Punktovi

Zatvor Ustaškog redarstva

Račkoga 9

Grupa od četrdeset i četiri uhićenika bila je zatvorena u Zagrebu, u zajedničku podrumsku prostoriju zatvora u ulici Račkoga 9. Hrvatski narod, postavši službeni ustaški list NDH, donio je 18. srpnja obavijest da »...Većina pobjeglih je uhvaćena i zbog pokušaja pobune protiv Državnoj vlasti stavljena pred senat pokretnog prijekog suda koji ih je osudio na smrt. Osuda nad njima izvršena je strijeljanjem.« Iako u obavijesti nisu navedena imena i broj strijeljanih, naknadna istraživanja dokazuju da je u dva maha, 17. i 18. srpnja, ubijena većina. Drži se da je među njima bio i August Cesarec. Tako se smatra, ali se ništa pouzdano ne zna; ne postoji nikakav vjerodostojan glas o tome kakva je uistinu bila njegova smrt. Možda je bila stravičnija nego što je doprlo do nas. Jedini od četrdeset četvorice zatvorenika koji se spasio, treći od braće Kazić, Ivan, svjedoči da je nakon tih masovnih strijeljanja sreo u hodniku izmučenog Cesarca... Ustaše su željele izjavu pokajanja koju nisu dobili. Poslije rata, na saslušanju pred organima unutrašnjih poslova, bilo je nekih neprovjerljivih izjava da su ustaše Cesarca samog dotukli kasnije; da ga je mučio i zaklao onaj isti Božo Cerovski koji je još u Kerestincu bezuspješno pokušavao da njega i Keršovanija nagovori na izjave lojalnosti kojima bi spasili život. 

Prije nekoliko godina, na zidu podrumske prostorije zatvora u Ulici Račkoga 9, pronađen je zapis olovkom: »U ovim prostorijama su proživjeli svoje posljednje časove internirani borci iz Kerestinca, njih 44. Osudu o strijeljanju primili su svi uzdignute glave, jer su znali da umiru za pravednu stvar, za stvar radnog naroda. 

Živjela Sovjetska Hrvatska.«

Grafološka analiza drži mogućim, a neki autori su sigurni, da je to Cesarčev rukopis: njegov posljednji zapis, poruka moralnog ohrabrenja tisućama koji su kroz četiri godine prolazili isti put. Rukopis je možda uistinu njegov, ali je mogao biti i bilo kojeg komunista: poruka je zajednička i pripada svakom od njih. Ali je on jedini među njima koji je na početku svog zrelog života, kao osamnaestogodišnjak, u zatvoru zapisao: »Znam i to da ću svoj život uložiti u narodnu borbu...« Na kraju Cesarčeva života morala je stići takva poruka. 

Marija Vinski strijeljana je u kolovozu 1941. a njezin sin Miro umro je iscrpljen u partizanima. Nitko nema groba.

(Zorica Stipetić, Argumenti za revoluciju – August Cesarec, Zagreb: Naklada CDD, 1982., 440-441)

Audio

Slojevi:

Punktovi otpora - Pogledaj sloj na mapi

Podijeli

Punktovi otpora
PRETRAGA
Traži
  • info@kartografija-otpora.org