Pogibija Josipa Preskara

U Vlaškoj ulici 86 poginuo je 9. ožujka 1943. član MK SKOJ-a i rukovodilac udarnih grupa Josip Preskar-Boltek. Govoreći o akciji koju je Preskar izveo na provokatora i ustaškog doušnika Katovića, Lutvo Ahmetović ovako opisuje Preskara: »Omladinac, postolar s Rokovog perivoja, Slovenac, onizak, čvrst, mlad čovjek, žustar i okretan. U licu crven, uvijek nasmijan, hitar kao vidra. Nadimak mu je bio Boltek. Bio je majstor za pojedinačne akcije. Preskara je prokazao provokator i, zbog straha da se s njim suoče, policajci su mu pucali iz automobila u leđa kod Petrove crkve u Vlaškoj ulici.« 

Mauricije Magašić, “Omladina Zagreba u borbi”, u: Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941-45: zbornik povijesnih pregleda i sjećanja, tom I, ur. Ladislav Grakalić i dr. (Zagreb: GK SSRNH - GO SUBNOR - SN Liber, 1984), 301.

U MK SKOJ-a imao sam još jedno zaduženje. To je bila vojna organizacija udarnih grupa SKOJ-a za grad Zagreb. U tu svrhu bio sam povezan s Josipom Preskarom. Od njega sam dobivao upute kako, na koji način i s koliko omladinaca formirati udarne grupe, koje su bile isključivo skojevske. Često sam bio prisiljen da poneku od tih grupa organiziram putem svih oblika naše srednjoškolske organizacije i lično odvedem Josipu Preskaru, od koga su one dobivale direktne upute za izvršenje planiranih akcija. Nije se davao poseban izvještaj o akcijama, ali je trebalo formirati udarne grupe i gotove ih predati Preskaru. On je u to vrijeme bio komandant udarnih grupa za grad Zagreb.

Branko Tušak, “U rajonskom i mjesnom komitetu SKOJ-a”, u: Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941-45: zbornik povijesnih pregleda i sjećanja, tom I, ur. Ladislav Grakalić i dr. (Zagreb: GK SSRNH - GO SUBNOR - SN Liber, 1984), 263.

Djelovanje takvih grupa zabrinjavalo je okupatorsku i ustašku policiju pa su poslije toga slijedile represalije. Tim su grupama rukovodili drugovi Josip Preskar i Dragan Carić. 

Josip Preskar poginuo je 9. ožujka 1943. u borbi s policijom kraj Petrove crkve. Bio je izvanredno hrabar i sudjelovao je u više oružanih akcija. U prosincu 1942. godine, vraćajući se s partijskog kursa koji je završio kod CK KPH na Kordunu, navratio je s jednim drugom, članom OK, u gostionicu u Lukavcu kod Merle Drageca. Dvojica ustaša pokušali su ih legitimirati. Preskar i taj drug upotrijebili su oružje, pobili ustaše i pobjegli u Zagreb. 

Kod Petrove crkve u Vlaškoj ulici policija je na njega pucala i ne pokušavajući da ga uhapsi, jer su vjerojatno znali s kim imaju posla. 

Karakteristično je za rad u ilegalnim uvjetima Zagreba da su svi drugovi, koji su na neki način bili angažirani i uključeni u bilo koji oblik naših organizacija, imali ilegalna imena. Svaki je sebi izmislio ime pa se nijedan drug nije nazivao pravim imenom. Poznato je da je mnogo drugova ilegalno radilo, u ratu stradalo, poginulo ili umrlo, a da im se ni do smrti, a ni do danas, nije znalo pravo ime. Konspiracija je bila takva i toliko potrebna pa smo svi izbjegavali da se raspitujemo za imena i adrese pojedinih drugova. Tako smo odgajali ljude da bi se ograničila mogućnost eventualnih hapšenja ili ako do tog dođe da se policiji onemogući i oteža otkrivanje drugova i organizacije. Velike teškoće zadavale su nam česte provale.

Perica Dozet, “Moj dolazak u Zagreb”, u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1984), 24.

Sastali smo se na Krešimirovom trgu i pošli zajedno, šutke. Odveo me svega nekoliko ulica dalje i predao dvojici drugova... Ta dvojica zovu se Ćelo i Vrtlar. To im, naravno, nisu prava nego konspirativna imena. Malo su smiješna, jer Ćelo [Blaž Mesarić] ima golu lubanju i ne treba biti osobito lukav pa da se taj nadimak dovede u vezu s vlasnikom takve lubanje, a Vrtlara [Nikolu Šakića] poznajem već odavna i slučajno znam da je po zanimanju vrtlar.

Ivan Šibl, Iz ilegalnog Zagreba 1941. (Zagreb: Naprijed, 1960), 13-14.

Podijeli