Punktovi

Stan Nikole i Olge Rubčić

V. 1941. - 22. IX. 1941.

Stan Nikole i Ruže Rubčić, članova KPJ, predstavljao je važno logističko središte i mjesto sastanaka aktivista pokreta otpora. U stanu se često sastajala sekcija intelektualaca, u njemu je neko vrijeme radila partijska tehnika, a na krovu zgrade nalazilo se spremište ilegalnog partijskog materijala.

Komunistička partija, jedina organizirana snaga koja je ostala na poprištu borbe i uz narod, pripremala je oružanu borbu protiv okupatora i kvislinga i tome kursu bili su podvrgnuti svi zadaci. U isto vrijeme kad su osnovani vojni komiteti počelo se prikupljati i oružje, municija i druga vojna sprema. Politička, narodnooslobodilačka linija Partije bila je jasno zacrtana u proglasu CK KPJ i CK KPH, razrađena i konkretizirana u saopćenjima, kao i u partijskim organima »Proleteru« i »Srpu i čekiću«, te »Vjesniku«.

Partijska tehnika Mjesnog komiteta KPH za Zagreb, jedno vrijeme se nalazila i u mome stanu u Badalićevoj 10, u posve odvojenoj mansardnoj sobici. Širok krug članova Partije, simpatizera i skojevaca raspačavali su propagandni materijal u gradu — po ulicama i rajonima, ustanovama i tramvajima, u vojnim kasarnama. U okupiranom gradu Partija je, u stvari, bila svuda prisutna, i to uprkos teškim gubicima koje je imala uoči okupacije i koje je svakodnevno trpjela pod okupacionim režimom. Čak i oni komunisti koji su se zatekli u oružanim formacijama NDH uspostavljali su vezu s partijskom organizacijom i radili pod njenim direktivama. Tako je, recimo, Jure Naglić, koji se nalazio u domobranskoj vojarni, redovito dolazio u moj stan i tu proučavao partijski materijal, a u kasarnu nosio proglase i letke što ih je izdavala Partija.

Ilegalni uvjeti rada bili su vrlo teški, ali usprkos tome partijski aparat djelovao je besprijekorno. Naša veza s rajonskim komitetom bila je svakodnevna. Održavali smo je putem kontrolnih sastanaka, na unaprijed utvrđenim mjestima. Sekretar ćelije i član rajonskog komiteta vidjeli bi se u prolazu, a ponašali su se kao neznanci. Sastali bi se samo onda kad je jedan drugome imao nešto saopćiti. Na isti način je sekretar ćelije održavao svakodnevnu vezu sa svim članovima svoje ćelije, dok su redovni i zajednički sastanci bili uvijek unaprijed fiksirani. Ako jedan od drugova ne bi došao na kontrolni sastanak, bio je to signal za naročit oprez. Budnost je bila neophodna da bi se spriječila eventualna provala partijske organizacije. Kao sekretar ćelije primao sam partijski materijal od druga i drugarice iz Mjesnog komiteta KPH za Zagreb. Ranije se nismo poznavali, a ni tada nismo doznali imena jedno drugome. U procesu ilegalnog rada stjecali smo sve nova i nova iskustva. Brzo su prevladana naučena pravila oružanog ustanka i mi smo morali učiti na vlastitim iskustvima, u našim posebno teškim uvjetima borbe. Umjesto zamišljene borbe na barikadama, iznad kojih bi se dizala crvena proleterska zastava, došao je strpljivi rad na formiranju udarnih grupa u gradu, a izvan grada na organiziranju partizanskih grupa i odreda. To je, istina, bio sinhronizirani rad koji se provodio po direktivama CK KPJ i nacionalnih partijskih rukovodstava u svim jugoslavenskim zemljama. U stvari, to saznanje o jedinstvenom planu i zajedničkim naporima u vođenju pravednog i oslobodilačkog rata davalo je neiscrpnu snagu svakom našem aktivistu pojedinačno i pokretu u cjelini. Iako relativno malobrojna, Komunistička partija je mogla organizirati i povesti oslobodilački oružani ustanak zato što je bila kadrovska partija, bezbrojnim nitima povezana s narodom. Naš Zagreb bio je samo jedan, istina značajan dio općeg i zajedničkog fronta borbe protiv okupatora i njihovih domaćih suradnika.

Deset dana kasnije, 6. augusta navečer, poslije redarstvenog sata, u moj stan su upali ustaški agenti i uhapsili me zajedno sa ženom. Odveli su nas na ustašku nadzornu službu u Zvonimirovoj ulici broj 2. Vožnja gradom učinila mi se sablasnom: automobil je jurio pustim ulicama, a samo su se na pojedinim raskršćima vidjele ustaške straže pod svjetlom uličnih svjetiljki. Mislio sam da je to naša posljednja vožnja. Samo dan prije ustaške dnevne novine »Hrvatski narod« donijele su za nas potresne vijesti o masovnim strijeljanjima. [...]

 

Dr Nikola Rubčić, "Četiri mjeseca u ilegalnom Zagrebu", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 2, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH — IHRPH — ŠK, 1983.), 78–97.
 

 

Podijeli

Slojevi

Kartografija otpora
PRETRAGA
teror
stradanja
zatvori
ustaški organi
organi Trećeg Reicha
otpor
logistika NOP-a
diverzije
agitprop
KPJ
atentati
demonstracije
ženske antifašističke organizacije
prebacivanja
objekti
javni objekti i ustanove
tvornice
mitnica
pravda
borbe
likvidacije
logori

Kartografija otpora