Punktovi

Gimnazija

Kompleks gimnazija podignut 1932. U ratu služio kao mjesto smještaja njemačkih snaga, zrakoplovstva NDH i sabirni logor.

BILJEŠKE O JEDNOM ZAGREBAČKOM GIMNAZIJSKOM RAZREDU

Šesti be razred Druge muške realne gimnazije u Zagrebu bio je jamačno tipičan »b« razred: u »b« razrede svrstavani su, naime, navodno samo radi mogućnosti obavljanja istodobne nastave različitih vjeronauka, đaci različitih vjeroispovijesti. Osim katolika, tu su bili pravoslavci, Židovi, protestanti. Dva puta tjedno na jedan sat razred se dijelio prema vjerama: katolici su odlazili kateheti Marköru, Židovima je predavao mali Šamika, protestanti su šetali: bilo ih je za nastavu premalo.

Školska godina 1939/40. bila je prva evropska ratna godina, osim toga prva godina u Banovini Hrvatskoj. Fran Novljan bio je novi direktor, Roksandić — razrednik. Razred se počeo politizirati. Većina razreda orijentirala se prema građanskoj demokraciji, bila je raspoložena antihitlerovski i antifašistički, prihvaćala je, uglavnom, Mačekovu vladavinu, bila je izrazito antiklerikalna.

Ali, što je vrijeme odmicalo, iluzije u »demokratizam« HSS-a splašnjavale su, ekonomska se situacija u zemlji pogoršavala, i to se osjećalo. Počela su jačati i otprije prisutna ljevičarska raspoloženja: vodile su se diskusije o Krleži, ali i o Budaku, izbijale su čarke oko sovjetsko-finskog rata i oko »pravog« smisla pakta Ribbentrop-Molotov, ali je ipak jačalo uvjerenje da su »zapadne demokracije« nemoćne da zaustave Hitlerovu vojnu mašineriju.

Dio razreda okretao se u lijevo bez obzira na stanovitu skepsu zbog vanjske politike SSSR-a. Politika SSSR-a prihvaćana je kao nužno taktiziranje prema poznatoj Staljinovoj izreci »nećemo za druge vaditi kestenje iz vatre«, ali je parola »oslonca na SSSR« i zahtjeva za demokratizacijom i rješavanjem socijalnih suprotnosti sve više prihvaćana i u tom zagrebačkom razredu.

LIJEVA ĐAČKA GRUPA

Već te godine počela se formirati u razredu izrazito lijeva đačka grupa koja se posredno vezivala za skojevski program djelovanja među đačkom omladinom. Dušom te grupe bio je Aleksandar-Alel Savić, odličan đak, širokog obrazovanja, besprijekorna vladanja, miljenik većine nastavnika, kojega su čak i rijetki »desno« orijentirani nastavnici morali tolerirati zbog njegova znanja. Neumoran u diskusijama, uvijek agilan u prijateljevanju, pomalo je oko sebe stvarao krug simpatizera KPJ. Njemu je pripala zasluga da stvori prvi marksistički kružok koji je obuhvatio nekoliko đaka Druge muške realne gimnazije, nekoliko učenika Prve klasične gimnazije, a povremeno bi dolazili i đaci iz drugih škola.

Iz našeg razreda dolazili su na te sastanke Danko Grlić, Aleks Hertman, Sem Hochberger, a od učenica sjećam se Ranke Stojsavljević, Klare Gomboš, Nade Löwinger, Maje Bošković i Vere Svećenski, koja je bilan član SKOJ-a. Dolazio je i mladi radnik po imenu Oskar, također očito skojevac.

Program tih sastanaka bio je vrlo dobro pripremljen: proučavali su se Max Beer (povijest socijalizma), Segal (politička ekonomija), Horrabin (ekonomska geografija), Engels (Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države), a ja sam držao referat o psihoanalizi i individualnoj psihologiji (prema Freudu, Adleru i Cesarcu). Obavezan je bio i dijalektički materijalizam, prema Thalheimeru i Buharinu (koji je već bio smaknut!).

Tu smo, dakle, stjecali zamjerno teorijsko obrazovanje, i odatle smo naše znanje prenosili u razred sudjelujući aktivno u diskusijama, osobito onima na seminaru iz hrvatske književnosti što ga je vodila profesorica Anina Tompa koja je upravo te godine naslijedila liberalnog i antiklerikalnog profesora Drvodelića. Njezin seminar o ilirskom preporodu pretvarao se u pravu marksističku tribinu o povijesnim i društvenim zakonitostima, a da pritom nisu zaboravljena ni književna djela, štoviše, rado smo sudjelovali i na razrednim književnim priredbama i pjevali Demetrovu »Prosto zrakom ptica leti...«.

Naši su se sastanci redovno održavali u stanu majke Aleksandra Savića Ine Jun-Broda, a Savić je znao oko sebe okupiti i širi krug omladinaca iz našeg razreda koji su odlazili s nama na izlete i družili se, tvoreći tako lijevo jezgro razreda. Tako su nam prišli Dušan Šljivić, Nemanja Manojlović i Josip Novak, a nezavisno od naše grupe isticao se svojim marksističkim gledištima i izvanrednom samostalnošću u rasuđivanju i Bogdan Šestan, preko kojega smo se upoznali i s njegovim mlađim bratom Vladom.

Ovaj je krug počeo odlaziti i na zajedničke izlete koje su predvodili skojevci. Bili su to izleti na Zagrebačku goru, u prvo vrijeme u Đački dom, koji je u to vrijeme bio središte okupljanja lijeve omladine. Kasnije je to središte premješteno u Radnički dom na Glavici, gdje smo upoznavali i starije drugove, sindikalne radnike, osobito iz SBOTIČ-a. Krug naših poznanstava postupno se širio i prema omladincima iz drugih škola, pa i prema radničkoj omladini. Već tada dolazilo bi ponekad do manjih okršaja s »frankovcima« koji su nas znali na izletima presretati, prijetiti nam, a kasnije nas i zlostavljati. Na takvim izletima obično je držano i koje kraće predavanje o aktualnim političkim zbivanjima, recitirale se pjesme (pretežno Jesenjin!), pjevale se revolucionarne pjesme ili parodični tekstovi, a gotovo je obavezan bio i »vrabac« s aktualnim satiričkim kupletima. S tih se izleta osobito sjećam Kreše Rakića, neumornog propagandiste.

Ljeti 1940. organizirao je Aleksandar Savić s nekoliko omladinaca i omladinki (drugarica Mirjana Obradović iz Beograda) logorovanje kraj Boračkog jezera u Hercegovini i na Mljetu. Bila su tu dva šatora, a na jednom od njih bio je narisan logor sovjetskih »čeljuskinaca«. Dani u logoru prolazili su prema čvrsto određenom dnevnom redu, unutar logora nije postojalo »privatno vlasništvo« (sve se dijelilo), a pokušavali smo odlaziti i na političko-propagandne akcije u susjedna sela, dakako, bez većeg odjeka. Bila je to osebujna mala omladinska »komuna«, katkad i djetinjasta po svom dogmatskom shvaćanju socijalizma, ali, bez sumnje, djelotvorna.

Ovakve smo, ali manje, izlete znali organizirati i u jesen 1940. godine. U manjim skupinama odlazili bismo u Sloveniju na biciklima, a tu nam je Bogdan Šestan bio pouzdani vodič. Počeli smo se i svjesno pripremati za rat. Danas to zvuči, dakako, smiješno, ali smo znali odlaziti na Sljeme s ruksacima punim — knjiga! — kako bismo se pripremili za ratne teškoće. I tu je inicijativu davao Alel-Aleksandar Savić.

MARKSISTIČKI KRUŽOK DRUGE MUŠKE GIMNAZIJE

Naš marksistički kružok nastavio je rad i te 1940/1941. godine, u VII b razredu. Sve nas je više dolazilo u gostoljubivi stan u Hatzovoj ulici (danas 8. maja), krug istomišljenika se širio. Osim tih sastanaka organizirali smo i posebno izučavanje teme marksizam i književnost. Nije nam više bio dovoljan dijalektički materijalizam. Počeli smo, dakako, od Plehanova (Umjetnost i socijalni život), ali nismo znali što bismo dalje. A u to vrijeme već su brujale diskusije oko »Pečata«, saznali smo da je u SKOJ-u rad književnog marksističkog kružoka proglašen »sektaškim«, čuli smo i primjedbe na račun tobožnjeg »trockizma«, ali ni taj kružok nije prestao raditi. Nekako baš usred tih rasprava o tome što bi zapravo valjalo proučavati, zatekao nas je 6. travanj 1941. Bili smo već na priličnoj teoretskoj razini, ali u biti nimalo pripremljeni za praktično revolucionarno djelovanje. A baš smo se s njime morali suočiti.

U sedmom razredu upoznali smo se i s nosiocima fašizma. Najavili su novo doba. Naime, u naš razred smišljeno su upisani đaci koji nisu prije pohađali »b« razred. Osjetili smo odmah o čemu se radi. Provocirali su razgovore o ratnim temama, hvalili su Hitlera, slovačke i ukrajinske (!) nacionaliste, posprdno se izražavali o Srbima, prijetili komunistima. Najčešće im je odgovarao Šestan, ironično i zajedljivo. Na razred u cjelini nisu mogli djelovati, bili su izrazito slabi đaci; nastavnici su ih prezirali i rugali im se, osobito prof. Drvodelić koji je jednoga od njih krstio »Vukanom«. Jedan je od njih kasnije postao UNS-ovim agentom, jedan ustaškim bojnikom — bio je neko vrijeme u Gospiću.

Početak rata postavio je pred nas već neko pitanje. Preporučeno nam je da se, ako je moguće, upisujemo u dobrovoljce. Otišao je Nemanja Manojlović, ali bez uspjeha — nije bio primljen. Dio nas je obuhvaćen Civilnom zaštitom; bili smo smješteni u nekoj prostoriji u Patačićevoj ulici, dobili smo i uniforme. Patrolirali smo gradom noću, tražili da se gase svjetla. Tako nas je zatekao i 10. travnja, ulazak Nijemaca u grad, Kvaternikov proglas. Počela je okupacija.

Uskoro su naši kolege židovske vjere prisiljeni da nose žute značke sa slovom »Ž«. Na uglu Jurišićeve ulice, kraj tiskare, sastao sam jednoga od njih. U naš je razred došao tek nedavno. Zvao se Vilim Vizler. Baš je bio završio tiskanje, u vlastitoj nakladi, svog prijevoda Ognjevljeva romana »Kostja Rjabcev na sveučilištu«. Cijela je naklada bila onog dana zaplijenjena. Jadikovao je. Nije još ni slutio da se ne radi samo o pljenidbi jedne sovjetske knjige. Više ga nisam viđao. Bio je stariji od mene i ne znam je li bio organiziran, je li imao kakve veze sa SKOJ-em. Svakako je bio ljevičar, ali se s ostalim ljevičarima nije družio, a i iz škole je često izbivao. To vrijedi i za dva đaka koji su u naš razred te godine došli iz brodske gimnazije, odakle su protjerani. Znali smo da su istjerani iz političkih razloga, slutili smo da su ljevičari, ali se s nama nisu družili, a zatim su nestali iz razreda.

ORGANIZIRANJE LJEVIČARA UNUTAR CIVILNE ZAŠTITE

Škola, dakako, nije više radila. Nas smo se nekolicina posjećivali i dalje, povremeno družili, ali je sada odjednom postalo važnije od svega organizirati se, pružiti bilo kakav otpor. Dakako, marksističkog kružoka nije više bilo, a u školu su nas pozvali samo jednom, i to radi dijeljenja »spomen-svjedodžbi« o završenom razredu.

I tu smo se suočili s istragom. Protiv nekih đaka pokrenuta je istraga i oni nisu trebali dobiti svjedodžbe. Pozivani su u zbornicu na saslušanja. Pregledavane su im školske zadaće iz hrvatskog jezika. Među njima je bio Savić, ali i Bogdan Šestan. Šestana su optužili oni naše »kolege« koji su bili ubačeni u sedmi razred radi provociranja. Odgovarao je, između ostaloga, i na pitanje zašto stalno nosi »šiltkapu« (takva kapa bila je tada znak radničke klase, mladež je nosila šešire!). Odgovorio je posprdno da mu je ta kapa od pravog engleskog štofa, a ne od njemačkog »erzaca«. Profesorica Tompa je u međuvremenu odnijela zadaće kući i uništila ih kako ustaše ne bi imali ideološke dokaze u svojim rukama. Svjedodžbe su ipak dobili svi đaci: očito se radilo samo o inicijativi najrevnijih nastavnika i ustaške agenture među đacima.

Organizirali smo se sada postepeno unutar Civilne zaštite. Rečeno nam je da ne napuštamo tu poluvojnu organizaciju jer ćemo tako biti bolje zaštićeni, a ujedno nam je uniforma i iskaznica CZ omogućavala nesmetano kretanje gradom poslije policijskog sata. Pohađali smo i školu CZ na Ksaveru. Nastavnici u toj školi očito nisu bili proustaški raspoloženi; bili su to pretežno tehnički kvalificirani stručnjaci koji su otprije radili u CZ, tako da je ta at mosfera bila vrlo povoljna. Tu smo upoznavali nove drugove s kojima smo sada održavali vezu; neke od njih poznavali smo s izleta na Glavicu. Dobivali smo i nove zadatke: raspačavanje letaka, »Vjesnika radnog naroda«, slušanje radio-emisija i širenje vijesti. Organiziranje masovnog otpora već je počelo.

Kad govorim o tom razdoblju u množini, riječ nije, dakako, više o članovima Alelova (Savićeva) marksističkog kružoka. Govorim o sebi, Danku Grliću, Bogdanu Šestanu, i možda čak ni ove generalizacije ne vrijede. Svaki je od nas imao svoju »vezu«, živjeli smo dvostrukim životom; dio je njegov već pripao ilegali.

Ne govorim, razumije se, više o našim kolegama Židovima. Oni su stajali izvan zakona, ali još nismo ni mi ni oni shvaćali što se zapravo dešava. Jednoga dana smo ipak počeli shvaćati. Aleksandra Savića i još nekoliko kolega odveli su na »radnu službu«. Uskoro smo saznali da se nalaze u logoru »Danica« kraj Koprivnice. Još nam se Alel javljao. Zatim se prestao javljati. Onda je viđen, navodno, u Karlovcu. Konačno, nije bilo nikakvih vijesti ni o njemu ni o drugim našim kolegama. Kasnije smo čuli da su odvedeni u Liku, u ustaški logor Jadovno kraj Gospića. I zatim više nismo ništa čuli. Valja reći i to da su od petnaestak Židova koji su pohađali sedmi »b« razred Druge muške realne gimnazije ostala na životu svega dvojica — trojica. Poslije oslobođenja vidio sam samo Alfreda Ašnera, koji se sklonio u Budimpeštu, i Pavla Kornhausera, liječnika u Ljubljani. Holokaust je zahvatio Zagreb.

SUDJELOVANJE U »AKCIJI STADION«

Sudjelovali smo, zapravo gotovo cijeli naš razred, i u onome što je danas već dobilo ime »akcija Stadion«. Bili smo već tada povezani sa skojevcima izvan naše gimnazije. Pa ipak, ne mogu se oteti dojmu da je tada bilo više spontanosti negoli organizacije samoga čina nerazdvajanja od Srba i Židova. Već prije postrojavanja kitili smo se žutim cvjetićima u znak solidarnosti s onima koji su nosili žute značke. Činjenica je da smo skojevci i simpatizeri, prvi stali na stranu segregiranih kolega, ali samo je kretanje bilo vrlo spontano i nisam stekao dojam da je bilo unaprijed smišljeno i pripremano. Mislim da je spontani otpor zagrebačkih učenika možda najkarakterističniji za ovo zbivanje, nazvao bih ga čak otrežnjavanjem, pribiranjem nakon doživljenog šoka nove situacije u kojoj smo se svi našli. »Akcija Stadion« bila je jedan od međaša u tom procesu osvješćivanja.

Sjećam se upravo iz tih dana još jednog našeg kolege, Ivana Grgurića, također jednog od najboljih đaka u našem razredu, koji se uvijek družio s nama ljevičarima, ali je stalno izražavao svoje rezerve prema komunistima. Zvali smo ga »conte Borelli« ili »livanjski seljak«. Međutim, već na stadionu prilazio nam je izražavajući svoje simpatije prema komunistima. Bojali smo se provokacije. On se ipak kasnije povezao sa SKOJ-em, ali ne preko nas. Čuli smo za njegov junački podvig i za smrt. Zapravo, krenuo je u revoluciju prije nego mi iz marksističkog kružoka. Protest protiv ustaških represalija sazrio je u njemu vrlo brzo i prešao naglo u akciju.

U svibnju smo, napokon, Danko Grlić, Bogdan Šestan i ja formalno primljeni, na jednoj maksimirskoj livadi, u SKOJ. Bili smo priključeni grupi skojevaca sa Srednje tehničke škole, škole na kojoj je predavao, neka i to bude zabilježeno, Zvonimir Richtmann. Ovu smo vezu uspostavljali preko Štefa Mlinarića, našeg prvog pravog sekretara.

Zapravo, nastavljali smo tamo gdje smo stali. Ja sam, osobno, već imao iskustvo s jedne tajne akcije: prevoženja hrane u Kerestinac. Redovno sam onamo odlazio s Gvozdenom Budakom kojemu je otac bio zatočen u logoru. Tovarili smo pakete na bicikle i zaustavljali se pred logorskim stražama: Gvozden ih je predavao. Viđali smo i starije drugove poznate iz štampe. Osim toga, nekada bi kod mene znali prespavati Antenore Jelčić (zvali smo ga Ante), ili Gvozden, kada se činilo da im je policija na tragu. Upoznao sam i Mojmira Martina, koji je kasnije bio uhapšen ali je uspio pobjeći iz zloglasnog »Sing-Singa« na Ksaverskoj cesti. Tome smo se svi radovali. Gvozdena sam kasnije vidio već u partizanima, u Otočcu, neposredno prije njegove tragične smrti na prijelazu preko Velebita. Bio je tada u skojevskom rukovodstvu za Karlobag. Mojmira Martina vidio sam kasnije također u Otočcu, u siječnju 1944, neposredno pred evakuaciju Otočca.

Imali smo toga ljeta i naša sastajališta: najprije je to bila savska obala, nizvodno od mosta, kamo smo dolazili »na kupanje«, ali i na dogovore o akcijama. Zatim smo se »preselili« na Jarun, na jedan od sprudova. I tu smo se kupali, diskutirali i nastojali dovesti ovamo i naše simpatizere. Kada bi se u daljini pojavili agenti, brzo smo se razišli. Najmasovniji je bio sastanak na Jarunu kada je Hitler napao SSSR. Zavladala je neka čudna euforija: činilo nam se da nam nitko više ništa ne može. Netko je, s ironijom, pročitao vijesti, zatim je govorio o perspektivama koje nas čekaju, a Dušan Šljivić pjevao je, svučen do pojasa, šaljive kuplete kako će Hitlera »da naguzi«. Na odlasku razgovarao sam sa Štefom Mlinarićem; stekao sam dojam da on nije vjerovao da će pobjeda doći sama od sebe...

Tako smo postupno prelazili u izravnu akciju. Bile su to najprije male sabotaže. Čuli smo da se neki drugovi već spremaju napustiti Zagreb, a mi smo dobivali zadatke: postavljati čavle na ceste (osobito na susedgradskom usjeku) pod parolom »drugovi se ne voze automobilima«, bušiti gume. Danko Grlić nabavljao je solnu kiselinu za koju smo tek kasnije saznali da automobilskim gumama ne šteti, već razara tkivo naših uniformi CZ. Razumije se, i dalje smo dijelili letke, štampu i pisali parole. Ali, situacija je i za nas postajala sve ozbiljnija.

U AKCIJI »PALJENJA STADIONA«

Sudjelovali smo i u drugoj »akciji Stadion«, paljenju. Rečeno nam je da treba zapaliti drvenu ogradu jer su, navodno, domobrani imali namjeru da od nje grade vojničke barake. Tumačenje nije bilo baš osobito uvjerljivo, ali smo zdušno krenuli na zadatak. Moj je zadatak bio da »patroliram« oko Heinzelove ulice i da javljam ako bi naišla kakva veća grupa ustaša, redarstva ili Nijemaca. Na mome »sektoru« nije se desilo ništa osobito i uskoro je dana naredba o povlačenju. Već u središtu grada vidjeli smo kako s maksimirske strane dim suklja prema nebu. Bio je to simbol omladinskog otpora, revolucionarnosti. Stadion na kojemu nam se obraćao bojnik Džal i govorio Blažeković, na kojemu su nas htjeli odvojiti od Srba i Židova, sada je izgarao zauvijek. Akcija je uspjela.

Bila je to jedna od posljednjih akcija u kojima sam sudjelovao. Uskoro su počele policijske represalije, zaredale su racije. Dočuli smo za spiskove omladinaca koje je valjalo hapsiti. U Zagrebu nisam više mogao opstati. U kolovozu sam biciklom krenuo u Primorje; endehazijska policija i ustaše tamo nisu imali policijsku vlast. Upisao sam se u senjsku gimnaziju. Uskoro je ovamo stigao i Danko Grlić, koji je neko vrijeme bio zatvoren, zatim je došao Vlado, brat Bogdana Šestana, pa Janko Tompa, a naposljetku i njegova sestra Vanda. Bio je tu i Cesarčev posinak, Miron Vinski. August Cesarec već je bio strijeljan. Strijeljani su bili i drugovi kojima sam vozio hranu u Kerestinec.

Nas nekolicina koji mo došli u Primorje iz Zagreba brzo smo se pokrenuli. Nismo se više mogli smiriti. U Senju smo, zajedno s domaćim omladincima i nastavnicima, osnovali skojevsko-partijsku organizaciju. Zagrebačka iskustva su nam izvanredno koristila, nastavili smo borbu, na različite načine doduše, ali ipak. I u partizanima sjećali smo se naših prvih koraka na putu prema revoluciji, marksističkog kružoka Alela Savića, naših iskusnijih drugova: Kreše Rakića, Štefa Mlinarića, »Cape«, Ante(nora) Jelčića. Katkada smo se i susretali: spomenuo sam već susret s Gvozdenom Budakom i Mojmirom Martinom, »Capu« sam susreo negdje na karlovačkom području, Božu Šestana kod Babina Potoka u Lici — odlazio je na kurs Saveznicima u Italiju.

Ulazili smo u život, ulazili smo u revoluciju, dugo još zadržavajući i velik dio dječačke naivnosti, ali i nepomirljivosti prema onome što nismo smatrali revolucionarnim. Obrazovanje smo sticali na Krleži i marksističkom kružoku — smatrali smo da jedno drugom ne proturječi; Richtmann je proglašavan »trockistom«, ali on je bio idol drugova Srednje tehničke škole; klicali smo oslanjanju na SSSR i savezništvu s prvom zemljom socijalizma, ali su nas pakt Molotov-Ribbentrop i finski rat uvijek opominjali da budemo skeptični; doživljavali smo kulturne šokove kada smo se, gradska zagrebačka djeca, suočavali s nepismenošću našega sela, pa ipak — bili smo ustrajni. A pri svemu tome zavoljeli smo svoj grad i kada su na nas na njegovim ulicama vrebali agenti. Zavoljeli smo borbenu Trešnjevku i Trnje kao što smo voljeli i Križanićevu ili Hatzovu ulicu odakle smo bili krenuli.

(Aleksandar Flaker, "Iz mira u rat", u: Ladislav Grakalić (ed.) et al., Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu 1941-45: zbornik povijesnih pregleda i sjećanja, tom II, Zagreb: GK SSRNH - GO SUBNOR - SN Liber, 1984., 32-38)

***

Nezaboravan je prizor koji smo doživjele sestra Anka Meleš i ja jednog dana u jesen 1942. godine. Ujutro nam je javljeno da je pred zgradom gimnazije u Križanićevoj ulici, ispred zatvora Gestapoa, sve opkoljeno i da Nijemci i ustaše otpremaju transport Židova koje su protekle noći pohapsili. U uniformama sestara Crvenog križa, pojurile smo u Križanićevu ulicu, koju su sve do ulaza u zgradu gusto čuvale ustaške straže. Zahvaljujući uniformama, uspjele smo se probiti do ulaznih vrata. Svi prilazi u ulicu bili su puni građana. Došla je kolona kamiona. Uz pohapšene Židove otpremali su u Auschwitz i zatočenike iz logora Lobor-grad. Posljednjom snagom penjale su se izmučene žene i djeca, sivih ispaćenih lica na kojima su živjele još samo oči. Na njima su doslovce dronjci. Bijedne majke čvrsto su držale djecu i pomagale im pri penjanju u kamione. Natovareni kamioni polako su kretali kroz špalir ustaških strojnica. Odjednom je među ljudima nastala gužva. Okupljeni narod probio se do kamiona. Čuli su se povici: »Dajte nam djecu! Bacite ih! Samo ih bacite! Brzo!« Dok su se ustaše snašle u tom neočekivanom razvoju događaja, žene su pobacale djecu iz kamiona na gomile ispruženih ruku građana, koji su se brzo izgubili u metežu i poveli svojim kućama desetero djece.

(Jana Koch, "Spašena su mnogobrojna naša djeca", u: Lutvo Ahmetović (ed.) et al., Zagreb 1941-1945: zbornik sjećanja, tom III, Zagreb: Gradska konferencija SSRNH - IHRPH - ŠK, 1984., 286-287)