Punktovi

Tvornica trikotaže Gaon

Partijska ćelija i odbor Narodne pomoći.

Partijska ćelija u tvornici »Gaon« je osnovana 10. prosinca 1940. Članovi su bili: Mica Gazić, Budimir Mihajlović i ja kao sekretar. Rad se sastojao u radu u Narodnoj pomoći, rasturanju štampe i letaka. Legalna štampa prodavala se izravno, a ilegalna se davala samo povjerljivim ljudima. Ostalo smo podmetali na strojeve, u špule, najčešće smo u garderobama stavljali u džepove, rukave i prikopčavali na podstave od kaputa. Čitali su ih svi radnici i radnice. Leci su se davali od ruke do ruke. Psihoza je bila takva da su ljudi čekali na svršetak rada da vide da li su dobili nešto za čitanje. Poslije zabrane URSS-a, koncem 1940, pojačao se rad u Narodnoj pomoći. U siječnju 1941. organizirali smo protestni štrajk od jednog sata, skupili smo ljude u dvorište, drug Mihajlović je održao govor u kojem je govorio o zabrani sindikata. Slično smo ponovili još tri puta. Zatim smo pred tvornicom održali leteći miting. Uspjeli smo okupiti 95% ljudi. Na mitingu je govorio drug Han. Posebno smo čuvali dva telefona da netko ne bi pozvao policiju. Čitava je tvornica imala dva telefona. Jedan je bio u direktorovoj sobi, a drugi u knjigovodstvu. Mi smo čekali da namještenici iziđu, i tada smo zaključali vrata i uzeli ključeve. Vodili smo borbu i protiv frankovaca i mačekovaca. Kod »Gaona« je možda to bilo intenzivnije jer je tvornica bila židovska. Pošto je tada vladala psihoza rata, pojačali smo agitaciju protiv fašizma, a za obranu zemlje. Slali smo pismene proteste s potpisima radnika na Banovinu, protiv skupoće i u tome angažirali velik broj radnika. Pisali smo parole po zidovima zgrada, kao i u tvornici.

Radnice su masovno podržavale politiku naše Partije. O tome govori podatak, na primjer, da je u veljači 1941. od ukupno 360 zaposlenih 223 bilo okupljeno u Narodnoj pomoći. Ja sam skupljeni novac predavala Vilimu Kunu iz tvornice »Gorica«. Tako smo radili sve do 8. ožujka 1941. Tada smo bile uhapšene Mica Gazić i ja, a sutradan je upala policija u tvornicu da pohapsi sve radničke povjerenike. Nastala je gužva. Radnice su prekinule rad i nisu dale odvoditi nikoga iz svoje sredine. Svađale su se s policijom, pa je policija bila prisiljena da pozove pojačanje. Tek kada su dobili pojačanje od dva kamiona policije, uspjeli su pohapsiti sve povjerenike. U zatvoru su nas zadržali osam dana i šupirali svakoga u njegovo rodno mjesto. Izgoni su se kretali od dvije do tri godine, ali mi smo se nakon nekoliko dana opet našli u Zagrebu. Otišli smo u tvornicu da nas prime na rad, ali su nam kazali da nas ne smiju držati u radnom odnosu bez dozvole boravka. Tada smo radili ilegalno, držali vezu s radnicama iz tvornice »Gaon«, održavali sastanke kod Milke Kranjčec na plinarskom naselju i Anke Pokrajac u Petrovoj ulici 90, a najčešće na livadama i kod Savice. Tako smo radili dok nije došao okupator. Tada je drug Mihajlović kao Srbin bio prognan u Srbiju, a mi smo dalje radile. Naša viša veza bila je Judita sve dotle dok nije otišla u Novi Sad. Radile smo na skupljanju Narodne pomoći u hrani, odjeći i obući. Skladište je bilo kod Mice Gazić sve do moga hapšenja 9. kolovoza 1941. U zatvoru i logoru bila sam do 30. listopada 1943. kada sam bila zamijenjena.

(Katica Stanša, "Masovna podrška radnica u »Gaonu«", u: Lutvo Ahmetović (ed.) et al., Zagreb 1941-1945: zbornik sjećanja, tom II, Zagreb: Gradska konferencija SSRNH - IHRPH - ŠK, 1983., 191-192)