Punktovi

Kuća Vlade Srednika

Jedno od okuplljališta trešnjevačkog rukovodstva SKOJ-a

IV. 1941. - XI. 1941.

Savez komunističke omladine Jugoslavije posebno je bio snažan i aktivan u radničkim i tradicionalno lijevim četvrtima poput Trešnjevke i Trnja. Ljeto i rana jesen 1941. godine bilo je razdoblje najveće aktivnosti SKOJ-a u kojem se razne akcije, od ispisivanja komunističkih parola do puškaranja s ustašama, vršene svakodnevno. No kroz jesen i zimu dolazi do nekoliko policijskih provala u organizaciju. Tada su brojni skojevci uhićeni, mučeni i ubijeni te dolazi do djelomične pasivizacije koja je potrajala do reorganizacije na proljeće 1942. godine.

Godine 1941., mislim u lipnju, sačekao me je pred tvornicom Milutin Baltić saopćio mi je da sam primljena u Mjesni komitet SKOJ-a. Sjećam se da su na prvoj proširenoj sjednici MK SKOJ-a, kojoj sam prisustvovala, bili: Joco Đaković (tadašnji sekretar), Dragica Hotko, Tibor Zelenika, Vinko Megla, Stjepan Škrnjug, Mojmir Martin, Ivan Sabljak, Ivo Gluhak, Stjepan Benceković, Leo Rukavina, Vinko Lovrić i još novoprimljeni Milka Kufrin i Vlado Grgašević. Sastanku su prisustvovali sekretar Pokrajinskog komiteta SKOJ-a Joža Vlahović, Vladimir Bakarić, član CK KPH, te članovi PK SKOJ-a Rade Vlkov i Vicko Raspor. Na tom proširenom sastanku MK SKOJ-a razmatrana je politička situacija, a Joža Vlahović i Vladimir Bakarić posebno su naglašavali potrebu masovnijeg okupljanja i organiziranja antifašistički raspoložene omladine u SKOJ i udarne grupe. Znam da je taj sastanak održan u Kačićevoj ulici, u stanu krojačkog radnika Klepca. Najvažniji zadatak koji je postavljen pred nas na tom sastanku bilo je čvršće formiranje skojevskih rukovodstava po svim područjima grada. Svaki od nas je dobio i određena zaduženja za pojedina područja. Tako smo drugarica Milka Kufrin i ja bile određene za područje Trešnjevke.
Za nepuni mjesec dana mi smo na svom području organizirale rukovodstvo SKOJ-a za Trešnjevku, u koje su izabrani: braća Živko i Bero Vežić, Pajo Lupert, Leander (Landi) Karlovac, Franjo Delgalo, Drago Lelić, Vlado Srednik, Ante Dobrila Vivere, Mirko Pačić, Vlado Gašparec, Zdravko Šmigoc, Stipe Savić, Nada (mislim Brozičević, mi smo je zvali "lepa Nada") i Marijan Vlahović, koji je bio najmlađi.
Zajedno s tim rukovodstvom osnovali smo i skojevske grupe od omladinaca i omladinki koji su se isticali u akcijama pisanja parola, raspačavanju letaka i proglasa Partije i SKOJ-a, u sakupljanju sanitetskog materijala, oružja i hrane, uništavanju neprijateljskog propagandnog materijala, skrivanju španjolskih dobrovoljaca i ilegalaca. Za veće akcije organizirali smo posebne udarne grupe, iako su sve Trešnjevačke skojevske grupe (bilo ih je 12) izvršavale zadatke udarnih grupa. U skojevskim grupama bilo je ukupno oko 60 - 70 skojevaca, a omladinskih aktivista, zajedno s ostalom omladinom, nekoliko stotina. [...]
Osim dnevnog ispisivanja naših borbenih parola, dijeljenja letaka i proglasa, skojevci i ostala napredna omladina Trešnjevke stalno i uporno su uništavali ustaške plakate s odredbama, naredbama i potjernicama za našim drugovima, kao i veliku oglasnu ploču s mapom napredovanja njemačkih fašista u SSSR-u. Ta je ploča stajala na Trešnjevačkom trgu. Ustaše su je neprestano morale obnavljati jer smo je mi uništavali, bacili na nju tintu i kiselinu, trgali je i obljepljivali, ispisivali na njoj srp i čekić s petokrakom i zvijezdom i druge parole.
Grupa omladinaca na čelu s Berislavom Vežićem i Mirkom Pačićem često je išla na Sljeme kamuflirana izletničkim priborom i gitarama, ali sa sasvim drugim namjerama. U stvari, nosili su materijal od kojega su pravili nitro-bombe. Znam da je to bila smjesa pilovine, nitroglicerina i neke prašine. Dok se jedna grupa vani zabavljala, druga je od tog materijala pravila bombe u Medvedgradskoj špilji. Napravljene bombe su umatali u deke i stavljali na leđa kao planinari. Bombe su sušili u drvarnicama svojih kuća.
Skojevac Kamilo Grosi nabavio je mnogo oružja, naročito pištolja i bombi. Oružje je dobivao preko svog brata, koji ga je uzimao u ustaškoj bolnici. Njegov bra, student Slobodan, bio je ustaškoj uniformi, naravno kamufliran, jer je i on bio napredni omladinac. Čitava njihova obitelj bila je partizanska. Njihov otac, Ante Grosi, bio je predratni komunist. Braća su ukradeno oružje spremala u "Spartino" igralište kod nekih kupaonica i sakrivala ga u zidovima i drvarnicama. Kamilo Grosi uhvaćen je na djelu kad je preko svog brata dizao oružje u ustaškoj bolnici u Runjaninovoj ulici. Bio je užasno mučen i, po informacijama nekih drugova koji su bili s njim u zatvoru priznao je kome je davao oružje. Tako su ustaše uhvatile većinu skojevaca na Trešnjevci.
Za omladinke su se održavali tečajevi sanitetske pomoći koje je vodila drugarica Slava Očko, liječnica. Tako su se mnoge omladinke osposobile za dužnost bolničarki i pružanje prve pomoći partizanima. [...]
Sav ovaj rad, međutim, mnogim našim trešnjevačkim skojevcima nije bio dovoljan. Tako je Lelić znao govoriti: "Treba nešto više raditi, nešto jače." Zato je on sa svojom skojevskom grupom na svoju ruku poveo nekoliko omladinaca iz grupe na šegrtskoj školi i grupe skojevaca postolara i s njima zapalio poduzeće "Otpad" na Magazinskoj cesti. Marijan Vlahović, koji je imao jedva 15 godina, sam je s nekolicinom skojevaca izradio neke kockice s ekrazitom i također ih samoinicijativno stavljao između tračnica na željezničkoj pruzi. [...]
Uskoro je nastupila najteža jesen u mom životu jer je u ustaške ruke palo toliko meni najdražih drugova iz partijskih i skojevskih rukovodstava. Ne mogu točno navesti dan i mjesec kada sam došla na trešnjevačku veze a nikoga nisam našla. Kasnije sam uspjela uspostaviti vezu s Jelkom (sestrom braće Vežić), koja mi je ispričala da Milku i mene uporno traže. Čak su pokazivali naše slike. Bili su dobro obaviješteni, jer su zanli da je Milka u partizanima, a ja da sam još u Zagrebu.
U kratkom razdoblju uhapšeni su, ubijeni ili odvedeni u logore gotovo svi trešnjevački skojevci. Ni danas mi nije poznato kako je došlo do tako masovnog hapšenja, bez obzira na to što je Trešnjevka uvijek bila na najjačem udaru ustaške policije. Vrlo često su bile blokirane pojedine četvrti, vršene noćne racije i premetačine kuća. U tako masovnom pokretu mogao je biti ubačen i neki agent i provokator za kojega mi možda uopće nismo znali. U svom mladenačkom zanosu bili smo i nedovoljno oprezni, što često prati borbeni pokret omladine.
Pali su braća Veži, Pajo Lupert, Drago Lelić, Landi Karlovac i mnogo, mnogo drugih. Koliko sam od tada saznala o njihovu hapšenju, ubijanju i pogibiji, trešnjevački skojevci držali su se vrlo hrabro pred neprijateljem. Pajo Lupert je prilikom hapšenja ubio ustaškog agenta Maksa, pripadnika zloglasnog UNS-a. Po pričanju Jelke Vežić znam da su ih strašno mučili, naročito zbog ubojstva agenta Maksa. vezane žicom, 24. XII 1941. pobacali su ih u kamion i odveli, navodno, u Rakov potok (upravo su taj dan tamošnji seljaci morali kopati rake). I danas mi leži na srcu da iznesem, na primjer, slučaj našeg Landija - Leandera Karlovca. Landi je bio uvijek dobro obučen, bolje je materijalno stajao, a mi smo, eto, zato gledali na njega s izvjesnim nepovjerenjem. Nismo bili sigurni kako će se držati pred neprijateljem. Međutim, on je pri hapšenju ranio dvojicu ustaških agenata, grupe ustaša morale su ga opkoljavati, nije se predavao, pucao je do posljednjeg metka dok ustaše nisu uspjele da zapale štagalj na kojem je bio. Onesviještenog od dima izvukli su ga i tukli. Na policiji su ga strašno mučili, ali on nije nikog odao.
Još u ljeto 1941. godine pale su prve žrtve radničke omladine u Zagrebu. Ustaškim oglasima objavljeno je pogubljenje Stjepana Škrnjuga, neumornog Štefa (od MK SKOJ-a zadužen za rad SKOJ-a u Trnju), s još četvoricom radničkih omladinaca skojevaca. U jesen i pred zimu 1941. godine palo je više od polovine članova PK SKOJ-a sa sekretarom Jožom Vlahovićem. Kada sam prije odlaska u partizane primljena u Pokrajinski komitet, u njemu su bila samo dva člana, a od bivšeg Mjesnog komiteta SKOJ-a ostala sam samo ja - nakon odlaska u partizane Milke Kufrin i Mojmira Martina.

Milica Opalo-Milidrag, "Trešnjevačka omladina", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 1, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH — IHRPH — ŠK, 1982.), 168–172.