Punktovi

Stradanje Ivice Habuneka, sekretara MK SKOJ Zagreb

Ivica Habunek bio je iskusan rukovodilac omladinskog pokreta u gradu, a stradao je u uličnoj zasjedi, postavljenoj od strane ustaškog represivnog aparata.

O životu i stradanju Ivice Habuneka svjedoći njegova sestra Višnja Habunek-Lozica:

Pohađao je Srednju tehniku, gdje je odmah na početku školovanja primljen u SKOJ (1932/33). U školi četiri godine aktivno radi i organizira s ostalim skojevcima literarne družine, marksističke kružoke, zidne novine, raspačava zabranjenu štampu ("Srp i čekić" i "Proleter"). Mnogo radi na svom vlastitom marksističkom uzdizanju i prenosi to znanje na starije i mlađe. Još kao đak srednje tehničke škole prevodi sa Slav kom Grbešićem "Udžbenik političke ekonomije" od Segala, koji je štampan 1936. godine.
Iste godine, pred sam kraj završnog ispita u četvrtom razredu, izbačen je iz škole zbog svog političkog djelovanja. Kako mu je radio-tehnika bila zanimanje u slobodnim časovima, uspijeva da se povremeno zaposli kao radio-tehničar. Ali i opet zbog svoje političke angažiranosti ostaje često bez posla. Aktivan je član "Svjetlosti", općeg studentskog kulturnog društva do njegove zabrane. Surađuje u "Glasu omladine". Od ožujka do rujna 1943. godine je sekretar Mjesnog komiteta SKOJ-a.
Njegov život nije dugo trajao, ali je bio bogat i koristan. Ustaše su ga ubili na ulici 19. rujna 1943. na sam 27. rođendan. Živo se sjećam tog nedjeljnog dana. Našli smo se popodne kod naše pokojne sestre Dane (Danica Habunek-Klen, konspirativno Smilja). Kao i uvijek u to vrijeme, glavna tema razgovora bila je rat i naša revolucija. Ivica se tom prilikom našalio sa svojim godinama: "Djevojke moje, velika je stvar što sam dočekao dvadesetsedmu, a da me banda dosad nije likvidirala". Navečer vrijeme se pokvarilo, padala je kiša s jakom grmljavinom. Ivica se osjećao veoma umoran, ali na "vezu" trebalo je izaći. Dana se usudila reći: "Možda bi bilo bolje da večeras ne izlaziš." Samo se nasmijao, dodavši: "E, baš si mi doktor".
Izašli smo iz stana zajedno, jer sam i ja išla na svoj ilegalni sastanak. Do Trga Žrtava fašizma (kod tadašnje džamije) išli smo zajedno. Tu je on uskočio u tramvaj već u pokretu. Ja sam imala vezu u Branimirovoj ulici s Katarinom — Verom Solar (Treba je razlikovati od druge "Katarine" — Božene Hršak.) Krenule smo iz Branimirove ulice Draškovićevom prema Jurišićevoj ulici. Najednom smo primijetile s leđa Ivicu i još jednu drugaricu (kasnije sam doznala da je to bila Anđela Mitrečić). Katarina mi je tada kazala: "Još se moram sastati s Plavim", ne znajući da mi je to brat, ali je znala da ga poznam kao višu vezu. Vidjele smo kako su Ivica i ta drugarica skrenuli preko Draškovićeve ulice u Boškovićevu ulicu. S Katarinom sam se tu oprostila. Ona je potrčala za njim, a ja krenula prema Zrinjevcu. Drugo jutro doznali smo od prijateljice naše familije, dr Beate Brausil, koja je radila na klinici u Draškovićevoj ulici, da su na Ivicu pucali ustaški agenti u Boškovićevoj ulici i da je već mrtav donesen na kliniku.

Ladislav Grakalić i dr.(ur.), Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu, vol II (Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1984), 411–412.