Punktovi

Mljekarstvo Kos

Punkt za kurire i spremište hrane.

Punktovi za snabdijevanje živežnim namirnicama bili su nam mljekarstva na Pejačevićevu (Britanski) trgu br. 2, na početku Pantovčaka i u Bulićevoj ulici. Za suhomesnatu robu trgovina suhomesnate robe u Ilici do Obrtničkog doma koju je vodio neki Kvakan pristaša ustaša, ali mi je njegova žena, sestra Jože Horvata, prodavala sve potrebno za zatvorenike i logoraše.
Mljekarstvo moje drugarice na Pejačevićevu trgu br. 2 bilo je mjesto sastajanja i sklonište materijala. To mljekarstvo treba posebno istaći, jer je ono bilo i punkt za svakodnevno sastajanje nas iz Narodne pomoći i Anke Berus, a kasnije Tateka (Antuna Beničkog) i Nosonje (Vlade Lončarića). Poslije mog odlaska, stan moje drugarice koristio se kao punkt, pa su u njega redovito dolazili Perica Dozet, Milutin Baltić, Lepa Perović i drugi. Poslije hapšenja moje drugarice nije više bilo moguće koristiti se tim stanom. Ona je 1944. godine otišla u partizane u Hrvatsko primorje.
Mljekarstvo u Bulićevoj ulici služilo nam je kao punkt za kurire. Zato sam angažirao prof. Bogdanovića koji je nakon kratkog vremena bio izdajom uhapšen zajedno s vlasnicom mljekarstva i otpremljen u logor Jasenovac gdje je i poginuo. I njegov stan u Vončininoj ulici je bio korišten za sastanke.

Ivan Barbalić, "Organizacija Narodne pomoći među intelektualcima", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 2, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1983), 310-311.

Spremišta hrane nalazila su se kod Rezike Bermanec, Štefice Crnojevac, u mljekarstvu Ilica 210, u mljekarstvu Kos, Bulićeva 14, u mljekarstvu Katice Krnjajić na Pejačevićevu (Britanskom) trgu, kod Andreje Kavurić u Baštjanovoj 34, Badela na Kaptolu 28 i drugim mjestima. Meso i mesne proizvode nabavljali smo u mesnici u Ilici 53 kod Ivana Kavrana. S njime, kao i s mljekarstvom na Pejačevićevu trgu, povezao nas je Ivan Barbalić. Nada Levnaić, koja je radila u tvornici »Španić«, nabavljala je veću količinu bombona. Nada Bermanec, koja je radila u Crvenom križu, u suradnji sa još nekim drugaricama, uzimala je veće količine robe iz paketa koji su bili određeni za legionare na istočnom bojištu. Hrana je slana u suhom stanju i već gotova za jelo, a kad je organizacija u logoru bila takva da su drugovi mogli već sami kuhati, slala se i svježa hrana, npr. u Jasku i Staru Gradišku.
S logorima u Lepoglavi, Jaski, Koprivnici i Staroj Gradiški postojala je i ilegalna pismena veza. Pisma i vijesti su se slali uglavnom upakovani u hranu (zaprška, naranče, smokve i šljive) ili ušiveni u odijelo. Iz logora se također pošta primala ušivena u prljavo odijelo. Sve vijesti iz logora predavaie su se višim vezama. Tako su dobiveni podaci o stanju u logorima, o dolasku novih interniraca, o likvidaciji drugova i masovnom teroru ustaša. Na taj način mogla se pružati bolja pomoć drugovima u logoru, a osim toga obavještavati široke mase o zvjerstvima i teroru ustaša. To je pridonijelo tome da je broj simpatizera rastao iz dana u dan.
Odbor je svoje sastanke održavao kod Anice Rakar-Magašić, Trg N 15 (sada Trg žrtava fašizma), Anđelke Šnidaršić-Pavlinić, Kapucinske stube 1, Štefice Crnojevac, Tratinska (Ulica Rade Končara) 14, u mljekarstvu Kos, Bulićeva 14, kod Zvonimira Ivankovića, Ilica 132, Kavurić-Volčanšeka, Baštjanova 34, Badela, Kaptol 28.

Adela Ivanković, Štefica Crnojevac, Anđela Šnidaršić-Pavlinić, Anica Rakar-Magašić, "Pomoć internircima u logorima", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 2, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1983), 295.