Punktovi

Punkt za raspodjelu materijala

IX. 1941. - XII. 1941.

Mauricije Magašić

Prije dolaska okupatora i uspostavljanja ustaškog režima, bio sam član sveučilišne ćelije u kojoj su bili, osim mene: dr Juraj Bocak i dr Ivica Pavletić, asistenti na Medicinskom fakultetu, dr Stjepan Rapić, dr Zorko Golub i dr Ekrem Maglajlić, asistenti na Veterinarskom fakultetu, Josip Ivoš, asistent volonter na Veterinarskom fakultetu, dr Vuk Vemić, predavač na Pravnom fakultetu, prof. Ivo Frol i prof. Vlado Vitasović, te dr Pavle Wertheim s Filozofskog fakulteta kao sekretar ćelije.
Na samom početku okupacije sekretar naše partijske ćelije (dr Pavle Wertheim) morao je prijeći u ilegalnost. On je ubrzo uhvaćen u stanu dra Marka Hercigonje i umoren u tzv. Sing-Singu. Dužnost sekretara tada je primio Zorko Golub. Već od samog početka okupacije uhapšeni su profesori Ivo Frol i Vlado Vitasović. Ivo Frol odveden je u Jasenovac, a Vlado Vitasović, nakon bijega iz Kerestinca, ubijen u Rakovu potoku. U jesen iste godine uhašen je i dr Ivica Pavletić i odveden u logor, a Josip Ivoš je otišao iz Zagreba. U jesen 1941. godine u našu partijsku jedinicu ušli su dr Mladen Iveković i Drago Krndija. Oba su prisutna kratko vrijeme, jer dr Mladen Iveković biva uhapšen, a Drago Krndija dobiva posebno zaduženje da organizira i radi na teorijskoj izgradnji partijskog članstva i članova SKOJ-a.
U uvjetima okupacije rad se sveučilišne ćelije iz osnova izmijenio, prestao je javni propagandni rad preko različitih društava, klubova i svih drugih mogućnosti kojima se Partija koristila. Svaki od nas, član sveučilišne ćelije, radio je s pojedincima, članovima Partije, i provjerenim simpatizerima, a oni su opet održavali vezu sa širim krugom simpatizera NOP-a i antifašista. Tako sam ja s Poljoprivrednim fakultetom bio vezan preko dra Marka Hercigonje (uhapšenog pošto su u njegovu stanu našli Pavla Wertheima), a s poljoprivrednim zavodima u Kačićevoj ulici preko drugarice Jele Jančić. Povezan sam bio i sa inž. agronomije Dragom Romanovićem, Đukom Hrženjakom, Androm Mohorovičićem, tada asistentom na Tehničkom fakultetu, prof. Mirkom Keslerom i mnogim drugima.
U to se vrijeme — a bilo je to ljeti i jeseni 1941. godine — najviše radilo na upoznavanju i širenju partijskog materijala, na razbijanju neprijateljske propagande, skupljanju Narodne pomoći (novac, odjeća, obuća, sanitetski materijal, lijekovi i dr.), pronalaženju stanova za ilegalce, prikupljanju raznih informacija o neprijatelju itd.
Veza između naše partijske jedinice i Rajonskog komiteta (Centar) bio je tada Ešref Badnjević, a poslije njegova hapšenja (u studenom 1941) na sastanke dolazi Lutvo Ahmetović. Negdje početkom rujna 1941. godine održan je sastanak ćelije, a na njemu je Ešref Badnjević ispred Rajonskog komiteta postavio zahtjev da se svi članovi imaju smatrati mobiliziranima i spremnima na izvršenje najtežih zadataka, pa i na oružane akcije. Pri tom je rekao da drugovi koji misle da nisu sposobni za izvršenje takvih zadataka mogu napustiti rad u partijskoj jedinici i da im to Partija neće zamjeriti. Nastala je mučna situacija, jer se dio članova naprosto nije osjećao sposobnim da primi obaveze kako ih je prenosio Badnjević. Tako su od nas — koliko se sjećam (šestorice prisutnih), Bocaka, Goluba, Magašića, Maglajlića, Rapića, Vemića — trojica ispala iz partijske jedinice (Bocak, Rapić, Vemić), izjavivši da će i dalje svesrdno raditi za Partiju i narodnooslobodilački pokret, ali da se ne osjećaju sposobnima za vršenje zadataka kako ih je prenio predstavnik Rajonskog komiteta. Ne ulazeći u to koliko je ta direktiva pravilno prenesena i shvaćena, činjenica je da su oni i dalje radili po zadacima Partije i sva trojica časno izvršila svoje obaveze prema njoj. (Bocak je ubijen u Jasenovcu, a Rapić i Vernić su otišli u partizane.)
Nakon tog sastanka, Golub i ja počeli smo dobivati neke konkretnije i teže zadatke. Skupljali smo oružje (pištolje, metke, bombe) i dostavljali ga na određena mjesta, preuzimali tempirane zapaljive smjese (kalij-klorat sa šećerom i sumpornom kiselinom) od Mirka Keslera koji ih je izrađivao u kemijskom laboratoriju ostalom poslije raspuštanja privatne gimnazije u Masarykovoj ulici. Na žalost, više se ne sjećam kome sam sve davao te zapaljive kemijske smjese. Poznato mi je bilo da Golub priprema i neku akciju trovanja vina namijenjenog njemačkoj vojsci i dr.
U sjećanju mi je osobito ostao prihvat dijela drugova pošto je kod Bjelovara razbijen Prvi zagrebački odred. Ja sam tada prihvatio najstarijeg člana Zagrebačkog odreda Đuru Mirkovića — Čika Miku, inače mog dobrog znanca iz partijskog rada na Sušaku. On se povukao u Zagreb i ja sam ga skrivao u stanu koji je osigurala Jela Jančić. Opskrbili smo ga dokumentima i uputili preko ilegalnih veza u Liku. Bio je to početak jeseni 1941. godine.
Potkraj rujna ili početkom listopada 1941. godine saopćeno mi je da napustim rad u sveučilišnoj ćeliji i da preuzmem novi partijski zadatak u tehnici IV rajonskog komiteta (Centar). Taj mi je novi partijski zadatak prenio drug Antun Biber Tehek, tada član MK Zagreb. Rečeno mi je da prekinem sve svoje dotadašnje partijske veze i da se posvetim isključivo diobi ilegalne štampe.
Tiskaru, odnosno tehniku, nikada nisam vidio, no drug Tehek mi je točno odredio dan, sat i mjesto te opisao druga od koga treba da primim ilegalni materijal. Osim veze s kurirom iz tehnike, dobio sam i sve veze predstavnika pojedinih partijskih ćelija na području Rajonskog komiteta — Centar, a koje su uz druge aktivnosti proučavale i širile ilegalni materijal. Moje područje diobe ilegalnog materijala nije bilo maleno, jer je praktički, posrijedi bio najveći rajonski komitet u gradu, koji je obuhvaćao i Sveučilište.
Da bih lakše memorirao i organizirao podjelu ilegalnog materijala, sastavio sam i vlastitu šifru METAŠUŠNABRIGA, a u njoj su bile obuhvaćene sve partijske ćelije po strukturalnom principu: metalci, šusteri, šnajderi, brijači, grafičari, a izvan šifre obuhvaćena je i partijska organizacija na Sveučilištu. Od spomenutih ilegalnih veza osobno sam poznavao samo predstavnika partijske organizacije Zagrebačkog sveučilišta (druga Maglajlića). Sve sam ostale drugove susretao prvi put.
I danas, kad pomislim gdje sam primao ilegalni materijal i u koje vrijeme, vidim koliko je tu bilo hrabrosti i drskosti. Sve se odvijalo tako reći pod nosom okupatorskih i kvislinških organizacija, poznatih kao središta za borbu protiv Komunističke partije i NOP-a. Najčešće sam ilegalni materijal primao između 10 i 12 sati, obično na uglu Jurišićeve i Draškovićeve ulice (Trg Jože Vlahovića), a ustaška nadzorna služba, UNS i Gestapo, bili su na sadašnjem Trgu žrtava fašizma.
Od trenutka kada sam primio ilegalni materijal, moj je zadatak bio da ga što prije raspodijelim. No prije toga trebalo ga je raspakovati i točno podijeliti na broj mojih veza. Obično sam to činio tako da sam u povjerljivu stanu ili lokalu, najčešće mljekarstvu, raspakovao paket i rasporedio po unutrašnjim i vanjskim džepovima odijela i kaputa. Najčešće mjesto za podjelu ilegalnog materijala bio je ugao Heinzelove i Martićeve ulice, uz tvornicu »Badel« i nekadašnje »Gorice«.
Raspodjela ilegalnog materijala tražila je nevjerojatnu točnost, jer se predaja obavljala odjedanput u lancu od šest predstavnika, već spomenutih partijskih ćelija, i svako zakašnjenje moglo je poremetiti cijeli tok podjele i ugroziti više ljudi. Zbog toga sam na odstojanju od oko 50-100 metara rasporedio svu šestoricu drugova, koji nikada nisu znali jedan za drugoga. Zadatak u vezi s podjelom materijala obično bih počeo između 17 i 18 sati, a završio ga za dvadesetak minuta, uz laganu šetnju i dogovor, da bi se u pogodnom trenutku predala ilegalna štampa.
Taj se način raspodjele pokazao veoma dobrim i za nekoliko mjeseci, u toku kojih mi je povjeren taj zadatak, nije bilo većih nezgoda, osim eventualnih promjena u vezama.
Dobiveni ilegalni materijal često, zbog brzine i potrebne konspiracije, nisam stigao ni pročitati, iako sam to veoma želio.
[...]
Na oslobođenom području u partizanima saznao sam tko je bio moja veza s tehnikom Rajonskog komiteta — Centar. Bio je to Josip Šušković Joža, po zanimanju kirurški mehaničar, rođen 1914. u Sunji. Uhapšen je 28. siječnja 1942, a strijeljan u logoru Jasenovac u listopadu 1944. godine prilikom otkrivanja partijske organizacije.

Mauricije Magašić, “Po zadacima Partije”, u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 2, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1983), 213-216.