Punktovi

Ustaški i Gestapov zatvor

10. IV. 1941. - 8. V. 1945.

Na Trgu N/Kulina bana 10 nalazio se zatvor Gestapoa i Ustaške nadzorne službe u podrumu JAZU-ovog stambenog bloka (kasnije studentskog doma Moše Pijade). Zgradu su projektirali arhitekt Edo Šen i njegov asistent Milovan Kovačević. Kovačević, aktivan sudionik pokreta otpora, uspio je (zajedno s Pijem Jurčićem) preživjeti "vješanje osamnaestorice" 20. prosinca 1943. u Dubravi.

***
S TRGA KULINA BANA NA SAVSKU CESTU
Konačno, nakon puna dva mjeseca istrage, napuštam šesticu, u kojoj sam se već udomaćio. Poslije dva mjeseca potpune tame izlazim na sunce, što tako raskošno sja nad bjelinom Umjetničkog paviljona, koji je, s dodatkom od tri minareta, pretvoren u džamiju.
Ostavljam za sobom niz slika od preko stotinu ljudi, koji su se izmjenjivali u ćeliji, i s kojima sam dijelio kruh, slaninu, luk i cigarete. [...] Sjećam ih se svih: i malog maturanta, Istranina, koji je upao u ćeliju jedno jutro posve izmrcvaren i obliven krvlju, razbijene glave i iščupanih noktiju, pa veselog partizana Stjepana, koji nam je vedro i sa žarom u očima pripovijedao o partizanskim borbama u Gorskom Kotaru, Lici i Istri te o ustaškoj istrazi na svim katovima zlokobne zgrade na trgu Kulina bana.
Ugurali ga jedne večeri u šesticu iz pokrajnje samice, gdje je ležao tri mjeseca, više mrtav nego živ, mučen mukama, koje je samo ustaški mozak mogao izmisliti. Ušao je u ćeliju samo u gaćama i krvavoj košulji. U ruci je nosio cipele bez vezica, a na čupavoj glavi kočio se elegantni “Borsalino”.
– Je li dozvoljeno, gospodo i drugovi? – upitao je šeretskim glasom i izvalio se pored mene na dasku.
I od toga dana, pa sve do svog odlaska iz ćelije, hranio nas je prskavim humorom i neiscrpnom životnom energijom.
Prolaze ljudi i polako se gube s mog horizonta. Tu je i onaj nesretni postolar iz I. rajona sav krvav i unakažen, bespomoćan i jadan, utučen zbog svoje slabosti, koja ga je natjerala, da povuče sa sobom u zatvor tolike drugove.
I pacifist Štef je tu, inteligentan seljak iz Turopolja[.]
Defiliraju u dugim redovima željezničari i radnici električne centrale, đaci i profesori, obrtnici i činovnici, liječnici, ustaše, koji su ubacivani kao “uho” u našu ćeliju, i domobrani. Bilo je i svećenika, i industrijalaca, i Židova, i slobodnih zidara.
Put mi presijeca nečija debela pesnica.
– Smrt fašizmu – sloboda narodu! – dočekuje me crveno, pijano lice moga mučitelja, “referenta” i ustaškog zastavnika Kambera.
– Kuda, druže? – pitaju sarkastična usta i rastežu se u podmukli smijeh.
Na kraju hodnika susrećem još dvojicu: skojevca Aliju i trgovačkog pomoćnika Tomislava, koji je uhvaćen “na vezi” neposredno pred svoj odlazak u partizane. Lica su im blijeda, voštana, obrasla tankom, mladenačkom bradom. Žvaču breskve i nude meni.
Konačno, poslije formalnosti kod uzničara, penjemo se u “Maricu”. Tamo već sjedi neka mlada Židovka, žuta lica, razderanoga desnog uha.
[...]
U glavi mi se vrtjelo od nenaviknutog svijetla, osjetio sam slabost u nogama. Bio je 1. oktobra, okupan toplim jesenjim suncem. Grad je žamorio. Građani su užurbano hodali ulicama i bojažljivo pogledavali na “Maricu”, koja je nečujno puzila putem u Savsku cestu.
Tamo nas je dočekao suludi Hansi, pijani degenerik i propali veterinar. Objesili nam tablice s brojevima oko vrata i slikali nas u tri poze. Zatim su nam uzeli otiske prstiju.
Nakon svršene procedure strpali su Aliju, Tomislava i mene u neku samicu na prvome katu.
SAVSKA CESTA
Sobica, u usporedbi s onom podrumskom šesticom na trgu Kulina bana, prijazna.