Punktovi

Ćelija KPJ u Željezničarskoj radionici

Najstarija ćelija KPJ osnovana u Hrvatskoj (1919.)

Radnici alatnice Državnih željeznica za vrijeme štrajka 1935.

Ćelija KPJ u Željezničarskoj radionici Državnih željeznica Jugoslavije bila je prva formirana ćelija KPJ u zemlji, krajem ožujka 1919. godine, Po brojnosti i aktivnosti komunističkih kadrova bila je najjača ćelija u Zagrebu, čak do te razine da je 1934. prerasla u Rajonski komitet KPJ Zagreb. Tijekom 1930-ih u ovoj ćeliji su stasali mnogi kadrovi koji će poslije aktivno sudjelovati u Narodnooslobodilačkoj borbi i ilegalnim akcijama po Zagrebu 1941.-1945. Radništvo radionice je u međuratnom periodu sudjelovalo u mnogim zagrebačkim štrajkovima i bilo aktivno u sindikatima.

Ćelija KPJ u Željezničarskoj radionici Državnih željeznica Jugoslavije bila je prva formirana ćelija KPJ u zemlji, krajem ožujka 1919. godine, nakon osnutka Socijalističke radničke partije (komunista) 1919. godine. Po brojnosti i aktivnosti komunističkih kadrova bila je najjača ćelija u Zagrebu do te razine da je 1934. godine prerasla u Rajonski komnitet KPJ Zagreb. Tijekom 1930-ih, radništvo radionice sudjelovalo je u mnogim zagrebačkim štrajkovima i bilo aktivno u sindikatima.

Nakon proglašenja Šestojanuarske diktature 1929., iako su revolucionarni, prokomunistički sindikati bili zabranjeni, radnici su pronašli načine za organiziranu sindikalnu akciju. Hapšenje tadašnjih vođa u Željezničarskoj radionici, poput Dragutina Sailija te emigriranje Viktora Koleše u SSSR prekinulo je na neko vrijeme aktivnost metalaca iz radionice. No uskoro su se izgradili novi ljudi koji su nastavili rad drugova što su napustili radionicu. Tada se bio isticao Stjepan Debeljak Bil, koji je radio od jeseni 1927. u Ložionici, te sudjelovao u svim akcijama koje su anganižirali Nezavisni sindikati Jugoslavije. On se 1930. vratio s odsluženja vojnog roka iz Kraljeva i uskoro se povezao s komunistima. Radnici željezničke radionice već na početku 1930. samostalno odlučili da uđu u Savez željezničara, koji je radio u sklopu Ujedinjenog radničkog sindikalnog saveza Jugoslavije (URSSJ), kojim su tada rukovodili komunisti. Zato oni nisu podržali direktivu vodstva KPJ o radu u ilegalnim sindikatima. Zahvaljujući tom stavu, Savez željezničara postao je najjača i najaktivnija organizacija s masovnom bazom u Zagrebu. Uz metalce, i ostale struke radnika ulaze u pojedine saveze URSSJ-a, pa su tako željezničari zauzeli jake pozicije i u zagrebačkoj podružnici Saveza drvodjeljaca, Saveza šivačko-odjevnih radnika, Saveza kožarsko-prerađivačkih radnika, Saveza građevinskih radnika, i to već u proljeće 1933. godine. U 1934. ojačali su svoje pozicije i u Savezu metalskih radnika i Savezu živežarskih radnika, koji su imali svoje članstvo u Zagrebačkom paromlinu, Zagrebačkoj tvornici papira, Tvornici asfalta A. Resa, Tekstilnoj tvornici "C. D. Gaon" i u ostalim tvornicama. Zbog komunističke aktivnosti bio je potkra j 1933. zabranjen rad Ujedinjenog saveza željezničara, ali su se željezničari iz Željezničke radionice odmah uključili u Savez metalskih radnika u sklopu URSSJ-a, i tako dobili još veću mogućnost masovnog djelovanja. Unatoč zabrani skupova na otvorenom, oni su 15. rujna 1934. uspjeli organizirati masovnu skupštinu na kojoj su zahtijevali redovito isplaćivanje nadnica i u tome su uspjeli. Mitingu je prisustvovalo oko dvije tisuće radnika i policija ih nije uspjela rastjerati. Počinje se izdavati i list "Željezničar". Na javno aktiviranje željezničara svakako je djelovao povratak Josipa Broza Tita s robije. On je smatrao da stari članovi KPJ u radionici nisu aktivni, bojeći se provale, te izvještava oko sredine 1934. da će se »stvoriti organizacija od novih ljudi«. Do rujna se stanje u radionici popravilo i mlađi kadrovi dobivaju sve veću ulogu.

Nova gospodarska kriza, nastala tijekom 1938. zbog vanjskopolitičke situacije i jačanja fašizma, odrazila se i na položaju radnika, čija realna nadnica počinje uslijed porasta cijena opadati, a nezaposlenost rasti. Hrvatski radnički sindikat je bio 1938. godine osnovan i na željeznici, pa je tako stvorena sekcija željezničara u HRS-u. Međutim većina članova u toj sekciji bili su simpatizeri komunista pa tu radi i Stjepan Debeljak Bil, Vlado Mutak, Mijo Brlić i Ivić i tako se HRS stao naglo širiti kao kamuflaža partijskog rada, iako partijsko rukovodstvo na željeznici nije odobrilo taj stav. Godinu dana kasnije sekcija se pretvorila u Savez hrvatskih željezničara, u travnju 1940., a na godišnjoj skupštini ispali su iz centralne uprave stari HRS-ovci i za predsjednika bio izabran Mijo Brlić. Takvom kamuflažom željezničari su uspjeli izboriti do Drugoga svjetskog rata znatne platne povišice i poboljšati radne uvjete. Njihov rad počeo je sve više upadati u oči banovinskim vlastima, pa je protestna skupština Saveza hrvatskih željezničara, zakazana za 10. prosinca 1939., bila zabranjena. Međutim, žeIjezničari izvan Zagreba došli su ne znajući za zabranu, pa je povorka krenula od zgrade Hrvatskog sokola prema Radničkoj komori pri čemu je došlo do sukoba s policijom. Prema sjećanjima Franje Culjaka Iskrenog, komunisti su dobili utjecaj i u Konzumnoj zadruzi, koja je radila u Vrhovčevoj ulici 11, u Bolesničkom fondu željezničara i u upravi Zadruge za štednju i zajmove. U partijskom vodstvu na željeznici uvijek su postojali drugovi zaduženi za sindikalni rad. Na konferenciji partijske organizacije na željeznici, koja je održana u studenom 1940. na Kraljevcu, u stanu Josipa Flajšera, a u prisutnosti Rade Končara, sekretara CK KPH, za sindikalni rad bili su zaduženi Josip Flajšer, Stjepan Pećnik i Franjo Culjak.

U kolovozu 1940. štrajka dvije tisuće radnika Željezničke radionice zahtijevajući svoja prava. Željezničari se uporno i žestoko bore za dodatak na skupoću i četrnaestu plaću, a radi povišice od 4% organizira se 1. rujna 1940. novi tarifni pokret. Mjesni međustrukovni odbor URSSJ-a, iza kojeg je bila ilegalna KPH, pozvao je radništvo da Prvoga maja dođe na miting na Kazališni trg. Na trg su se slile povorke radnika iz Trnja, Sigečice, Kanala i Trešnjevke, gdje su se formirale grupe. Radništvo, pa i radništvo Željezničke radionice, zaustavilo je taj dan strojeve, a stali su i tramvaji. Radnici su prvi put od 1918., na poziv KPJ, izašli masovno na ulice.

Korišteni izvor:

Mira Kolar-Dimitrijević (ur.) Zagrebačka općina Trnje u radničkom i komunističkom pokretu i socijalističkoj revoluciji, Zagreb: Skupština općine Trnje – IHRPH, 1981, 122-127.