Punktovi

Rad u SKOJ-u

I partijska i vanpartijske organizacije često su bile pogođene provalama i padovima, što je zahtijevalo više-manje stalno učvršćivanje i reorganizaciju na svim razinama. Stalne izmjene članova partije povlačile su za sobom kretanje kadra između vanpartijskih organizacija i partorge, kao i prelazak ilegalaca iz simpatizerskog statusa u članstvo partije. Širenje ženskog kadra oslanjalo se na prelazak dokazanih članica AFŽ-a i SKOJ-a u partijske redove.

Odmah u ljeto 1941. Mjesni komitet SKOJ-a će članove zadužiti za formiranje skojevskih rukovodstva po čitavom gradu pa će tako novoprimljene članice Milica Opalo i Milka Kufrin raditi na organiziranju rukovodstva za Trešnjevku. Uz njih, u radu MK-a u to vrijeme sudjeluju Buba Jančić i Dragica Hotko, ujedno i članica I. rajonskog komiteta KPH u Zagrebu. Pojedinačna rukovodstva organizirala su omladinske grupe koje su radile na skupljanju sanitetskog materijala, oružja i hrane, skrivanju ilegalaca i izvršavale razne akcije, od kojih su najmasovnije bile pisanje parola i uništavanje neprijateljskog propagandnog materijala. U sklopu organizacije održavani su sanitetski tečajevi koje je vodila Slava Očko, a brojne omladinke pohađale i pripremale se za odlazak na front. Organizacijski je SKOJ podijeljen na tri sektora – za radničku omladinu, srednjoškolsku i studentsku omladinu, u srednjoškolskom rukovodstvu isticala se Zorka Fak s Prve ženske realne gimnazije, a s Druge Mira Paut. Prije nego što će u partizanima pohađati radio-telegrafski kurs, a onda po povratku u Zagreb krajem 1944. voditi glasovitu radio stanicu, Ljerka Kirac-Dulčić, tada učenica petog razreda gimnazije, sjeća se prvih koraka u planiranju skojevskih akcija:

U školi je već postojala skojevska grupa kojoj sam i ja pripadala. Ubrzo nakon Proglasa CK KPJ imale smo sastanak u stanu Milene Schlesinger i dogovarale se što treba raditi i kako se boriti protiv okupatora. Direktiva je bila da se skuplja sanitetski materijal i Crvena pomoć od simpatizera, raspačava ilegalna štampa, da se buše gume na vojnim kamionima, pišu parole po kućama i plotovima, lijepe leci i okrugli papirići sa srpom i čekićem. Svaka od nas je imala svoj teren, svoju ulicu i marljivo smo izvršavale postavljene zadatke. Pošto sam tada stanovala u Trnju, meni je dodijeljen teren gdje me ne poznaju. Bilo je to oko tvornice 'Sila' i Tuškanova ulica. Za kratko vrijeme upoznala sam tamo svaku stopu, svaki kutak, svaki stup. Sastanke smo obično održavale kod Mire Paut u Maksimiru ili pak u Maksimirskom parku. U našoj su grupi bile iz mojega razreda Mira Paut, Nadina Vatovec, Milena Schlesinger, Rut Plesner i ja i još neke djevojke iz drugih razreda.

Ljerka Kirac-Dulčić, "Tajna radio-stanica na Trešnjevci", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945., sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović et al. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske – Školska knjiga, 1984), 403.

Aktivnije skojevke preuzimaju na sebe organizaciju akcija koje su trebale privući srednjoškolke, studentice, ali i sve žene koje još nisu bile sklone aktivnijem organiziranju.

Već u rujnu 1941. SKOJ u Zagrebu odlučio je uputiti jedan letak svim zagrebačkim srednjoškolkama. Kako bi bilo osigurano da će svaka djevojka zaista i dobiti letak, odlučeno je da se on poštom pošalje na svako ime. Naravno da takvi spiskovi nisu postojali, pa smo ih morali sastaviti, skupljajući po razredima adrese. To je trebalo raditi vrlo oprezno i neprimjetno, pitati djevojke kao slučajno. Neke smo čak pratili do njihovih kuća uz neki izgovor, kako bismo zabilježile ulicu i broj. Taj je posao skojevska organizacija naše škole obavila vrlo dobro. U listopadu 1941. kao u cijelom gradu i u svim drugim školama, sve su naše školske drugarice primile taj letak. U letku su omladinke bile pozvane da se odupru ustaškoj organizaciji i da se uključe u antifašističku borbu. Ovo je zaista bio uspjeh, iako je zbog jedne izdaje izazvao veliko hapšenje.

Mira Paut Grubor, "Okupljanje i prve akcije", u: Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941 – 1945., ur. Ladislav Grakalić et al. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH - Gradski odbor Saveza udruženja boraca NOR-a - Sveučilišna naklada Liber, 1984), 155–156.

Trebali smo letke ubacivati ženama u košare. Išli smo tamo gdje je bila najveća gužva, kao da i sami želimo nešto kupiti i spretno smo spuštali umotane letke u košare. Kad sam ubacila prvi letak, srce mi je naglo počelo kucati. Bojala sam se da je netko opazio. Već kod drugog letka bilo mi je lakše, a što sam ih više ubacivala, osjećala sam se sve sigurnije.

Zofka Radošević, "Studenti Skojevci nisu posustajali", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945., sv. 2, ur. Lutvo Ahmetović et al- (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske – Školska knjiga, 1983), 256.