Punktovi

Partijska tehnika

XII. 1940. - VIII. 1941.

Ilegalni stan i partijska tehnika kojom rukovodi Dragutin Susović; tehnika je raspolagala širokim asortimanom kvalitetnih krivotvorina.

Izrada krivotvorenih dokumenata nije bila nova stvar za komuniste, jer smo se tim morali baviti i prije rata.
U Zagrebu u Derenčinovoj broj 21 d, u stanu Dragutina Susovića djelovala je jedna od tehnika za izradu različitih dokumenata. Tu je osim Susovića radio Maks Durjava, Slovenac, student tehnike. Tehnika je imala žigove ustaških ministarstava, graničnih straža, stranih poslanstava u NDH i drugih visokih ustanova. Raspolagala je također i formularima za pojedine dokumente, a ako ih i nije imala dovoljno, ona ih je izrađivala. Faksimile potpisa izvanredno vješto je rezbario u lipovu drvu Zvonko Beserman, po zanimanju graver. A originale su mu pribavljali drugovi koji su za to bih posebno zaduženi. Maks Durjava nabavljao je foto-materijal za potrebu tehnike.
U ljeto 1941. Durjava je uhapšen, a tehnika je prestala raditi. Međutim, organizirana je druga na Trešnjevki, u kojoj je već prije Beserman slagao slova za propusnice i legitimacije.

Stipe Ugarković, "Partijska tehnika u okupiranom Zagrebu", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 1, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1982), 216-217.

U prosincu 1940. godine drug Šiljo (Pavao Pap) izabrao je moj stan u Derenčinovoj ulici 21 D za smještaj materijala tehnike. Stan se nalazio u prizemlju posljednje kuće na desnoj strani odvojka Derenčinove ulice kod broja 21, a iz njega se moglo preko dvorišta proći u kuću u tadašnjoj Zvonimirovoj ulici, te je stoga bio pogodan i za održavanje ilegalnih sastanaka. Ja sam tada bio činovnik kod »Astre«, kemijske industrije u Zagrebu. Sa Šiljom me je povezala žena Milana Huperta. Šiljo mi je naredio da prekinem sve druge veze koje sam imao u dotadašnjem radu u uličnom odboru Stranke radnog naroda, u SBOTIČ-u i URSS-u. Za dolazak Šilje u taj stan dogovorena je legenda o poznanstvu i prijateljstvu za slučaj provale ili hapšenja. Dogovorili smo se da smo se upoznali na predavanju Rudolfa Bičanića o SSSR-u i da smo se od tada ponekad sastajali, nakon čega je došlo do posjećivanja. Za mene je Šiljino ime bilo Bičanić, jer je on, navodno, neki Bičanićev rođak.
Isprva se Šiljo koristio stanom za sastajanje s nekoliko drugova. [...] U toku veljače 1941, [...] Šiljo me povezao s Tomicom (Maksom Durjavom) s kojim sam od tada radio u tehnici na izradi dokumenata, putnica itd.
Nakon nekog vremena u stan je smještena tehnika, koja se sastojala od žigova pojedinih ustanova, ministarstava, graničnih straža, pa i nekih poslanstava, zatim jastučići i boje za žigove, razni pravi i falsificirani formulari, putnice itd. Sav taj materijal bio je smješten u sanduk za rublje s dvostrukim dnom i jedan noćni ormarić s dvostrukom stražnjom stijenom, koji su dopremljeni iz nekog dotadašnjeg stana tehnike. S tim materijalom prepravljani su i falsificirani različiti dokumenti i putnice za prebacivanje ilegalaca preko granice i u zemlju.
U toku ožujka i travnja 1941, kao i početkom okupacije, taj se stan koristio za sastanke drugova iz CK KPJ, te je u njemu održano nekoliko sastanaka, koji su trajali i po čitav dan, za koje su vrijeme stanari izostajali iz kuće, dok je istovremeno stan osiguravan vanjskim stražama. To su bili naoružani drugovi, razmješteni po Derenčinovoj i Zvonimirovoj ulici.
Odmah nakon početka okupacije, tehnika je počela intenzivnije raditi. Sa mnom je tada Tomica povezao nekog studenta, niskog rasta, svijetloplave kose, zvanog Plavi. Taj student radio je u tehnici kraće vrijeme, nakon čega je bio uhapšen, pošto je bio kompromitiran među studentima zbog aktivnog rada u KUSP-u (Kulturno udruženje studenata pacifista), ali je ubrzo iza toga bio pušten. Ponovo je povezan sa mnom, a zatim ga Tomica prebacuje na neki drugi rad.
Tehnika je u to vrijeme izrađivala propusnice pojedinih redarstvenih oblasti grada Zagreba, koje su ili nabavljane čiste preko veza ili su se izrađivale ilegalno u štamparijama tehnike CK, odnosno MK Zagreba. Drug Tomica je održavao nekoliko veza s drugovima koji su imali zadatak da povremeno traže propusnice ili su na neki drugi način dolazili do redovno izdanih propusnica. To je bilo potrebno da bi izrađene propusnice bile proviđene s odgovarajućim tekućim brojem propusnica pojedinih redarstvenih oblasti, zatim radi izrade faksimila ili falsificiranja potpisa na pravim propusnicama, radi oponašanja rukopisa pojedinih činovnika, koji su ispisivali redovite propusnice itd.
Žigovi pojedinih redarstvenih oblasti, a tako i žigovi pojedinih ministarstava, ustanova, poslanstava, feldkomandanture, zatim takozvanog njemačkoga generala u Hrvatskoj, komandanture talijanske II zone, raznih ustaških organizacija itd., te faksimili njihovih potpisnika, izrađivali su se u lipovu drvu tako vješto da je bilo vrlo teško razlikovati otisak pravog od krivog pečata. Pečate je rezbario neki specijalist, koji je bio na direktnoj vezi Šilje i Tomice.
Kao propusnice pojedinih redarstvenih oblasti, nabavljale su se i originalne ili su se prema originalima (koji su se vrlo često mijenjali) izrađivale propusnice njemačke Feldkomandanture, »lascio passare« za teritorij okupiran od Talijana, i raznovrsni drugi putni i lični dokumenti. Talijani su uglavnom imali propusnice izrađene na ciklostilu radi čega je nabavljen jedan ciklostil-aparat, matrice i ostali tehnički materijal za njihovu izradu, boje, itd.
U srpnju 1941. hitno je bilo potrebno izraditi jedan talijanski putni dokument. Međutim, nije se nikako mogla pronaći pisaća mašina s odgovarajućim slovima. Ja sam raspolagao otiscima nekoliko desetaka pisaćih strojeva do kojih sam mogao doći preko svojih veza u uredima ili u svom poduzeću, gdje sam radio, ali nijedan nije odgovarao obliku, veličini i razmaku slova na tom originalnom formularu. Istoga dana donio je drug Stipe (Stipe Ugarković) pisaću mašinu koja je u potpunosti odgovarala onoj na kojoj je izrađen original. Bila je to pisaća mašina francuskog porijekla[.]
Osim štampanih i na ciklostilu izrađenih raznih putnih dokumenata te žigova i faksimila izrađenih u lipovu drvu, tehnika je izrađivala otiske raznih faksimila u gumi i na hektograf roli[.]
Osim toga rada Tomica, koji je tada živio i radio ilegalno u Zagrebu, zajedno sa mnom nabavljao je foto-materijal za potrebe tehnike, pa i veće količine papira za dokumente, do kojeg se vrlo teško dolazilo. Pri tome su korištene veze i službena poznanstva kod Foto-Corsa i Zastupstva Gewaert u Ilici...
Propusnice i drugi putni i lični dokumenti izrađivani u toj tehnici služili su za prebacivanje Španjolaca u zemlju iz Njemačke, zatim za prijelaz i putovanja ilegalaca u Sloveniju, Primorje, Dalmaciju i Srbiju, te za kretanje na teritoriju NDH. Izrađene dokumente uglavnom je odnosio Tomica, ponekad i sam Šiljo, a zatim i ja.
Tomica, odnosno Maks Durjava, bio je ranije student tehnike, po nacionalnosti Slovenac. U slučaju provale ili čijeg hapšenja veza se, razumljivo, nije smjela priznavati. Dogovoreno je da se međusobno poznajemo s Tehničkog fakulteta, gdje je moj otac radio kao podvornik i gdje sam ranije često dolazio svom ocu.
U toku srpnja ili početkom kolovoza Tomica i ja smo cijelo poslijepodne radili na izradi jedne matrice, koja je iste večeri trebala biti dovršena. Pred večer je otišao na neki sastanak i zatim se vratio u stan da pregleda rad. Tih dana bio je slobodan izlaz do 10 ili 11 sati navečer, a on je došao oko dvadesetak minuta prije toga. Pregledao je izrađenu matricu. Dogovorili smo sastanak na Kvaternikovu trgu za sutradan ujutro u pola sedam, i on je odmah otišao, pojevši na brzinu nešto za večeru. Ja sam ga htio zadržati da spava u stanu, jer je slobodno vrijeme kretanja bilo na izmaku, no Tomica je odbio da ostane, pošto je u svom stanu trebao uzeti neki materijal koji je sutradan, prije sastanka sa mnom, trebao nekome predati. Žureći se, Tomica je zaboravio na stolu dozu, zrcalo, češalj i još neke stvari, te otišao. Drugo jutro Tomica nije došao na sastanak, a ni na kontrolni sastanak pola sata iza toga. Oko pola devet nazvao me Šiljo u ured te me pozvao da odmah dođem u svoj stan. Kad sam došao, Šiljo me je već čekao te mi saopćio da je Tomica uhapšen večer prije toga. Šiljo je rekao da je siguran za Tomicu da neće ništa govoriti, ali za svaki slučaj, i pošto se još ne zna za okolnosti pod kojima je uhapšen, da treba skloniti sanduk za rublje i noćni ormarić s materijalom tehnike. Sve je to odmah spremljeno. Pozvali smo službenika, koji je u Šiljinoj pratnji odvezao »kupljeni« namještaj. Naime, dogovorili smo se da izjavim da sam to prodao.
Durjava se, iako teško i dugo mučen, na policiji držao odlično i neustrašivo. Ustaše su ga strijeljale...
Oko tri tjedna nakon Tomičina hapšenja, Šiljo me povezao s Milanom Hupertom Direktorom[.]

Dragutin Susović, “U partijskoj tehnici”, u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 2, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1983), 222-224.

[S]av je posao oko štampanja, umnožavanja, izdavanja listova i izrade falsificiranih isprava zahtijevao i znatna materijalna sredstva, osobito ako se uzme u obzir da su potrebe za raznim štamparskim materijalom na oslobođenom području bile velike, a da se taj materijal uglavnom nabavljao u Zagrebu.* Zbog toga je paralelno s radom i opskrbom mjesnih tehnika u gradu provedena i svestrana akcija za prikupljanje, nabavljanje i kupovanje štamparskog materijala, iako je na tržištu vladala nestašica takvog materijala. Npr., oskudica papira, osobito rotacionog, bila je na početku god. 1942. tolika da su od ožujka i službeni dnevni listovi (npr. Hrvatski narod, Nova Hrvatska) morali smanjiti obujam svojih stranica, dok su se pisaće mašine, strojevi za umnožavanje, štampanje i drugi, mogli kupovati samo uz specijalne dozvole.
* Štampa je na oslobođenom teritoriju rađena u šapirografskoj, ciklostilnoj ili ostalim tehnikama sve do rujna god. 1942, kada stiže iz Zagreba prvi štamparski stroj, jedan od najstarijih tipova u Hrvatskoj (tzv. ubogi Lazar). Nakon dva mjeseca stiže i drugi, veći i moderniji. Tek oslobođenjem pojedinih gradova (Senja, Koprivnice) centralne tehnike dobivaju kompletna štamparska postrojenja.

Narcisa Lengel-Krizman, Zagreb u NOB-u, (Zagreb: Globus, 1980), 240.