Punktovi

Tretman i oslobođenje iz kaznionice na Savskoj 1945.

III. 1945. - 8. V. 1945.

Izvor: jadovno.com

Ljubica Rumbak svjedoči o tretmanu u kaznionici na Savskoj pred kraj rata. Ljubica je uhićena zajedno sa svojim mužem u jesen 1944. godine nakon prokazivanja Mullera (Campek). Njen muž nije preživio zatočeništvo.

Nekoliko puta su me strašno tukli. Od udaraca po glavi osjećala sam se vrlo loše. Imala sam visoku temperaturu. Mučenjem nisu postigli da odam ljude s kojima sam u ilegalnom radu dolazila u kontakt. Prilikom jednog ispitivanja i mučenja doveli su pred mene Campeka. Bio je ugojen. Shvatila sam da ga dobro hrane za njegovu djelatnost protiv NOP-a. Odvratno mi se cerekao u lice i govorio mi da se sigurno sjećam kada mi je donosio partijsku štampu i stavljao je tihi tih dana na stol. To je sve bilo točno, ali sam ja ipak pokušala odbaciti optužbe. Nisam mogla tvrditi da nije dolazio u moj stan, pa sam izjavila da je dolazio jesti, jer se tužio na glad i da u pitanju nisu bili nikakvi politički motivi. Istakla sam da onu štampu koju je stavio na stol nisam htjela primiti i da sam je odmah bacila u košaru za otpatke. Optuživao me je i dalje, a ja sam tvrdila da je sve ono što govori naj ordinarnija laž. Tukli su me. Krvarila sam iz uha. Povremeno sam gubila svijest. U ćeliji sam opet osjećala da imam veliku temperaturu. Zatvorenice su intervenirale i uvjeravale stražara da sam u vrlo lošem stanju i dame treba pregledati liječnik. Došla je dr Vlasta (prezime ne znam), specijalist za uho, nos i grlo. Pregledala me i povela u ambulantu. Bila je vrlo dobra. Vidjela je da sam sva izmrcvarena mučenjem, pa je pokušala da me uputi u bolnicu. Reklami je da zapomažem kada dođe liječnik, šef ambulante. Sve sam uradila kako mije savjetovala. On me je ipak htio vratiti u zatvor, ali sam uz njenu intervenciju ipak upućena u bolnicu. Nisam mogla hodati, pa su me donijeli na rukama u kamion. Dr Vlasta mi je rekla da će se o meni starati u bolnici doktorica čijeg se imena ne sjećam, jer me je ona njoj preporučila. Zaista je tako i bilo. Liječnici su vidjeli da sam sva ispremlaćena, pa su mi pružili svu moguću njegu. Neki od njih su izmišljali neke bolesti samo da bi me što dulje zadržali na liječenju. Ostala sam u bolnici do ožujka 1945. Ponovo su me vratili u zatvor na Savsku cestu. Život u njemu bio je prava patnja. Osim toga, naše psihičko stanje bilo je veoma loše. Živjeti u stalnoj nervnoj napetosti da mogu svaki čas doći i odvesti na strijeljanje psihofizički nas je uništila. U takvoj atmosferi dočekali smo i kraj travnja 1945. godine. Do naše ženske ćelije nalazila su se u zatvoru tri muškarca. Jedan od njih bio je dr Budak. Radosno je povikao da je pročitao iz novina koje je donio stražar da je Hitler mrtav. Ta vijest nas je razveselila, ali smo odmah zaključile da bi ona mogla biti i namjerno lansirana, da glasno ispoljimo svoju radost, pa da nas, zatim, pokupe i strijeljaju. Ubrzo smo ustanovili da je vijest zaista istinita. Iz zatvora su počeli otpuštati mnoge osobe koje su već po nekoliko mjeseci, pa čak neke i više od godinu dana, držali u zatvoru, a nisu imali nikakvih dokaza da su radili za NOP. Prvih dana svibnja 1945. sve nas preostale zatvorenike skupili su u dvorište. Budući da je za nas bilo, uglavnom, dokazano da smo radili za NOP, očekivali smo da će nas strijeljati, jer su dan prije to uradili s nekim zatvorenicima.
Sjećam se da su agenti bili podijeljeni u vezi s pitanjem da li nas pustiti na slobodu ili ne. Oni koji su još uvijek bili opijeni fašizmom stajali su na stajalištu da nas ne puste, priželjkujući da nas Luburićevci, ako naiđu, sve pobiju. Tada je agent Ljubičić otvorio dvorišna vrata i rekao da možemo ići, a oni koji imaju svoje stvari da po njih mogu doći za tri dana. Razumljivo je da nitko nije obraćao pažnju na stvari. Cilj svakog zatvorenika bio je da što prije ode iz zatvora i što dalje. Na ulici je bilo dosta ljudi koji su čekali svoje najmilije. Bilo je radosti, grljenja suza radosnica, a također i teških razočaranja, plača i tuge onih koji su suočeni sa surovom stvarnošću da neće više nikada vidjeti svoje majke, očeve, braću, sestre i rođake niti će ikada saznati za mjesta gdje su ih zločinci zatrpali poslije strijeljanja ili vješanja. Mene nije imao tko čekati. Bila sam uvjerena da moj suprug nije na slobodi. Promatrajući te prizore spontano sam reagirala na njih: veselila sam se zajedno s onima koji su se poslije dulje vremena čvrsto zagrlili, a razdirala me je bol i suosjećala sam sa svima koji nisu dočekali svoje drage. Ta psihička preživljavanja potencirala su još više moju iscrpljenost. S naporom i nesigurnim koracima krenula sam prema svom domu...

Ljubica Rumbak, "Skupo plaćena sloboda", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1984), 326–327.