Punktovi

Diverzija u Malom kazalištu

II. 1943.

Diverzija u Malom kazalištu, današnje kazalište Gavella, u kojoj su sudjelovali Ivan Hariš i Mate Kokot. Meta napada su bili Njemački i ustaški oficiri.

U Zagrebu je trebalo da se počne s akcijom na Malo kazalište u Frankopanskoj ulici.
Nemci i ustaše, kao i njihovi prijatelji, imali su nekoliko svojih lokala koji su im služili za sve vrste zabava.
Jedan od tih, koji je pružao kompletnu razonodu, bilo je i Malo kazalište u Frankopanskoj ulici.
Poslije varijetskog programa, nastavljali su u njemu sa pijankama i bakanalijama u društvu problematičnih žena sve do zore, kad su se izvlačili iz te svoje jazbine i pijani odlazili kućama.
S obzirom na to da se to iz dana u dan odigravalo na očigled jednog od najprometnijih dijelova okupiranog grada — u neposrednoj blizini raskršća Ilice i Frankopanske ulice — djelovalo je na sav pošten svijet veoma poročno i izazivajuće.
Smatrajući da joj se pruža idealna prilika da mnoge od okorjelih zlikovaca napadne okupljene u tom brlogu, partijska organizacija je odlučila da to učini što je moguće prije.
U čitavom tom planu koji smo zamislili, najglavnije je bilo ući u Kazalište sa onim što je trebalo unijeti; a bilo je potrebno unijeti jednu poveću žensku putnu tašnu, kao i jednu običnu aktentašnu. Ova druga već nije predstavljala toliko muke koliko ona prva. Međutim, rješenje se i za nju našlo.
Sjetio sam se one lijepe djevojke koja mi je donijela na Žumberak legitimaciju i natporučnika koji joj je bio zakazao sastanak. Zatražio sam da je odmah dovedu.
Došla je još elegantnije odjevena nego prošli put. Pozdravila me kao starog znanca sa „zdravo rođače“ i sjela preko puta mene očekujući da netko od nas trojice koji smo se nalazili u sobi počne.
— Kako tvoj natporučnik? — izbacih malo netaktično, tek toliko da počnem razgovor.
Ona se trgnula i očima preletjela preko druge dvojice koji su se smješkali.
— Ah, gluposti... — rekla je gadljivo. — Ne mislite, valjda, da sam otišla na sastanak?
— E, vidiš, bilo bi baš dobro da si otišla — rekoh trljajući čelo. — Štaviše, biće neophodno potrebno da ga još danas pronađeš i da nekako udesiš da te večeras ili sutra izvede u Malo kazalište.
Djevojka je opet razrogačila oči, a iz usta joj izletjelo:
— Mislite li to ozbiljno?
— Najozbiljnije. Tvoje je samo da uspostaviš vezu kako znaš i umiješ, da udesiš da te izvede u Kazalište i da mu predočiš da poslije završenog programa, znači negdje oko pola noći, treba da odeš na željezničku stanicu da bi otputovala u Karlovac, recimo nekoj svojoj rođakinji.
Zapamti samo te tri stvari. Ostalo ćemo ti reći kad nas obavijestiš da si sve to uspjela izvesti.
Djevojka nije bila od onih koje vole zapitkivati. Klimnula je samo glavom da je shvatila i uzela broj telefona na koji je trebalo da se javi ukoliko bi sve ispalo kako treba.
Tog dana se nije javila. Javila se sutradan, nešto poslije dvanaest časova, a sat kasnije bio sam sam s njom. Imala je sreću da je natporučnik tog jutra došao s trodnevnog puta. Našla je nekakav izgovor za to što one večeri nije došla na sastanak. On, obradovan što će je sada vidjeti, zaboravio je na sve i unaprijed se radovao večerašnjem sastanku. Ugovoreno je da se nađu pred ulazom u Kazalište, na petnaest minuta prije početka predstave, mada je bio veoma razočaran saznanjem da će je samo dva-tri sata kasnije opet izgubiti.
Djevojka je izvrsno izvela stvar i trebalo joj je samo još detaljnije objasniti njen dio zadatka, pa bismo s pripremnim akcijama bili gotovi.
Dala mi je svoju adresu. Rekao sam joj da će joj jedna naša drugarica, na pola sata prije sastanka s natporučnikom, donijeti žensku putnu tašnu koju ona ima samo da unese u Kazalište i ostavi je u garderobi. Pred dizanje druge zavjese, dakle neposredno pred početak predstave, treba da nađe način kako da se izvuče. Glavno je da se neprimijećena od natporučnika izvuče iz kazališne zgrade i što prije udalji. Pojedinosti joj nisam objašnjavao, niti se ona za njih raspitivala. Pretpostavljajući o čemu se radi, na rastanku je samo rekla:
— Rođače, vi mi se sve više dopadate. Sve što ste mi rekli, izvešću s najvećom tačnošću jer, koliko mi se čini, ovdje se tiče i moje sopstvene kože ako tako ne učinim. Za natporučnika ne brinite. On je toliko zaslijepljen da će mi sve polaziti za rukom. — Pozdravila se i gracioznim korakom otišla.
Čitav plan se sastojao u sljedećem: preko jednog našeg čovjeka, odnosno preko njegovog prijatelja koji je održavao veze s nekim visokim funkcionerom NDH, dobili smo jednu od boljih karata za predstavu u Malom kazalištu. Ova intervencija bila je potrebna jer se do onih boljih karata, izuzev preko neke jake veze, nije moglo doći. Samo mali broj najlošijih karata stavljan je na raspolaganje blagajni, pa i one su bivale raspodijeljene prijateljima i poznanicima.
Prvu polovinu plana trebao je izvesti naš drug Kokot. Obučen u besprijekorno odijelo, s trobojkom NDH u reveru kaputa, imao je da unese paklenu mašinu u lijepoj, potpuno novoj žutoj aktentašni, da je odnese do svog sjedišta koje se nalazilo u sredini trećeg reda, dakle tamo gdje se nalazio krem ustaškog i njemačkog društva, i da, kad se red popuni, izađe napolje, ostavljajući tašnu na sjedištu. Paklena mašina u tašni bila je tempirana da eksplodira pola sata poslije otpočinjanja programa, dakle onda kada i posljednji — oni koji obično zakasne po pet do deset minuta na svaku priredbu — budu došli.
Sad bi dolazio drugi dio našeg plana, bolje reći, on bi uslijedio kao posljedica onoga što se prethodno dogodilo. Eksplozija će, pored onoga što će počiniti oko sebe, sigurno izazvati i strahovitu paniku i svi će nagrnuti na izlaz kraj kojeg se nalazila garderoba. Tada je imala da se desi još jedna eksplozija, ovaj put jača od one prve. U tašni koju je djevojka donijela i ostavila u garderobi nalazila se također paklena mašina, čiji je tempirni uređaj bio podešen tako da do eksplozije dođe samo tri minuta poslije prve, sračunato tako da se to desi kad bude najveća gužva pred garderobom.
Otprilike oko pola osam, pošto je predstava počinjala u osam časova, Kokot je s lijepom tašnom u ruci dostojanstveno koračao Ilicom prema Frankopanskoj ulici. Nekoliko koraka iza njega probijao sam se sa još jednim drugom, držeći ga na oku. Specijalne propusnice koje smo dan ranije dobili od drugova omogućavale su nam da se nesmetano krećemo i poslije policijskog časa.
Pred ulazom u Kazalište već je bilo svijeta. Ispred blagajne razočarano su odlazili oni koji nisu dobili karte. Ljudi su nestajali u lučnom prolazu koji je vodio u tesno dvorište ka zgradi sa stubovima. Vidjeli smo kako Kokot, kao da mu to nije prvi put, ulazi slobodno kroz lučni otvor pored dvojice stražara-ustaša i čovjeka koji je kontrolisao karte.
Uhvatih svog druga za ruku i pokazah mu čovjeka u uniformi koji je nervozno šetao nešto niže od isto tako lučnog izlaza iz Kazališta. Klimnuh glavom na njegov upitni pogled. On je znao da je to čovjek zbog koga je večeras pošao sa mnom. Znao je da taj čovjek, ukoliko preživi ono što će se desiti u zgradi, ne smije da dočeka živ sljedeće jutro. On je bio jedini koji bi mogao ne samo naslutiti već i sigurno doći do saznanja tko je u sve to umiješan. A tada, ni našoj lijepoj drugarici, ni meni, ne bi bilo tako sigurno u Zagrebu kao do sada.
Vidjeh kako i moj drug odlazi u gomilu pred Kazalište i iz jednog ugla u sjeni posmatra natporučnika, koji je postajao sve nervozniji jer su kazaljke na satu pokazivale već deset minuta do osam.
A tada sam je spazih. Izašla je odozdo, iz prve poprečne ulice. Bila je obučena isto onako kao kad sam je vidio prvi put. U ruci je držala nešto veću putnu torbu i žurila prema Kazalištu. Natporučnik joj pođe ususret. Uze njezinu torbu, a ona ga uhvati ispod ruke i nestadoše u polumračnom otvoru ulaza.
Deset minuta kasnije izašao je najprije Kokot. Mirno je pred ulazom pripalio cigaretu, pogledao lijevo i desno kao da se premišlja na koju će stranu, pa se na kraju odlučio za Ilicu. Samo pet minuta kasnije izašla je i djevojka i sitnim koracima se udaljila istim pravcem kojim je i došla. Sačekao sam još nekoliko minuta. Nisam se prevario. Natporučnik je izašao, gotovo istrčao. Gledao je unezvijereno čas na jednu, čas na drugu stranu, pa onda odmahnuo rukom i vratio se unutra.
Pođoh prema Ilici. Akcija u Malom kazalištu bila je pripremljena kako se samo poželjeti moglo. Rezultate ćemo saznati sigurno sutra. Da je Kokot učinio sve kako je trebalo, u to nisam sumnjao. Interesovalo me samo da li će on sa istim uspjehom obaviti i drugi zadatak te večeri, koji mu je bio povjeren.
Prošao sam pored mog druga koji se bio šćućurio u gustoj tami jedne kapije.
— Sretno — čuo sam kako je prošaputao.
— Sretno — odgovorih i zavih Ilicom prema Jelačićevom trgu.
...
Bilans naše aktivnosti u protekloj noći saznali smo sutradan. Paklena mašina u Malom kazalištu napravila je čudo usred predstave. Broj mrtvih i ranjenih nismo mogli točno ustanoviti jer su vijesti bile kontradiktorne, tako da su se na mahove po istinitosti graničile s nevjerojatnim. Jedino smo bili veoma razočarani kad smo saznali da je, poslije nezapamćene panike i vriske, padanja u nesvijest žena i rvanja onih koji su htjeli što prije da dođu do vrata, ona druga paklena mašina, ostavljena u garderobi, zatajila. Kakva je bila njezina sudbina nije nam poznato, niti smo kasnije saznali.
Jedan drug nam je istovremeno donio vijest da su iste večeri, u ulici koja izbija na park pred željezničkom stanicom i „Esplanadom“, ubijeni jedan ustaški oficirir i nekakva djevojka koja je inače bila poznata kao česta družbenica njemačkih i ustaških oficira.

Ivan Hariš, Diverzant (Zagreb, 2007), 140-142, 144.

Ivan Hariš - Ilija Gromovnik u Vorkapićima na Kordunu

Izvor: Hrvatski povijesni muzej, HPM/MRNH-A-6337 /214

Podijeli

Vezano

Diverzija u Kazališnoj kavani
Partizani su postavili tempiranu bombu u Kazališnoj kavani.
Stradanje Mate Kokota
Ispod podvožnjaka na Miramarskoj stradao je Mato Kokot, željeznički radnik, zagrebački ilegalac, partizan i diverzant. Kokot je rukovodio jednim od najuspješnijih diverzija u Zagrebu u zadnjoj godini rata.