Konsolidacija otpora, proljeće 1942. – prosinac 1943.

Nakon zimske kampanje provala ustaškog represivnog aparata i odlaska Centralnog komiteta KPH na teritorij pod kontrolom partizana, u proljeće 1942. započinje druga faza rada Narodnooslobodilačkog pokreta u Zagrebu. Partija i NOP, iako mijenjaju strategiju ratovanja protiv njemačko-talijanskih okupatora, odnosno ustaškog režima i stavljaju fokus na partizanski ustanak, Zagreb i druga urbana središta nikako nisu prestala biti važna žarišta otpora. Naprotiv, aktivistkinje i aktivisti nastavili su održavati kompleksnu i razgranatu infrastrukturu organiziranog otpora, samo s novim ciljevima i metodama borbe.

Tako u proljeće 1942. na mjestu Centralnog komiteta KPH formira se Povjerenstvo za Zagreb i Sjevernu Hrvatsku, kojeg u prvih par mjeseci vode španjolski borac Grga Jankes i iskusni partijac Dragutin Saili Konspirator. Njih dvojica zbog kompromitacije ubrzo su primorani se povući u ilegalu, te na njihovo mjesto iz Like je poslan Ivo Marinković (u kasno ljeto 1942) kao rukovodioc i Lepa Perović (u kasnu jesen 1942) u ulozi instruktorice. Njihov primarni zadatak bio je pomagati Mjesnom komitetu pri obnovi porušene infrastrukture nakon ustaških čistki, te ispitati mogućnosti i potaknuti na podizanje partizanskog otpora na područjima koja gravitiraju Zagrebu, u prvom redu Sjevernoj Hrvatskoj.

U ovoj fazi okupacije Zagreba ustaški režim sofisticira svoje metode djelovanja protiv NOP-a te širi mrežu svojih agenata i metode kojima probija u strukture antifašističkog pokreta u gradu. Jedan od takvih metoda bila je korištenje nehumanog mučenja kako bi se uhvaćeni aktivisti i aktivistice preobratili u režimske konfidente i pomogli razotkriti gradsku mrežu. Najpoznatiji primjer iz ove faze bio je Mate Rendulić, radnik u željezničkoj radionici, zbog kojeg je palo veliki broj ljudi uključenih u rad zagrebačkog NOP-a, između ostalih i Ivo Marinković.

U istom periodu Mjesni komitet, također dobiva pomoć (Perica Dozet dolazi na mjesto sekretara), te relativno uspješno uspostavlja veze sa svojim nižim instancama, popunjava mjesta u rajonskim komitetima koja su ostala prazna zbog bijega članica i članova iz Zagreba ili njihovog pada pred ustaškim terorom. Također, MK se prilagođava novoj strategiji NOP-a i preuzima novu ulogu u širem kontekstu ratovanja, a koja podrazumijeva: 1) održavanje i širenje NOP-a u Zagrebu kroz konspirativni rad; 2) propagandni rad i osvještavanje stanovništva o svim aspektima destruktivne prirode okupacijskih snaga i ustaškog režima, s ciljem širenja antifašističkog sentimenta i mobilizacije podrške NOP-u; 3) prikupljanje informacija kroz mrežu obavještajne službe u gradu i izvršavanje povremenih sabotaža režima i likvidacija njegovih agenata; 4) opskrba partizanske vojske sanitetom, specijalnim materijalima i alatima, novcem i drugim resursima koji su bili teško dostupni van velikih gradova 5) te možda i najvažniji aspekt rada MK, prikupljanje dobrovoljaca i dobrovoljki za partizanske jedinice te organizacija njihovog prebacivanja iz Zagreb na teritorij pod kontrolom Narodnooslobodilačke vojske.

Vidi više: Saša Vejzagić, "Redefiniranje otpora u kontekstu policijskog grada – zagrebački antifašistički pokret, 1942. – 1943.", u: Kartografija otpora: Zagreb 1941. – 1945., ur. Josip Jagić i Marko Kostanić (Beograd: RLS SEE, 2022), 56–91.