Punktovi

Ilegalni stan Anice Rakar-Magašić

VIII. 1941. - XII. 1941.

Sastajalište Odbora za logore pri Pokrajinskom komitetu Narodne pomoći (za Hrvatsku) u stanu Anice Rakar-Magašić, članice Odbora.

U kolovozu 1941. osnovan je odbor za pomoć drugovima u logorima pod rukovodstvom Anke Berus. Tom sastanku prisustvovale su, osim drugarice Berus, Ružica Turković, Adela Ivanković, Anica Rakar-Magašić i Štefica Crnojevac. [...] Zadatak odbora je bio da brine o drugovima i drugaricama u logorima, kao i o njihovim porodicama. Pomoć se sastojala u slanju hrane, sanitetskog materijala, odjeće, obuće i uspostavljanju pismene veze. Odbor je proširio svoju djelatnost i okupio oko sebe velik broj porodica i poznanika interniraca[.]
Odbor je svoje sastanke održavao kod Anice Rakar-Magašić, Trg N 15 (sada Trg žrtava fašizma), Anđelke Šnidaršić-Pavlinić, Kapucinske stube 1, Štefice Crnojevac, Tratinska (Ulica Rade Končara) 14, u mljekarstvu Kos, Bulićeva 14, kod Zvonimira Ivankovića, Ilica 132, Kavurić-Volčanšeka, Baštjanova 34, Badela, Kaptol 28.

Adela Ivanković, Štefica Crnojevac, Anđela Šnidaršić-Pavlinić, Anica Rakar-Magašić, "Pomoć internircima u logorima", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 2, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1983), 294-295.

U početku okupacije najsigurnija su bila skloništa u središtu grada, jer su tu policijske racije po stanovima bile najrjeđe. Okupatori su računali da mi nismo rado viđeni gosti među građanima koji su tu stanovali. Tako sam se u 1941. godini sklanjao po danu kada nisam imao sastanaka, da se ne bih zadržavao na ulici, na Gornjem gradu kod Leona Cergolja u Matoševoj ulici 11, oca moje drugarice, kod obućarskog obrtnika Ljudevita Blažička u prolazu kina »Balkan«, kod Ante Jurjevića, klesarskog obrtnika u Hercegovačkoj ulici i u njegovoj radionici na Mirogojskoj cesti, kod arhitekta Branka Bona u Martićevoj ulici, u stanu Jože Rutića, glumca, kraj Radničkog doma, u stanu Ekrema Maglajlića na Veterinarskom fakultetu na Savskoj cesti. Noćivao sam ponekad i kod dra Jurja Bocaka u Novakovoj ulici. Spavao sam kod Đure Hiveša, bankarskog činovnika u Vinogradskoj ulici, kod Jure Blaževića, gradskog činovnika u odvojku Hercegovačke ulice, kod porodice Ružice Mikac na Prilazu JNA, kod Rozike i Stanka Kirete, radnika, u istoj ulici, kod Ive Lucovića, kino-biljetera, u Brozovoj ulici, u stanu profesora Baće u Domjanićevoj ulici, kod Jure Asančajića, ložača u željezničarskom svratištu na Trnju, kod željezničara Jure Hećimovića u Trnju, kod porodica Mokosek i Hadelan, radnika u Trnju, u radionici obućara Mancea u Radićevoj ulici, u stanu obućarskog obrtnika Stipančića u Ilici preko puta Gundulićeve ulice, u stanu Rudija Ječmenjaka na Marulićevu trgu. Kasnije se taj krug širi sa stanom inž. Borisa Bakrača u Medvedgradskoj ulici, inž. Dragana Carića u Boškovićevoj ulici, Ivke Šarić, majke inž. Ljube Šarića, u Petrinjskoj ulici, Zorka Goluba, asistenta na Veterinarskom fakultetu, Živka Kovačevića, tramvajskog radnika, na Ljubljanici, Nikole Lazića, kućepazitelja na Dolcu — na tržnici. Takvih stanova, koji su mi služili za sastanke, spavanje, javke i slično, imao sam na raspolaganju po raznim ulicama. Teško se danas sjetiti, poslije tolikih godina, svih tih ljudi i porodica koji su s nama dijelili sve tegobe i opasnosti ilegalnog rada u gradu. Ovo je samo sjećanje jednog sudionika. Računa se da je bilo nekoliko tisuća takvih.

Lutvo Ahmetović, “Najšira podrška građana”, u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 2, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1983), 112.

DEŠA DEVČIĆ /rodjena Vernić/
31 godinu. Nisam član Partije. Radila u ženskim gradjanskim kulturnim udruženjima /Omladinska podružnica[/] Ženskog pokreta, Društvo za prosvjetu žene, Univerzitetski obrazovane žene, stu[d].germanistike, stud. romanistike, Svje[tl]ost, saradjivala u “Že[n]skom svijetu”, bila delegat u odboru za svjet. omlad. kongres u Ženevi, Almanah hrv. omladine.
Radila kroz sve to doba 1935-1941 sa Vandom Mates-[N]ovosel, Ljubom i Jelom Jančić, Olgom Žerdik, Cvijetom Zagorac /Vedom/, Lucijom Borjan, bila tehnička pomoćna sila u listu “Hrvatsko selo” sa Olgom Maček i Markom Hercigonja /1935?/[.]
Od NDH ljeta 1941. bila u vezi sa Hanom Pavelić i tu kao kurir /za partizanski rad?/ bila dva puta u Sarajevu, 2-3 puta u Zemunu i jedan put u Ljubljani. Na tome poslu i uhapšena 22. I. 1942., te na terećenje Cincipinke [Ankice Sertić, mjesne tehničarke i ustaške konfidentkinje, streljane nakon rata], a na osnovu vlastitog zapisnika uskladjenog sa Hanom, osudjena na 3 godine logora, gdje sam boravila od 10. VI. 1942. - 16. I. 1944. /Prije hapšenja prošla nekoliko dana u sakrivanju, ali se sama javila u kuću, gdje je čekala policija, budući da sam se krivo kod obitelji informirala i da ne traže mene, nego brata kojega tereti glavno moja otsutnost./
U logoru nastojala s ostalim drugaricama u dogovoru i skladu bdjeti nad pravilnom podjelom hrane, odjeće, zanimanja, naobrazbe, administracije u borbi za svakodnevne potrebe i prava logorašica.
S Bogdanom Ogrizovićem, svojim bratom Vukom Vernićem, svojim mužem Natkom Devčićem i Markom Hercigonja nastojala oko lične teoretske naobrazbe. – Pred hapšenje pristupila sa Anicom Rakar i drugima osnivanju profesorskog ženskog antifašističkog odbora ali dospjela samo na prva dva sastanka.