Punktovi

Organizacija otpora u Državnoj hipotekarnoj banci 1941.

1941.

U brojnim zagrebačkim tvornicama i institucijama postojale su organizirane grupe koje su radile u sklopu narodnooslobodilačkog pokreta. Većina ih je uspijevala održati kontinuitet i s vremenom uključivati sve veći broj članova. Slično je bilo i u Državnoj hipotekarnoj banci, za vrijeme NDH preimenovanoj u Vjeresijski zavod, u kojoj je Vera Jurić dobila u zadatak da okupi simpatizerke koje će započeti s konkretnim radom: pronalaženjem stanova za ilegalce, izradom legitimacija, raznošenjem ilegalnih propagandnih materijala te izvođenjem akcija lijepljenjem zvijezde s natpisom smrt fašizmu. Kako je zbog radnog mjesta posjedovala propusnicu za čitavo područje Nezavisne Države Hrvatske, ubrzo postaje članicom partije radi nove zadaće - kurirske. U okupiranom gradu su veze teško opstajale, naročito na dulji period, a kako bi se očuvala konspirativnost, ali i sigurnost drugarica koje su predano izvršavale zadaće, partija ih je oslobađala drugih radnih opterećenja. Izbjegavanje ustaša i policije te kompromitiranih drugova, rizici pri izlasku i ulasku u grad te česte krizne situacije koje su tražile hitra i snalažljiva rješenja nisu bili zadaci koji su se dodjeljivali novom kadru, već provjerenim i dokazanim drugaricama.

"28. IV 1941.
Dobili smo nove legitimacije, a banka se prekrstila u Vjeresijski zavod. Karlo Vujković je pribavio za sve nas propusnice za cijelu »nezavisnu«, da možemo nesmetano obavljati dužnost. Javili smo drugovima. Naša grupa i dalje održava sastanke. Sada se koristimo stanom podvornika Ferde Marica (poginuo u borbama za Zagreb). Ima nas dosta. Iako više od polovice kolega davaju Narodnu pomoć, na sastanke nas dolazi samo desetak. Treba biti oprezniji. Naša bankarska sekcija SBOTIČ-a i dalje se drži na okupu. Njihova partijska jedinica održava sastanke u mom stanu. Mami je čudno kako to da ja ne prisustvujem tim sastancima i zato se, dok su oni u mojoj sobi, ja zavučem u kupaonicu da me mama ne vidi.

15. V 1941.
Konačno sam došla i ja na red. Pozvao me u sobu Vojo Kovačević i rekao mi da su me primili u Partiju. Nisam znala što da mu kažem. Osjećam da se zbilo nešto veliko, sudbonosno. Ne mogu smoći riječi. Kazala sam samo hvala. Vojo mi je govorio o odgovornosti koju imam od danas kao član Partije. Kako je zapravo strašno da tu radost ne mogu ni s kime podijeliti! Moram šutjeti. Što manje znamo, manje brige i tereta. Sekretar jedinice je Vojo Rakić, dobar drug i prijatelj. Koliko dugo će se on kao Srbin moći održati među nama. Istina, njegova žena je Hrvatica, ali ustaše nisu milosrdni kad je u pitanju »čistoća« hrvatske nacije.

20. V 1941.
Dobili smo nekakve koverte s Mickey Mousom, nacrtanim namjesto adrese. Unutra su bili leci za njemačke vojnike. Danas smo ih dijelili njemačkim avijatičarima po Peščenici. Biciklima smo krstarili ulicama i čim bismo sreli kojeg njemačkog vojnika, dali smo mu letke i zatim otišli dalje. Prošli smo dobro. Upozorili su nas da to ne smijemo raditi u poznatoj okolini. Zato smo i odabrali Peščenicu.

(...)

4. VIII 1941.
Danas su došli agenti u banku po Miciku Glasenhard. Poznajem jednog po viđenju, nekakav frankovac, robijaš. Protrnula sam od straha, ali sam im rekla da nije u banci. Nisu mi vjerovali i otišli su personalcu Zlatku i zatražili od njega da je pozove k sebi. Vrata banke su bila pod stražom, a svuda na prozorima rešetke. Jedino da se skače s balkona u Vlašku ulicu. Ipak su je odveli. Agent je pitao usput Zlatka i za mene, kako se zovem itd. Zlatko je u našoj grupi. Odmah mi je rekao neka se sklonim na nekoliko dana. Čudno je kada izgubiš sigurnost mirnoga građanina. Otišla sam na Bijeničku — rodbini.
Miciku su odveli pravo u Gestapo. Radi Bobija. Imala je i ona vezu s njime i netko ih je vidio zajedno na klupi u parku. Možda će njezin brat koji radi u »Siemensu« moći nešto za nju učiniti. Izvadila sam zub da bih opravdala izostanak. Otišla sam u zubarsku ordinaciju dra Hiršla, a tamo je već bila nekakva zubarica, ustaški povjerenik. Ipak mi je izvadila zub. Naivno, ali će možda koristiti. Jučer su pitali za mene u banci, kući nisu išli. Promijenila sam i frizuru.

8. VIII 1941.
Vratila sam se opet kući. U maminoj sobi na krevetu pod jastukom našla sam veliki molitvenik s posebnim molitvama. Uzela sam ga i pokazala mami.
Pitala sam je kako je nije stid sebe ovako zavaravati. Nasmijala se, veli: »Mislila sam u svom očajanju, možda će i to pomoći. Tako sam bila očajna kad si ti otišla od kuće, da nisam znala kamo bih i što bih sve uradila.

9. VIII 1941.
Prošla su četiri dana i ja sam se vratila u banku. Pričao mi je Zlatko kako je dalje bilo. Micikin brat otišao je u ustaško redarstvo Singeru, jer mu je Gestapo sestru njima predao. Singer se požalio kako se nikome danas ne može više vjerovati, jer eto mene nisu odmah poveli sa sobom, pa sam im pobjegla. Bratu se omaklo pa je rekao da ja opet radim. Singer (šef UNS-a) pozvao je telefonom Zlatka i pitao za mene. Zlatko mu je objasnio da sam vadila zub i da sam još uvijek otečena, pa da zato nisam bila na poslu. Singer je nekoliko časaka šutio i zatim je rekao da nisam za njih interesantna kad se ne krijem. I zatvorio je telefon. Glup slučaj. Ipak su po zatvor pitali za mene, pričao mi je Nina. Čudno kako se ni za što može otići, a i ostati."

Vera Jurić, „U okupiranom Zagrebu“, u Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945., ur. Lutvo Ahmetović et al., sv. 2 (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske – Školska knjiga, 1983.), 68–70.