Punktovi

Stan Štefice Crnojevac i stan Matilde Benički

„Punktovi“ za prihvat dobrovoljaca iz Španjolskog građanskog rata u Zagrebu

30. III. 1941. - 8. V. 1945.

U okviru „Narodne pomoći“ organizirani su „punktovi“ za prihvat dobrovoljaca koji su se vratili iz Španjolskog građanskog rata, te „Odbor za pomoć logorašima“, koji je vodio brigu o interniranima u logorima i njihovim porodicama. Dva glavna „punkta“ nalazila su se na Trešnjevci u Tratinskoj ulici 14, u stanu Štefice Crnojevac, i u Cerničkoj ulici 4, u stanu Matilde Benički.

U Zagrebu je, 30. ožujka 1941., formiran „Pokrajinski odbor Narodne pomoći za Hrvatsku“ koji će transformirajući postojeće odbore „Crvene pomoći“ i osnivajući nove odbore stvoriti mrežu „Narodne pomoći“ početkom rata na području grada. U okviru „Narodne pomoći“ organizirani su i „punktovi“ za prihvat dobrovoljaca koji su se vratili iz Španjolskog građanskog rata, te „Odbor za pomoć logorašima“, koji je vodio brigu o interniranima u logorima i njihovim porodicama. Dva glavna „punkta“ nalazila su se na Trešnjevci, u Tratinskoj ulici 14, u stanu Štefice Crnojevac, i u Cerničkoj ulici 4, u stanu Matilde Benički. Isprva Odborom rukovodi Anka Berus, a činile su ga Štefica Crnojevac, Adela Ivanković, Anica Rakar Magašić i Anđelka Šnidar Pavlinić. Općenito, u odborima „Narodne pomoći“ početkom rata na području Zagreba dominiraju žene, najvjerojatnije zbog toga što je „Narodna pomoć“ preuzela članstvo „Crvene pomoći“ u kojem su znatnu većinu sačinjavale žene. Tako je i za sekretarku „Pokrajinskog odbora Narodne pomoći za Hrvatsku“ izabrana Ružica Turković.

Prva veza u Zagrebu, na Tratinskoj cesti, nije funkcionirala. Druga je bila u prodavaonici duhana u Radišinoj ulici. Tražili smo cigarete sa zlatnim šiljcima, a kada nam je drugarica odgovorila da imaju cigarete samo sa zelenim šiljcima veza je bila uspostavljena. Ta nas je drugarica ponovo uputila u Tratinsku cestu, ali na broj 12. Kada smo zazvonili, na vratima se nasmijana pojavila Štefica Crnojevac, sestra našeg druga Štroka Izidora, divna i hrabra drugarica. Pošto je Crnojevac bio krojač, pitali smo da li šiju plava ski-odela. Na to nam je Štefica veselo odgovorila da šiju samo zelena. Zbog stalnih ustaških racija, morali smo često mijenjati stanove, što nije bilo nimalo lako. Poslije policijskog časa, čuli su se revolverski i mitraljeski pucnji, poneki rafal i pokoja eksplozija bombe: to su naši drugovi, komunisti Zagreba, bili u akcijama.

Vojo Todorović Lerer, „Povratak u zemlju“, u Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945., ur. Lutvo Ahmetović et al., sv. 1 (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske – Školska knjiga, 1983), 251.

Svakog vikenda od srpnja do kolovoza stizala je u Zagreb grupa za grupom Španaca. Zagrebački aktivisti dočekali su ih na potezu: ugao Kazališnog trga (kod tadašnje knjižare Ćelap), pa preko dijela trga kroz Prilaz do Primorske i Ljubljanske ulice. Bio je to španjolski korzo. Nalazili su se gotovo svake večeri. Odatle su ih razvodili po stanovima simpatizera i antifašista. Jedan između mnogih stanova u kojem su noćili i hranili se deseci Španaca bio je na Tratinskoj cesti kod porodice Crnojevac.

Ivan Šibl i Stjepan Blažeković, „Povratak španjolskih boraca“, u Slobodni Zagreb, Tomislav Butorac, ur. (Zagreb: Stvarnost, 1963), 45.

Korišteni izvori:

Anka Berus, „Narodna pomoć“, u Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945., ur. Lutvo Ahmetović et al., sv. 1 (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske – Školska knjiga, 1983)

Ivan Šibl i Stjepan Blažeković, „Povratak španjolskih boraca“, u Slobodni Zagreb, Tomislav Butorac, ur. (Zagreb: Stvarnost, 1963)