Punktovi

Provala stana Nikole i Ruže Rubčić

Stan Nikole i Ruže Rubčić korišten je kao mjesto za sastanke članova i aktivista Komunističke partije te za skladištenje ilegalnog materijala. Sredinom rujna 1941. godine, kada se Ruža Rubčić već nalazila u zatvoru, ustaška policija otkrila je stan te u njemu uhitila Milana Špalja, Ozrena Novosela te sestru i rođakinju Ruže Rubčić.

Bilo je već oko 15 sati kad sam se vraćao kući. To je bila jednokatna zgrada sa dva pokrajna ulaza, u Badalićevoj broj 10 (danas 10a). U zgradu se ulazilo kroz prostrani vrt i voćnjak, stazom na sjevernoj strani. Začudilo me to što su prozori moga stana bili zatvoreni, mada je bio lijep i sunčan jesenji dan. Učinilo mi se da sam kroz zatvoreni prozor vidio i siluetu Ružine sestre Magde i njeno zabrinuto lice koje me je upozoravalo na opasnost. Vjerojatno je ona bila čula škripu vratnica na ulaznim vratima u vrt, što ju je upozorilo na moj dolazak. Sve mi se to učinilo sumnjivim, pa sam, umjesto da uđem na svoj ulaz, ušao na desni, susjedov. Neko vrijeme sam se zadržao na stepenicama, ne javljajući se susjedima. A onda sam mirno krenuo natrag, na ulicu.
Preko Samoborskog kolodvora došao sam u Ilicu. Bosanskom ulicom se spuštao auto. Na samom uglu je usporio vožnju. U autu se nalazio Majcenić, ustaški isljednik u zatvoru u Savskoj cesti. Sjedio je na zadnjem sjedištu auta, u ustaškoj uniformi. Na prolazu smo se pozdravili i njegov auto je krenuo Ilicom u grad, a ja sam produžio u Selsku cestu, do željezničke kolonije, gdje je stanovao
moj prijatelj Joža Miklauzić. Kod njega sam se zadržao jedno vrijeme, a zatim otišao do željezničke kolonije u Trnju, gdje je stanovao moj bratić Ivo Hećimović. Njega sam poslao u Badalićevu ulicu da ispita kakva je situacija, ali da nikako ne ulazi u moj stan, nego neka pođe do gospođe Kara, na desni ulaz, i pokuša da od nje sazna što se zbiva. S gospođom Kara bio sam u dobrim odnosima. Ona je stanovala sa svojim sinom novinarom. Od nje je Ive saznao da su ustaški agenti postavili zasjedu u mome stanu i da su zadržali sve one koji su došli u posjet.
U ustašku zasjedu već su bili pali Mile Špalj, dr Ozren Novosel i jedna Ružina rođakinja. Sad ih je, zajedno s Magdom, bilo četvero. Rođakinja kao starija osoba brzo je puštena dok su ostali uhapšeni i sve troje su tragično završili. Ustaška policija je na potkrovlju zgrade otkrila skrovište ilegalnog partijskog materijala: sve partijske proglase objavljene nakon okupacije, više brojeva partijskog organa »Proletera« i »Srpa i čekića«, zapisnik o radu ćelije intelektualaca, sa svim osnovnim podacima, točnije, s brojem članova ćelije i planom rada za tri mjeseca, pisan mojom rukom, zatim moskovsko izdanje izabranih Lenjinovih djela na hrvatskom jeziku, kao i niz drugih marksističkih djela i publikacija, Bobijev švedskj pasoš na ime Christian Jensen.
Činjenica da su agenti, nakon ulaska u moj stan s nalogom za hapšenje, odmah zatražili ljestve i njima se popeli na skroviti dio tavana, jasno govori da je mjesto skrivenog materijala bilo prokazano. Nisam mogao utvrditi da li je to učinio dimnjačar ili netko od članova ustaške porodice koja je stanovala u prizemlju. Svakako je kuriozum to da je nalog za hapšenje izdao Majcenić i da je
on bio prvi ustaša koga sam sreo nakon izbjegnute zasjede, ali je bio odveć velika kukavica da bi tu, na uglu Ilice i Bosanske ulice, sam nešto poduzeo pri našem susretu. U zatvoru je, pak, kazao Ruži da je izdao nalog za moje hapšenje iz preventivnih razloga — da bi me zaštitio od eventualnih neugodnosti i da mi se, tobože, ne bi ništa dogodilo.
Tako je Badalićeva 10 postala jedan od nijemih svjedoka bezbroj drama koje su se zbivale u glavnom gradu i u čitavoj Hrvatskoj, ali i revolucionarnih napora da se u korijenu uništi ustaški korov, što ga je donijela fašistička okupacija zemlje. Iz prizemnog stana još ranije je izgnana jedna porodica. Naime, 5. jula je Nikola Šurdonja sa ženom, dvije kćerke i sinom Pavlom istjeran iz vlastite kuće
i s nekoliko zavežljaja protjeran u Srbiju, u Beograd — samo zato što je bio Srbin. U njegov stan su uselili neku ustašku porodicu. Sada ni od članova moga domaćinstva nije u stanu ostao nitko! Pišta je već u julu otišao u partizane, Ruža je bila u zatvoru, kao i njena sestra Magda, a ja u ilegalnosti. U naš stan su uselili ustaškog policajca. Ćelija intelektualaca komunista, koja se tu sastajala, pretrpjela je teške gubitke: poslije hapšenja Badnjevića, Novosela i Tkalca, te mog bijega — faktički je prestala postojati kao organizacija.

Nikola Rubčić, "Četiri mjeseca u ilegalnom Zagrebu", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941-1945, sv. 2., ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH - IHRPH - ŠK, 1984), 94-95.