Punktovi

Stan Nade Rukavina-Prohaska - kurirke Povjerenstva KPH u Zagrebu

III. 1942. - IX. 1943.

Nada Rukavina-Prohaska bila je kurirka Povjerenstva KPH u Zagrebu, najvišem partijskom tijelu u Zagrebz nakon februara 1942., kada je Centralni komitet KPH evakuiran na teritorij pod kontrolom partizanske vojske. U njezinom stanu, boravili su manje više svi rukovodioci i rukovoditeljice Povjerenstva, a najviše Ivo Marinković - Slavko i Lepa Perović - Zina.

O svojem radu u službi kurirke Povjerenstva KPH u memoariam govori Nada Rukavina-Prohaska:

Stanovala sam, tako reći, u središtu grada, u Haulikovoj ulici 4 na drugom katu. Stan nije bio kompromitiran, a položaj je bio vrlo prikladan zbog mnogih mogućnosti prilaženja - od Zrinjevca ili kolodvora, iz Preradovićeve ili Mihanovićeve ulice, Kumičićeve, današnje Ulice 8. Maja itd. (Osim toga, imao je vrlo zgodan tlocrt. Tri su sobe imale prozore na ulicu, a jedna na dvorište, bile su i međusobno povezane vratima, tako da se moglo njima kružiti preko kupaonice i hodnika. Time smo se vrlo često koristili prilikom skrivanja drugarica i drugova, odnosno boravka ilegalaca u našoj kuću, kada su na iznenadile posjete nepoželjnih rođaka ili znanaca, pa čak i pri racijama po stanovima
U stan su dolazili Srebrnjak, Dragutin Saili, Ivan Krajačić, Milan Mišković i Norbert Veber i drugi, no najviše su u njemu boravili i često noćili za svojeg boravka u Zagrebu Ivo Marinković-Slavko i Lepa Perović-Zina.
Radi sigurnosti pri dolaženju u stan, koristili smo se različitim znakovima vidljivim već iz velike daljine, na primjer; na pola spuštena roleta (naherena) roleta određenog prozora, cvijeće na prozoru, trake zbog zaštitet od bombardiranje nalijepljene na križ po staklima. Osim toga i na samim ulaznim vratima stana naljepnice tadađnje Zimske pomoći bile su učvršćene na posebno dogovoreni način. Sve je to osiguravala da drugovi ne nalete na zasjedu i ne dožive neugodno iznenađenje, pa je stan, na taj način korišten sve do hapšenja mog oca 10. srpnja 1944. i mog odlaska na oslobođeni teritorij.
Nakon preuzimanja materijala i pošte, koje sam primala preko kurira iz okružnih komiteta, Druge operativne zone ili Glavnog štaba Hrvatske, obično sam ga donosila kući gdje je Slavko, a kasnije Zina, pregledavao i određivao ga za dalju namjenu. Sjećam se da su neko vrijeme redovno dolazile veće količine štampe iz Agitpropa CK Hrvatske (Borba, brošura Jasenovac, Omladiniski borac, razni leci, proglasi i slično, zatim Glas Hrvatskog zagorja, itd.) Sve sam to s vremenom samostalno raspoređivala za okružne komitete, pravila omote (pečatila rusko popjejkom). Uvela sam čak i popratne dopise i reverse kojima su mi partijski komiteti potvrđivali prijem. Tada sam to raznosila na sastanke kuririma ili na javke gdje su to oni preuzimali.

Nada Rukavina-Prohaska, „Moja kurirska djelatnost", U: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941–1945, sv. 3, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH — IHRPH — ŠK, 1984.), 173-182.

O Povjerenstvu KPH u Zagrebu:

Povjerenstvo je s radom započelo u martu 1942., a u prvim je mjesecima najviše prikupljalo informacije o vojno-političkim događanjima i mapiralo rad partijskih ćelija u okruzima sjeverozapadne Hrvatske.Također, imalo je mandat da koordinira prebacivanje u partizane i distribuciju partijskih tiskovina, te održava komunikacijsku i logističku vezu između „Hrvatskog Ćaće“ (CK KPH) u Lici i štaba Treće operativne zone u Slavoniji pod rukovodstvom Pavla Gregorića. U praksi, bio je to ured koji je preuzeo gotovo cijeli djelokrug rada izbjeglog CK KPH, međutim, na raspolaganju je imao daleko manje ljudi za izvršavanje tako opsežnog zadatka.
[...]
Među prvima je dužnost rukovodioca Povjerenstva preuzeo Dragutin (Konspirator) Saili, predratni aktivist i član politbiroa CK KPH, a kao pomoć poslana su mu dva veterana Španjolskog građanskog rata, Grga Jankes i Henrik Znidarčić. Međutim, prije nego što je samo tijelo uopće započelo s radom, krajem januara 1942. u jednoj od najvećih racija provedenih do tada u Zagrebu uhićen je Znidarčić u svojem stanu u Jurišićevoj."
Citirani izvor: Saša Vejzagić "Redefiniranje otpora u kontekstu policijskog grada– zagrebački antifašistički pokret, 1942 – 1943." u: Kartografija otpora: Zagreb 1941-1945, Josip Jagić i Marko Kostanić ur., 56-91, Beograd:
Kratko vrijeme Povjerenstvom je rukovodio Ivan Stevo Krajačić, a od njega je u jesen 1942. rukovodstvo preuzeo Ivo Marinković - Slavko. No, već u februaru 1943. Marinković je pao u ruke policije o čemu govrori Nada Rukavina-Prohaska:
"Slavko je nakon provale u Željezničkoj radionici poveo sa sovom u partizane Matu Rendulića koji je navodno tom prilikom bio ugrožen. Otišli su u Moslavinu gdje je Slavko bio na savjetovanju, a Rendulić trebao ostati na terenu ili u jedinici. Po povratku u Zagreb, početkom 1943. godine, Slavko je otišao na nekoliko dana na teren u Zagorje. Nevenka Tepavac koja je umjesto Matije Rendulića na vezu dobila njegovu sestru, obavijestila me da se u Zagreb vratio Rendulić i da hitno traži sastanak sa Slavkom, radi nečeg veoma važnog. Ne sluteći opasnost, Slavko je zakazao sastanak, pa sam to prenijela Nevenki, koja je o tome obavijestila Rendulićevu sestru. Isto jutro došao je iz Moslavine kurir, donio hitnu poštu i svakako želio dočekati odgovor. […] Budući da nije svraćao ni u moj stan, otišla sam na kontrolni sastanak u Harambašivćevu ulicu na koji je trebao doći nakon sastanka s Rendulićem. Ali prvi put Slavka nije bilo na sastanku. Sluteći zlo, nastojala sam pošto-poto pronaći Zinu [Lepu Perović]. Iz primljene pošte bilo je vidljivo da je Rendulić sumnjiv kao provokator, ali bilo je prekasno. Na sljedeći sastanak nije došla ni Nevenka, jer je bila odmah uhapšena, pošto je predala poruku Rendulićevoj sestri."

Nada Rukavina-Prohaska, „Moja kurirska djelatnost" U: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941–1945, sv. 3, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH — IHRPH — ŠK, 1984.), 173-182.