Punktovi

Ilegalna dječja bolnica i dom

VII. 1942. - V. 1945.

Ilegalna dječja bolnica, koja je kasnije postala dom, na Stenjevcu u koju su prvo smještana djeca s Kozare i djeca partizana. Trajala do kraja rata.

Među mnogobrojnim primjerima te pomoći treba spomenuti i stvaranje ilegalne dječje bolnice za partizansku djecu. Ta je bolnica, po nalogu partijskog rukovodstva u Zagrebu, osnovana 1942. godine na Perjavici i održala se u ilegal nosti sve do oslobođenja 1945. godine.
Ofenzivom u lipnju 1942. godine na slobodni teritorij Kozare, fašisti su po selima ubijali djecu, žene i starce. Popalili su desetke sela i pohvatali na hiljade seljaka. One koje nisu odmah ubili, otjerali su u Jasenovac ili u njemačke logore. Neprijatelj je odvodio čak i nejaku djecu, želeći se time osvetiti partizanima koje nije mogao uništiti u borbama.
Potkraj srpnja i početkom kolovoza 1942. godine mnogo bolesne partizanske djece je bilo dopremljeno u zagrebačke bolnice. Sva dječja odjeljenja u bolnicama bila su prepunjena. Ustaše nisu davali djeci hranu, pa su se zbog gladovanja djeca masovno razboljela i umirala. Većina zagrebačkih liječnika u bolnicama pokazala je tada neobičnu požrtvovnost i ulagala je mnogo truda da spasi tu djecu. Bilo je slučajeva da su otpuštali iz bolnice starije bolesnike, pa i zagrebačku djecu koja nisu bila u teškom stanju, da bi napravili mjesta za male izmučene partizanske bolesnike.
Kako su sve bolnice bile prepune, a bolesna su djeca i dalje stizala, trebalo ih je smjestiti i u različite ustanove, škole itd.
Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske, čiji su članovi radili ilegalno u Zagrebu, brinuo je i o toj djeci. Napravljen je plan kako da se sva djeca spase. Simpatizeri NOB-a i patriotsko građanstvo Zagreba znalo je da su ta djeca osuđena na smrt, ako ostanu u rukama ustaša i njihovih njemačkih gospodara, pa su dolazili u bolnice i ustanove i uzimali po jedno ili dvoje djece i odvodili ih svojim kućama. Tako je veći broj te djece i bio spasen.
U Zavodu za odgoj gluhonijemih bila je smještena veća grupa djece s Kozare; odatle su građani Zagreba također odveli svu djecu koja nisu bila u očajnom stanju. Preostalo je oko dvadesetoro djece, koje građani nisu mogli uzeti iz straha da im ne umru na rukama do kuće.
Po nalogu višeg partijskog rukovodstva, što ga je donio Ivan Krajačić, trebalo je organizirati neko dječje sklonište i djecu staviti pod nadzor najboljih stručnjaka-liječnika u Zagrebu. Partijsko rukovodstvo je dalo određenu svotu novca iz fonda koji su skupljali ilegalci za potrebe NOB-a i za pomaganje u najkritičnijim slučajevima. . .
Tada sam bio liječnik u bolnici u Vrapču, odakle smo prevezli krevete i opremu iz bolničkih magazina u Ribarićevu vilu. Zagrebački ilegalci su nabavljali odjeću i obuću, a Vjekoslav i Marijan Ribarić su se brinuli za prehranu. Potrebni sanitarni materijal i lijekove nabavljali su ilegalni borci, liječnici, bolničari, medi cinske sestre i druge pristaše NOP-a.
Prvo je prevezena grupa najteže oboljele djece iz Zavoda za odgoj gluhonijeme djece. Poslije je još oko dvadesetero bolesne djece iz raznih bolnica preneseno na Perjavicu.
Kao stručnjak pedijatar bio je pozvan prof. Dragišić, zatim dermatolog Franković, te liječnici dr Stanislav Župić i dr Klara Dajč-Župić. Ja sam preuzeo funkciju upravitelja i glavnog liječnika.
Zahvaljujući ilegalnim borcima i radnicima u Zagrebu i Vrapču, zatim braći Ribarić, stručnim liječnicima i sestrama njegovateljicama, ta dječja ilegalna bolnica normalno je funkcionirala sve do oslobođenja; nijedno nam dijete nije umrlo. Bila je to uistinu prava dječja bolnica (iako ilegalna), u kojoj su se primje njivale tadašnje najmodernije metode liječenja. Treba spomenuti da su djeca bila i dobro obučena.
Za tu ilegalnu bolnicu su znali mnogi stanovnici Perjavice, Vrapca i Stenjevca, ali je nitko nije odao. U tom skloništu na periferiji Zagreba krili su se i progonjeni antifašistički i ilegalni borci. Tako su, na primjer, našli sigurno sklonište na Perjavici učiteljica Ana Mihun s djetetom, drugarica Mira Havliček sa sinom, kao i djeca drugih naših aktivista.
Čim su djeca bila prenesena na Perjavicu, podvrgnuta su najboljem liječenju i prehrani i brzo su se oporavila. A kada su ozdravila, veselo su se igrala i pjevala narodne pjesme, među kojima se čula i pokoja partizanska. Sestre nje govateljice su početkom 1944. godine napustile bolnicu, a oporavljena djeca su, pod nadzorom Ane Mihun, učila gradivo odgovarajućih razreda osnovne škole, pa su poslije oslobođenja mogla nastaviti redovno školovanje. Bolnica je, u stvari,postepeno pretvorena u dječji dom, koji je bio sačuvan sve do oslobođenja, kada su sva djeca predana roditeljima ili rođacima.
Već u lipnju 1945. ovamo su dolazile majke i rođaci iz raznih krajeva Bosne i Slavonije, tražeći svoju djecu, što dokazuje da su mnogi rodoljubi iz Zagreba znali za bolnicu na Perjavici i da su joj pažljivo čuvali ilegalnost.

Dr Zlatan Sremec, "Ilegalna partizanska dječja bolnica",u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 3, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1983), 272-274.

VILA NA PERJAVICI

Kad su ustaše dovele "novi kontigent" zarobljene djece s Kozare i Slavonije u Zagreb, donio je Brko (Stevo Krajačić, op.a.) odluku da se svi dječaci i djevojčice moraju spasiti, i u tu je svrhu dao nekoliko milijuna kuna. Štaviše, odredio je Valenta Ivića, željezničara, da nađe prikladnu kuću gdje bi se smjestila oboljela i izgladnjela djeca. Ivić je otišao V. Bakariću, i on se složio da svoju novosagrađenu vilu na Perjavici, iza Vrapča, neuseljivu, stavi na raspolaganje Komunističkoj partiji.

Da je to bila prava dječja ielgalna bolnica, svjedoči način na koji su se mališani liječili i prehranjivali, osobito kad su djeca prizdravila i kad se dječja bolnica pretvorila u ilegalni dječji dom koji je djelovao sve do oslobođenja. Marija Ribarič vodio je u početku brigu o svemu, od prehrane do ležaja.

Kkao se snabdjevala dječja bolnica Perjavica? Ekonom Perjavice Zvonko vaček o tome me je veoma iscrpno informirao. (Na njega me uputio dr. Zlatan Sremec)

U to vrijeme u zagrebu se oskudijevalo s mlijekom, a djeca su bila nejaka, i za njih se valjalo pobrinuti. Ali kako?

- Sjećam se veoma dobro da sam Marijanu Ribariču (umro u početku 1962. godine) koji je i sam u tome mnogo razmišljao, saopćio: - Ne bi bilo loše da nabavimo nekoliko krava.

Ribarič je na to pristao. Kupio je tri krave u vlastitoj režiji, pa mališani, bar što se tiče mlijeka, nisu osjećali nestašicu. Ne zaboravimo, u Perjavici se nalazilo 50 dječaka i djevojčica, mžda čak i više.

VEČEK NABAVLJA...

Ribarič je u svakom slučaju "glavni". Imao je perfektne veze s ljudima iz ustaškog pokreta, koji su igrali ne malu ulogu. Po zadatku, a vjerojatno i sugestiji, Ribarič se povezao sa Slavkom Prevendarom, u pravom smislu riječi velikim dobročiniteljem, koji je učinio bezbrojne usluge za simpatizere NOB (Prevendar je umro nakon rata u Zagrebu).

Prevendar je u "NDH" bio, da tako kažemo, zadužen za doznake. Zahvaljujući dru Mariju Krmpotiću, Ribariču i profesoru Boriću od kojih je Veček dobivao doznake, Perjavica se redovno snabdijevala.

Čim bi, naime, Veček dobio bonove pošao bi u Krajišku ulicu i u podrumskoj kancelariji predao bi ih činovnicima i tako podigao sljedovanje.

Pred ulazom u zgradu nalazio bi se stalno ZET-ov kamion. (U ZET-u je Večerk radio 17 godina, najprije kao radnik, zatim skladištar, komercijalist). Nije bilo nekih posebnih formalnosti. Mirno bi doznake predao i podigao ono što je tražio. A podizao je konac, dječje kute, štof, materijale za košulje, gaće, pidžame i odjeću uopće.

Od tog materijala trebalo je djeci šivati ono najneophodnije. Ali kako?

Veček je potražio jednog dana svog dobrog znanca, zagrebačkog krojačkog obrtnika u Zagrebu Rolanda Škrobara (sada živi u Parizu) koji se rado prihvatio tog posla. Doalzio je u Perjavicu, u dječju bolnicu, krojio i šivao. Tamo se nalazilo i nekoliko žena, supruga Huga Havličeka, Marijan Ribarič, Veček i drugi. Škorbar je krojio, a svi ostali silom prilika, šivali... Glavna njegovateljica bila je Ana Mihun. Među mališanima na Perjavici nalazila su se i djeca generala Mutaka i drugih istaknutih rukovodilaca narodnooslobodilačkog pokreta.

POD BRIGOM LIJEČNIKA

- Inače, u početku su ponajčešće u bolnicu dolazili dr. Zlatan Sremec i dr. Nikola Nikolić, i oni su zbilja neobično starali o djeci - ističe Veček. Često su njih dvojica pregledavali mališane. Na tom su ih poslu kasnije zamijenili dr. Mario Krmpotić i još neki liječnici.

Što se tiče ishrane, mreža suradnika i ovdje se proširila, zahvaljujući prije svega Hugu Havličeku (a poslije i profesoru Josipu Busiji). S njima je Veček neobično lijepo i lako radio i od njega redovno dobivao doznake. Havliček je bio duša od čovjeka. Radio je u direkciji za dobivanje brašna, ulja, šećera, soli i drugih namirnica. Živežne namirnice odvozio je Veček u Perjavicu, a isto tako i obuću i dojeću. Sve namirnice prevozile su se ZET-ovim kolima, a šofer je uvijek bio Levak. Tehnički direktor ZET-a u to vrijeme, inž. Koržinek, nikada se nije suprotstavljao, pa su se kola koristila kad god je zatrebalo. Naravno, i živežne namirnice podizale se se iz skladišta preko puta "malog placa", današnjeg Britanskog trga.

Međutim, hrana što se preuzimala u skladištu nije služila samo za potrebe dječje bolnice. Dio živežnih namirnica bio je namijenjen i porodicama ugroženih aktivista i boraca narodnooslobodilačkog pokreta. ZET-ovim kamionom razvozio je Veček hranu na primjer za suprugu Grge Gamulina (ona je imala nekoliko djece), za obitelj Hubeni i druge.

Sva djeca iz dječje bolnice u Perjavici dočekala su tako kraj rata!

U dječju bolnicu dolazili su i pomagali u liječenju profesor s dječje klinike Branko Dragišić, dr. Drago Frnjković, dermatolog, dr. Stanislav Župić, dr. Klara Župić, zatim prof. dr. Ivan Rapić, prof. dr. Miklaušić, dr. Sloboda i dr. Zvonko Aljerer.

Za cijelo vrijeme djelovanja bolnice na Perjavici nije zabilježen ni jedan smrtni slučaj. Zajedničkim naporom izliječena su i spašena sva djeca. Glavnu ulogu u tom zbrinjavanju odigrala je Komunistička partija, odnosno ilegalni borci Vrapča, Stenjevca i Podsuseda.

Jozo Petričević, "Tajni front - Ilegalna bolnica (8)", Večernji list (02.03.1970), str. 4.

Podijeli

Vezano

Potraga za sinom Dragice i Rade Končara
U vrijeme velike provale u partijskoj organizaciji koja je uslijedila nakon pada Milana Huperta i Anke Sertić Cincipinke u zimu 1941./1942. godine, Dragica Končar, tada članica Mjesnog komiteta KPH, postaje jedna...
Hapšenje članica „Crvene pomoći“ i „Ženskog pokreta“
U toku 1934. i 1935. godine zabilježeno je hapšenje većeg broja studentica i učenica, članica „Crvene pomoći“ i „Omladinske sekcije Ženskog pokreta“ pod optužbom da su dijelile letke i prikupljale novčane...
Crveni križ
Punkt preko kojeg se slala pomoć logorašima i preko kojeg su izvlačena kozaračka djeca. Ključna figura: Kamilo Bresler, lik kontinuiteta između međuratne i poratne službe socijalnog rada (uz i onkraj kontroverze...