Punktovi

Punkt za komunikaciju od polovice 1944. godine

Trafika Ljubice Bakrač

VI. 1944. - 1945.

Punkt za komunikaciju preko kojeg je Norbert Veber (Šaban ili Mladen) primao naredbe i slao izvještaje u Povjerenstvo od polovice 1944. godine. Punkt je uspostavljen nakon velikih provala ustaškog represivnog aparata u organizacije NOP-a u svibnju i lipnju 1944. godine.

Zatim treba spomenuti dva punkta s kojih je odlazila moja pošta i gdje smo je dobivali. To je bio jedan remenar iz Heinzelove ulice, gdje je imao malu radionicu. Drugi punkt je bila trafika sestre Borisa Bakrača — Ljubice Bakrač, koja je imala trafiku kod samoborskog podvožnjaka. Poštu do tih punktova odnosile su i donosile moje osobne kurirke, koje su ujedno obavljale i sve ostale kurirske i tehničke poslove za mene, a odanle ju je odnosio drug Ruso. Ponekad sam i sam morao otići na te punktove.

Norbert Veber, "Ilegalni rad u 1944. godini", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1984), 252.

Na relejnu stanicu upućivala su se mnoga pisma, koja su slali partizani iz svojih jedinica za porodice u Zagrebu. Njih smo, prema postojećem naređenju, spaljivali, jer se nisu mogla slati u Zagreb, prvo, radi sigurnosti kurira koji bi ih raznosio i, drugo, radi sigurnosti porodica pošiljaoca, da ne budu izvrgnute ustaškom teroru.
Koncem 1944. godine relejna je stanica preseljena u Struge kraj Narta. Bila je u jednoj kući na livadi koja je služila za odmor ljudi i stoke prilikom radova na polju. Početkom 1945. godine Stjepan Premuž, Josip Panić i Veljko otišli su u jedinice, a ja sam sam ostao na stanici s kuririma. Već sam napomenuo da sam bio zadužen za specijalni kanal, pa sam preko kurira Stjepana Rusana Ščitarjeva iz Nart-Novaki (Mali Otok) održavao svakodnevnu vezu sa Zagrebom. On je radio u željezničkoj radionici. Ujutro, kada bi odlazio na posao nosio je povjerljivu poštu u Zagreb, a navečer je dolazio kući s poštom koju bi na punktovima dobio. Da je to bio naporan i težak posao, vidi se iz činjenice što je svaki dan, bez obzira na vrijeme, ljeti i zimi, po kiši ili snijegu, odlazio u Zagreb dvadeset kilometara i više, a isto toliko i natrag. U Zagrebu je imao nekoliko punktova. Ja znam samo za onaj u trafici ispod podvožnjaka na Samoborskoj cesti. Od Rusana poštu je preuzimao u njegovoj kući Stjepan Tukec i nosio u Okružni komitet KPH u Preseku, a također ju je donosio iz komiteta. Stjepan Rusan odlazio je od kuće u 5 sati ujutro, a navečer se vraćao oko 20 sati. Poštu je nosio u jednoj staroj torbi koja je imala dvostruko dno i bila je zakrpana s nekoliko kožnih zakrpa. Nekoliko puta bio je uhapšen, sproveden u Đorđićevu ulicu i po čitav dan tamo ostajao, ali nikad nije bio otkriven, već je uvijek sretno prolazio i poštu predavao na određeno mjesto.
Sjećam se da smo potkraj 1944. godine prebacili u Zagreb jednu malu radio-stanicu, koja se nalazila na Trešnjevci u stanu sestara Olge i Marije Benel, Lošinjska ul. 24. Telegrafist je bila mlada skojevka Ljerka Kirac. Telegrafski kurs završila je na oslobođenom teritoriju.

Josip Duda, "Rad u mjesnom komitetu", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 4, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1984), 277.