Bolnica Brestovac

Brestovac nedaleko Sljemena bio je bolnica za plućne bolesnike, uglavnom oboljele od tuberkuloze. Za vrijeme rata Brestovac je funkcionirao kao vojna bolnica pod upravom poručnika Dinka Kordića. Dio tamošnjih bolesnika, uglavnom domobrana, dočekao je okončanje borbi u Gračanima 10. svibnja i dolazak jedinica Jugoslavenske armije. Postoji nekoliko svjedočanstava koja govore o likvidaciji dijela bolesnika do kojeg je potom došlo. Doktor Tadija Drinković, koji je bio zaposlen kao liječnik u Brestovcu od 1942. do 1946. te je tamo dočekao jedinice JA 10. svibnja 1945., ispričao je da je 8. svibnja kod njih u bolnici bilo 50 do 60 domobrana oboljelih od tuberkuloze “od kojih su više od polovine bili dvije ili više godina na liječenju”, dok su “ostali (su) mahom bili regruti”. Izvjesno je da je grupa bolesnika domobrana odande odvedena na likvidaciju i da ta grupa nije brojala manje od 40 niti više od 50 osoba. Također se može ustvrditi da je manji dio bolesnika u Brestovcu bio pošteđen te da bi razlog mogao biti njihovo teško zdravstveno stanje koje je dokazivalo da nisu mogli sudjelovati ni u kakvim borbama, ili možda simpatije za partizansku stranu na što je upućivalo Drinkovićevo svjedočenje. 

No Brestovac je tek dio šire priče o događanjima u zagrebačkoj podsljemenskoj zoni u danima nakon oslobođenja grada. Na početku 1990-ih ti su događaji privukli veliku medijsku pozornost nakon što je Miroslav Haramija izašao u javnost sa svjedočenjem o tome da je u svibnju radio na pokapanju većeg broja osoba u podsljemenskoj zoni, između ostalih i ranjenika iz bolnice Brestovac. 

U genezi raspetljavanja priče o likvidacijama u zagrebačkoj podsljemenskoj zoni jedan od ključnih momenata bilo je javno svjedočenje Miroslava Haramije, medicinskog tehničara iz Gračana koji je radio na pokapanju leševa na tom području u svibnju (i lipnju) 1945. godine. Prema njegovom iskazu, borbe u Gračanima završile su 10. svibnja, dok su od 19. svibnja do kraja toga mjeseca trajale likvidacije. Ono što novinar Večernjaka naziva krunskim dokumentom je Haramijin izvještaj Mjesnom NOO-u Gračani “o radu na pokapanju lješina i strvina na teritoriju Mjesnog Narodno Oslobodilačkog Odbora u Gračanima”. Ipak, iz njega ne možemo saznati puno o tome na koji način su stradali i tko su bili ljudi koje je pokopao Haramija. Bilo ih je sveukupno 806, a za 23 se navodi da su “poginuli od ustaške ruke”. U dokumentu se navodi da se “dana 10 maja nakon što je svršila borba, između Narodno Oslobodilačke Vojske to jest Jugoslavenske Armije i neprijateljske vojske koja je poražena, pristupilo [...] radu na pokapanju lješina i strvina, kojih je bilo mnogo, te su predstavljale opasnost po zdravlje  tamošnjeg stanovništva, kao i stanovništva grada Zagreba”

U genezi raspetljavanja priče o likvidacijama u zagrebačkoj podsljemenskoj zoni jedan od ključnih momenata bilo je javno svjedočenje Miroslava Haramije, medicinskog tehničara iz Gračana koji je radio na pokapanju leševa na tom području u svibnju (i lipnju) 1945. godine. Prema njegovom iskazu, borbe u Gračanima završile su 10. svibnja, dok su od 19. svibnja do kraja toga mjeseca trajale likvidacije. Ono što novinar Večernjaka naziva krunskim dokumentom je Haramijin izvještaj Mjesnom NOO-u Gračani “o radu na pokapanju lješina i strvina na teritoriju Mjesnog Narodno Oslobodilačkog Odbora u Gračanima”. Ipak, iz njega ne možemo saznati puno o tome na koji način su stradali i tko su bili ljudi koje je pokopao Haramija. Bilo ih je sveukupno 806, a za 23 se navodi da su “poginuli od ustaške ruke”. U dokumentu se navodi da se “dana 10 maja nakon što je svršila borba, između Narodno Oslobodilačke Vojske to jest Jugoslavenske Armije i neprijateljske vojske koja je poražena, pristupilo [...] radu na pokapanju lješina i strvina, kojih je bilo mnogo, te su predstavljale opasnost po zdravlje  tamošnjeg stanovništva, kao i stanovništva grada Zagreba”.

U intervjuu Večernjaku 45 godina nakon ovih događaja, Haramija iznosi niz novih podataka i baca nešto drugačije svjetlo na svoj izvještaj. Što se tiče pitanja tko su bile pokapane osobe, tvrdi da se vojnike moglo prepoznati po tome što su im bile svučene uniforme te da su oni bili u manjini: “Bili su to većinom civili”. Nadalje, Haramija tvrdi da se tu nije radilo o lokalcima, već da su ljudi na likvidacije dovođeni s drugih lokacija. Ovo su stvari koje se ne mogu iščitati iz samog izvještaja, ali u njemu postoji jedna rečenica koja bi mogla upućivati na to da je bilo likvidacija, ali ne da se radilo o civilima: “Radovi na dezinfekciji i pokapanju mrtvih su završeni; neka se o tome izvjesti komandu Zagreba kao i o podatcima koje od poginulih posjedujemo što večina njih nije imala s razlogom koji se zamišlja; da pojedina lica nisu htjeli kod sebe imati dokumenta da ih se ne poznade kao ustaše ili niemce; te su ih prije pobacali”.

U iskazu koji je dao Komisiji 1997. Haramija iznosi uvelike iste podatke koje je povjerio Večernjaku 1990., ali se uočava jedna nelogičnost. Na pitanje “Što se događalo kad su borbe prestale?”, Haramija odgovara: “Počelo je pokapanje mrtvih, na slijedećim stratištima: Strmec oko 242 žrtave[...]”. Pored Strmca, Haramija nabraja još šest lokacija (Lonjšćina-Pešćenka, Zdenčec, Pešćenka, produženje od Križa-Zdenčec, Bjelčenica, Obernjak/Brestovac bolnica) na kojima je sve skupa pokopano oko 734 osobe. Kako smo već naveli, borbe su u Gračanima završile 10. svibnja. Likvidacije su prema onome što je Haramija rekao Večernjaku započele 19. svibnja, dok ovdje tvrdi da su pokapanja počela po okončanju borbi. Znači li to da je onda barem dio onih koje je pokapao stradao u borbi? Haramija to nigdje ne navodi, a za lokaciju Strmec gdje je pokopan najveći broj leševa tvrdi upravo suprotno:  “U Strmcu je ubijeno oko 242 života. Uglavnom su to civili iz nepoznatih područja, koji su bježali ispred partizana. To su civili koji su uhićeni po gradskim ulicama Zagreba”.

Drugi dokumenti svjedoče da Haramija doista jest radio na pokapanju i potkraj svibnja. Komanda grada Zagreba mu je naložila 26. svibnja: “...imadu se smjesta lješine koje još nisu pokopane na Adolfovcu - kod Gračanskog rezervoara u roku od 24 sata pokopati”. Mjesni Narodno Oslobodilački Odbor Gračani je izdao posljednjeg dana mjeseca svibnja potvrdu prema kojoj je Haramija 26., 28., 29. i 30. svibnja radio na “pokapanju lješina i dezinfekciji lješina”. Ova dva dokumenta mogla bi ići u prilog tezi da su se likvidacije na području Gračana vršile od 19. svibnja na dalje. No ono što je Haramija izjavio Večernjaku 1990. komplicira priču. Prema njegovim tadašnjim navodima, na Adolfovcu su pokapani “ubijeni bolesnici i bolničko osoblje iz bolnice Brestovac”. Radi se o četrdeset osoba koje su u Haramijinom Izvještaju evidentirane na lokaciji Obernjak. No svjedočanstva o događanjima u sanatoriju Brestovac navode da su likvidacije vršene ubrzo po dolasku partizana, po svemu sudeći već 11. svibnja. Hitnost pokapanja ovih leševa koja se može iščitati iz naredbe Komande grada Zagreba (“imadu se smjesta lješine koje još nisu pokopane na Adolfovcu...u roku od 24 sata pokopati”), također sugerira da se radi o leševima koji se tamo nalaze duže vrijeme. Iz tih razloga, ni ovaj slučaj ne može biti dokaz da su likvidacije vršene nakon 19. svibnja. Također, iz dokumenata koje je javnosti predstavio Haramija nemoguće je potvrditi (ili negirati) njegovu tezu da su većina pokopanih bili žrtve likvidacija i k tomu još uglavnom civili.

Krešimir Zovak, "Narodna pravda", u: Kartografija otpora: Zagreb 1941–1945., ur. Josip Jagić, Marko Kostanić (Beograd: RLS SEE, 2022), 158–160.

Podijeli

Slojevi

• Narodna pravda