Punktovi

Istrani na Trešnjevci

Naselje Istrana i invalida, žarište antifašistički raspoloženog stanovništva

Naselje Istrana i invalida na Trešnjevci, žarište antifašistički raspoloženog stanovništva, koje je osjetilo teror fašizma na vlastitoj koži izbjeglištvom iz Istre nakon Rapalskog ugovora 1921.

Svjedočanstvo Dušana Tumpića, aktivista i rezidenta naselja Istrana u međuratnom periodu:

Rapalskim ugovorom od 1921, Istra, Trst, Gorica, Rijeka, Zadar, te otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža, pali su pod Italiju. Počelo je odnarođivanje našeg življa. Tada je pojačao priliv emigracije u Jugoslaviju. Među emigrantima najviše je radnika – Hrvata i Slovenaca, ali i Talijana iz Pule, Rijeke i Trsta, zatim labinskih rudara i siromašnog seljaštva iz cijele Istre. Istrani su smješteni u tzv. „istarske barake“ u Klaićevoj ulici, gdje je sada srednjoškolsko igralište i Arhitektonski fakultet. Živjeli su u krajnjoj bijedi.
Tu su živjeli komunisti Andrea Benussi, Jakov Juričić sa svojim porodicama; kao dječak, tu je rastao narodni heroj, španjolski dobrovoljac Jurica Kalc koji je herojski poginuo na Kozari. Tu je živio i Blaž Valjin, urednik „Borbe“, a dolazili su Ante Družeta, Franjo Debeuc, Josip Šaina, studenti Otokar Keršovani i Nikola Stihović prije odlaska na robiju.
„Istarske barake“ su srušene i spaljene 1933, pa su se Istrani raselili na razne dijelove grada, a najviše na Trešnjevku. „Istarske kuće“ u Mošćeničkoj ulici bile su žarište antifašističkog pokreta Istrana u Zagrebu, a tu se naročito isticala omladina, članovi Partija i SKOJ-a.
Naročiti priliv mladih bio je u razdoblju od 1935 – 1939, najprije u vrijeme agresije na Etiopiju, a zatim fašističke pomoći Francu u Španjolskom građanskom ratu. Istrani se nisu htjeli boriti za interese fašizma, već su masovno bježali u Jugoslaviju.
Napredna istarska omladina Zagreba bila je organizirana u klasnim radničkim sindikatima i ostalim društvima i udruženjima koja su bila pod utjecajem i rukovodstvom Partije i SKOJ-a. Istarska omladina bila je veoma aktivna i u naprednom srednjoškolskom pokretu, u demonstracijama i štrajkovima.
U okviru društva „Istra“ organizira se omladinska sekcija, koju su osnovali komunist iJurica Kalc i Viktor Lipovščak, a s njima Antun Cerovac jedan od organizatora ustanka u Istri, u proljeće 1932. Nešto kasnije Kalc i Lipovščak osnivaju „Radničku sekciju“ u kojoj su se okupljali mladi istarski radnici. Njihovim odlaskom u Španjolsku zamro je rad „Omladinske sekcije“, a prestala je s radom i „Radnička sekcija“. Bio je to kratki period.
U rano ljeto 1937. Članovi SKOJ-a preuzimaju rukovodstvo Omladinske sekcije, radeći po uputama Partije. Djelovanje se proširilo na druge gradove gdje su živjeli mladi Istrani. U Omladinskoj sekciji okuplja se preko 200istarskih omladinaca Zagreba. Održavala su se aktualna politička predavanja i Usmene novine, izdavale su se Zidne novine. Nedjeljom su se priređivali izleti s krugovima iz URS-ovih sindikata, skojevci iz srednjih škola i studenti iz „Svjetlosti“. Osnovane su grupe mandolinista i gitarista, šahista, odbor za razonodu i izlete. Obnovljen je pjevački zbor „Istra“ od omladine koje je vodio komunista Zvonko Beker, a ljeti 1938. Zbor je održao koncert istarskih pjesama na zagrebačkoj radio-stanici (...) U Omladinsku sekciju dolazili su i nešto stariji istarski omladinci, neki od njih radili su ranije s Juricom Kalcem i Viktorom Lipovšćakom. K nama su dolazili Vladimir Vitasović, Savo Zlatić, Dina Zlatić, zatim Mladen Iveković, Šime Balen, Martin Franekić, Grujica Žarković i drugi zagrebački komunisti.
Naročito se proučavalo pitanje nacionalnih manjina Hrvata i Slovenaca pod Italijom. U Usmenim novinama su prilozima sudjelovali i Mijo Mirković (Mate Balota) i Savica Kosanović. Značajnu pomoć pružao je revolucionar Franjo Debeuc, koji je kao potpredsjednik društva „Istra“ bio zadužen za omladinu. Franjo Debeuc je bio član URS-ocim sindikata i uz Radu Končara jedan od rukovodilaca metalaca.
Istarska omladina i uopće istarski proletarijat, po svom političkom uvjerenju iopredjeljenju antifašistički, duboko je vezan za zagrebački, za trešnjevački proletarijat, za revolucionarni pokret, za Komunističku partiju Jufoslavije i to jasno dokazao 1941. Godine. Po svojoj revolucionarnosti, Trešnjevka je dobila naziv „Crvena Trešnjevka“, a tu su svoj nemali udio imali i Istrani, a u prvom redu istarska omladina.
U ožujku 1941. na Trešnjevki je osnovan „Mobilizacioni štab za obranu zemlje“ u kojem su bili Istrani. Među prvima, Davor Trinajstić donosi spisak dobrovoljaca iz Istarskog internata.
Posljednjih dana uoči upada nacističko-fašističke vojske u našu zemlju, održan je na Trešnjevki sastanak napredne istarske omladine u namjeri da se pristupi mobilizaciji, da se osnuje bataljon istarskih dobrovoljaca za obranu zemlje. Akcija komunista Zorka Bekera, Ante Dobrile i Bože Kalčića bila je oduševljeno primljena od istarske omladine i sastavljen je popis od nekoliko stotina dobrovoljaca. Popis je bio dostavljen vojnoj komandi Zagreba. Ali, dva dana prije ulaska okupatora u Zagreb, Zorko Beker pokretač dobrovoljačkog bataljona pozvan je u Komandu grada i vraćen mu je popis dobrovoljaca s prijedlogom da ga uništi kako ne bi došao u ruke neprijatelja.

Dušan Tumpić, "Istrani na Trešnjevci", u: Drago Zdunić i Slobodan Žarić (ur.) Crvena Trešnjevka (Zagreb: IHRPH - Spektar - Skupština općine Trešnjevka, 1982), 168–169.