Punktovi

Dolazak Instruktora Povjerenstva Norberta Vebera (Šaban) u Zagreb

20. V. 1944.

Norbert Veber (Šaban ili Mladen) je bio Instruktor za Zagrebačku organizaciju poslan od povjerenstva CK KPH za sjevernu Hrvatsku. Instruktor CK je bio najvažnija politička i organizacijska uloga na terenu u Zagrebu. Veber je naslijedio Milana Miškovića (Decembar ili Tomo) u svibnju 1944. godine. U prosincu 1944. godine Vebera je naslijedila Živka Bibanović-Nemčić. Veber je po svom dolasku u grad otišao do stana Branka i Viktorije Tučkorić gdje je obavio primopredaju dužnosti sa Miškovićem.

Posljednju noć pred odlazak u Zagreb bio sam zajedno s nekim kuririma prebačen bliže Zagrebu, negdje blizu Ivanje Rijeke, odakle sam trebao drugi dan s jednim drugom otići kolima u Zagreb. Sjećam se da sam tada upao u našu zasjedu na putu prema tom selu. Naravno, bilo je natezanja jer nismo mogli reći drugovima tko sam i što sam, a oni su bili vrlo sumnjičavi prema svim nepoznatim ljudima koji su se tuda kretali. No budući da su dobro poznavali kurira koji me je pratio, pustili su nas i mi smo krenuli prema posljednjoj stanici, iz koje sam drugi dan, a to je bilo 20. svibnja 1944, ušao u Zagreb.
Sjećam se dobro, bio je krasan, topao sunčani proljetni dan, po mene je došao jedan mladić iz Zagreba, s jednim malim karavanom i otišli smo poslije podne u Zagreb. Bio je to čudan osjećaj. Bio sam elegantno odjeven. Imao sam određen strah pred novim zadatkom, a pogotovo zato što nisam poznavao Zagreb. Nikada prije nisam u njemu živio. Bio sam naučen na život na oslobođenom, odnosno poluoslobođenom teritoriju, gdje sam se nalazio gotovo već tri godine i gdje je čovjek točno znao gdje je neprijatelj i mogao se s njim otvoreno boriti. Međutim, sada sam dolazio u situaciju u kojoj sam bio stalno okružen neprijateljima i stalno se morao pretvarati. Tako ni drug koji me je vozio nije smio znati kamo idem, nego me je trebao samo odvesti u grad. No pravio sam se hladnokrvan, i tako smo došli do mitnice, koje su tada postojale oko Zagreba, gdje su kontrolirali i legitimirali svakog čovjeka koji je ulazio ili izlazio iz grada. Pokazao sam svoju legitimaciju željezničkog službenika s imenom Ivan Miletić i sve je dobro prošlo.
Čudan je bio osjećaj kad sam se vozio zagrebačkim ulicama. Moj nepoznati vodič je imao zadatak da me ostavi u jednoj ulici, koja spaja Maksimirsku i Petrovu ulicu, prije Kvatemikova trga. Kad me je dovezao do nje, izišao sam iz kola. Moj prvi punkt bio je stan Branka i Vikice Tučkorić na Srebrnjaku. Doduše, tamo nisam nikada bio, no točno mi je bilo opisano kako ću doći do Srebrnjaka i kako se moram ponašati. Na naznačenoj kući trebao je biti istaknut određeni znak, kako bih znao da je sve u redu i da mogu slobodno ući. Kad sam došao blizu kuće, na prozoru sam ugledao Milana Miškovića Decembra s kojim sam se dobro poznavao iz Kotarskog i Okružnog komiteta Slavonski Brod, gdje smo zajedno radili 1942. i 1943. On me je već očekivao, jer je bilo dogovoreno točno vrijeme. Ušao sam u kuću u stan Tučkorićevih, gdje sam se našao s Decembrom, ovdje međutim, poznatim pod imenom Tomo, kojeg su u kući Tučkorića zvali Matija. Tim imenom sam se kasnije i ja služio u toj obitelji, pogotovo zbog male Vesne kako ne bi došlo do nekih neugodnih situacija. Mala je Vesna (sada novinar Vesna Tučkorić) naime svoju majku, Vikicu Tučkorić, zvala Matija i tako smo i Tomo (Milan Mišković) i ja bili isto Matija iz opreznosti. Ako bi netko nešto pitao reklo bi se da je zapravo riječ o Matiji, njezinoj majci.
Laknulo mi je kad sam se našao sa svojim starim drugom, koji je u Zagrebu živio kao ilegalac i koga sam trebao zamijeniti. Bilo je dogovoreno da me Tomo upozna sa svim detaljima, što svakako nije bilo jednostavno ni lako, jer se, prema svim pravilima konspiracije, trebalo kretati i sastajati i upoznavati određene ljude. Prvo mi je trebao pokazati stanove, kojima ću se koristiti, a koji su bili određeni samo za upotrebu nas ilegalaca-instruktora i za koje nitko drugi iz organizacije nije znao. Imali smo tada na raspolaganju nekoliko stanova. Počeo sam odmah raditi s Milanom Miškovićem. Najprije sam upoznao stanove, koji su bili određeni samo za njega, a sada ih je on predao meni. Treba, među ostalim, spomenuti tri stana koja su bila vrlo važna, a i najsigurnija, kao i ulogu tih ljudi, koji su nam davali stanove. To je, prije svega, stan Slavka i Katice Kolarec (Kučerina 72/11), pa stan Marije Brodarec i stan kod Katice Čoklice. Bilo je još nekoliko stanova, međutim nijma smo se koristili samo povremeno, odnosno, ja sam u njima bio samo povremeno zbog sigurnosti.

Norbert Veber, "Događaji iz 1944. godine", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1984), 233-234.

Podijeli

Vezano

Pad Vikice Tučkorić (Galja)
Viktorija i Branko Tučkorić od 1941. godine bili su uključeni u partijski rad pa je tako odmah po okupaciji Viktorija Tučkorić zadužena za uspostavu linije žena s Olgom Žerdik Kovačić i...