je smaknuće predstavljalo svojevrsnu radikalizaciju dotadašnje, ionako brutalne, politike represalija koje je provodio ustaški režim po uzoru na svoje nacističke saveznike. Režim je s politikom represalija u obliku strijeljanja taoca počeo još u prvim mjesecima svog postojanja, no tek se krajem 1943. godine odlučio na javna vješanja kao jednu od politika odmazde sa specifičnom morbidno-simboličkom dimenzijom.Ova odmazda bila je specifična po tome što su u javnom prostoru ustaše odlučile objesiti ljude koji su ipak imali izvjesnu javnu vidljivost u sredini u kojoj su živjeli. Najjasnije je to iz primjera Bogdana Ogrizovića, predsjednika Mjesnog narodnooslobodilačkog odbora, koji je bio profesor na I. muškoj realnoj gimnaziji i asistent na katedri za fiziku na Sveučilištu. Kao sin Milana Ogrizovića, autora drame „Hasanaginica“ iz 1909. i poznatog frankovca, potjecao je iz ugledne obitelji. U svojim sjećanjima Mahmud Konjhodžić ističe da se u Zagrebu:

„pričalo tada o sahrani Bogdana Ogrizovića i pošto je njegov otac, pisac ‘Hasanaginice’, Milan Ogrizović u mladosti bio poznanik Ante Pavelića, Ogrizovićeva majka je, nad grobom svog obješenog sina, poručila svom mužu u grobnici: ‘Evo, Milane, ovo ti šalje Ante Pavelić’. U oglasu o vješanju ustaše se nisu tada usudili da kod imena Bogdana Ogrizovića stave očevo ime Milan, već su kao očevo ime stavili lažno — Ivan. Ali je čitav grad pričao o pogubljenju sina pisca ‘Hasanaginice’, Milana Ogrizovića.“

Likvidacija Ogrizovića i još petnaest osoba od kojih je većina bila povezana s Narodnooslobodilačkim pokretom (NOP ) izazvala je duboko negativne reakcije u Zagrebu i van njega. Radilo se o prvom javnom ubojstvu renomiranih građana unutar gradskih granica, a koji su bili pritvoreni zbog sumnji na protudržavno djelovanje u smislu povezanosti s NOP -om te je sukladno tome konsternacija građana bila velika.

„Ubojstvo šesnaestorice boraca, kako su tada pripovijedali borci koji su stigli iz Zagreba u Posavinu na oslobođeno područje, zaista je bolno odjeknulo u Zagrebu i svim selima okolice. Čule su se svuda riječi osude i užasnih prijetnji zločincima.“6 Takvo stanje potvrđuju i izvještaji iz Zagreba od kojih jedan ističe kako „vješanje talaca u Dubravi nije dobro sjelo građanima te je do određene mjere diskvalificiralo režim. Sa svih strana čuje se jako ogorčenje i javna kritika/ čak i tamo pred vješanima su mase — pojedinci — glasno kritikovali/ i možemo reći da nije imalo onaj cilj, koji su ustaše i okupatori željeli postići — osjeća se ogorčenje.“

Vidi više: Josip Jagić, "A mi u ovome kavezu muku mučimo", u: Kartografija otpora: Zagreb 1941 – 1945, ur. Josip Jagić i Marko Kostanić (Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe, 2022), 93–94.

Odmah poslije 20. prosinca 1943. dobio sam jedan broj ustaških novina »Nova Hrvatska« i pročitao veliku ustašku objavu: »Obješeno 16 redarstveno utvrđenih komunista.« Među imenima poginulih pronašao sam drugove novinare Petra Mihočevića i Branka Ivàkiéa. Tada sam otkrio da je i naša prva veza — plavi drug — Radovan Reicherzer također među obješenima, zajedno s Bogdanom Ogrizovićem. U oglasu je stajalo da je Bogdan bio tajnik NOO-a. S njima je obješeno još nekoliko komunista i to: Alojz Kocmur, Ivan Šimecki, Stjepan Kozjak i drugi. Culo se tada da je ispod vješala pobjegao jedan osuđenik na smrt — Milovan Kovačević, koga sam uskoro upoznao u Slunju, kad je stigao na oslobođeno po dručje. Pretvarao se da je onesviješten, ili čak mrtav, i dželati su ga ostavili da leži na zemlji, da ga posljednjeg objese. Iskoristio je pogodan trenutak, skočio u kukuruze u Dubravi, gdje su drugove vješali, i uspio umaći potjerama.

Mahumd Konjhodžić, "Mala redakcija u Zagrebu", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 3, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1984), 139.