Punktovi

Prebacivanje glumaca i glumica Hrvatskog narodnog kazališta u partizane

IV. 1942.

U aprilu 1942. grupa od sedam glumaca i glumica prebačena je željezničkim kanalom na teritorij pod kontrolom partizanskih jedinica. Prelazak dijela zagrebačke umjetničke elite na oslobođeni teritoriji istovremeno je bio politički udarac ustaškom režimu u gradu i služio kao propagandni potencijal za daljnju mobilizaciju podrške NOP-u. Tom prilikom iz HNK otišli su: Vjekoslav Afrić, Joža Rutić, Milan Vujnović, Ivka Rutić, Salko Repak, Žorž Skrigin (član baleta) i Zvonimir Cvija (iz orkestra).

O prelasku glumaca i glumica HNK iz Zagreba na slobodni teritoriju, svaki sa svoje strane kanala za prebacivanje, u svojim sjećanjima opsiali su Lutvo Ahmetović i Milan Jaković:

Kako je precizno djelovala ova organizacija [Odbor za prebacivanje], najrječitije pokazuje slučaj odlaska drugova iz Hrvatskog narodnog kazališta u partizane, travnja 1942. godine. Sa drugovima iz Kazališta radio sam i prije 1941. godine. Kasnije sam sa njima pravio plan za njihov odlazak u partizane. Kada je sve bilo gotovo, povezao sam drugove sa Vladom Lončarićem, koji ih je predao željezničarima na otpremu. Drug Lončarić je u to doba bio zadužen da drži glavne kanale i veze Zagreba sa širom okolicom. Cijeneći značaj ovog odlaska drugova iz Kazališta, pratio sam preko željezničara njihov put do slobodnog teritorija u Donje Dubrave kraj Ogulina. Tada sam doznao da je iz Zagreba brigu za njihovo prebacivanje preuzeo Ferdo Udijer, a da ih je u Dubravama dočekao tadašnji prometnik. Kako je to sve teklo ispričao mi je kasnije Joža Rutić, glumac i sekretar Partijske organizacije u Hrvatskom narodnom kazalištu. Tada sam doznao da se prometnik zvao Hršak i da je dulje radio na tom poslu. Ustaše su ga otkrile i ubile. Pao je vršeći zadatak.

Lutvo Ahmetović, „Putevi kojima su Zagrepčani iz grada odlazili u narodnooslobodilačku vojsku.“ u: Veze u NOB – ratna sjećanja – 1941-1945, sv. 2, ur. Radomir Petković (Beograd: Vojno-izdavački zavod, 1981.), 334-338.

Milan Jaković opisuje kako je izgledala organizacija prelaska grupe iz HNK s druge strane kanala za prebacivanje:

U ožujku 1942. godine kod Zvonka je došao neki drug, željezničar, (nisam se s njim sreo) i rekao mu da će uskoro iz Zagreba poći u partizane grupa važnih drugova, ali da oni vjerojatno neće putovati u željezničarskim uniformama već u civilnim odijelima. Mjesec ožujak je prošao. Nekoliko grupa »željezničara« je stiglo, ali od najavljenih važnih drugova ni traga. Pretpostavljali smo da će oni doputovati u travnju. Ta se pretpostavka brzo potvrdila. Naime, prvih dana travnja, iz Zagreba je stigao telegram: »Ima li Gojko boljeg mesa?« Odmah smo znali daje u pitanju dolazak eminentnih drugova, pa smo i odgovorili: »Ima Gojko mesa«. Očekivali smo brzo obavještenje o njihovom polasku. Tako je i bilo.
Narednog dana, kada je primio službu, Zvonko je primio obavještenje da tri druga stižu vlakom u 10 sati. Prije dolaska toga vlaka stiglo je i obavještenje da vlakom 1010 stižu četiri druga. Ovaj vlak je stizao u Donje Dubrave u 11 sati. Dakle, najavljeni drugovi su putovali podijeljeni u dva vlaka, koji su stizali u Donje Dubrave u razmaku od jednog sata. To nam je predstavljalo dosta teškoća. Morali smo poduzeti posebne mjere sigurnosti da bi svi oni stigli na slobodni teritorij. Sve pristigle drugove morao sam prihvatiti na stanici.
Sa Zvonkom sam napravio plan da ih prihvatimo na slijedeći način: Grupu koja stigne sa vlakom u 10 sati daje on uputi cestom prema selu Tounja i da im kaže da ću ih sačekati 300-400 m iza kuća zaseoka Bojanići i da će me oni prepoznati po tome što ću lijevu ruku držati preko grudi. Ta grupa je morala proći pored škole u kojoj se nalazila domobranska posada. To je bilo rizično. Međutim, svijesno smo išli na ovaj rizik, jer smo znali da u toku dana domobrani ne obraćaju pažnju na ljude koji prolaze cestom. Drugu grupu koja stigne, dogovorio sam se sa Zvonkom, daje prihvatim na samoj stanici i da je povedem drugim putem. Otišao sam na ugovoreno mjesto i poslije prolaska vlaka, koji je stizao u 10 sati, s nestrpljenjem sam očekivao pojavu tih drugova.
Nakon 20 minuta, sa okuke puta pojavila su se tri civilna lica u elegantnim kaputima sa koferima. Stavio sam lijevu ruku preko grudi i čekao da mi se približe. Jedan iz ove grupe me je primjetio i brzo pošao k meni. Pošao sam mu u susret i ubrzo smo se našli u zagrljaju, iako se nikada ranije nismo vidjeli. Odmah smo postali prisni, ali imena nismo govorili. Rekli su mi da će drugim vlakom doći još jedna grupa i to tri muškarca i jedna žena. Zbog toga sam ih zamolio da požurimo u zaselak Janjane, budući da drugu grupu trebam prihvatiti na stanici. Brzo smo stigli u Janjane. Ovdje sam ih ostavio i požurio na željezničku stanicu Donje Dubrave, gdje sam stigao neposredno pred dolazak vlaka.
Na stanici me je Zvonko obavijestio da nema nikakvih promjena. Vlak broj 1010 stigao je točno po redu vožnje. Iz njega je izašlo nekoliko putnika, među kojima i druga grupa drugova.
Prolazeći pored njih stavio sam im do znanja da produže za mnom. Išao sam brzo i zaklonio se iza nekih drva, čekajući da oni stignu. Međutim, na moje iznenađenje, umjesto da pođu za mnom, oni su otišli oko stanice. Rukom sam im davao znak da dođu k meni. Na sreću moj znak je primjetila drugarica iz ove grupe i sve se dobro završilo. Nakon pola sata obe grupe su bile zajedno. Iz zaseoka Janjani otišli smo u zaselak Miriće i smjestili se kod Dušana Mirića. Bilo je veselo. Tu sam saznao da su prispjeli drugovi glumci zagrebačkog kazališta i to: Vjekoslav Afrić, Joža Rutić, Milan Vujnović, Ivka Rutić, Salko Repak, Žorž Skrigin (član baleta) i Zvonimir Cvija (iz orkestra).
U razgovoru o njihovom putu, o tome kako će se zakazana predstava morati odložiti itd., Joža Rutić mi je ispričao slijedeće: »Na Glavnom kolodvoru u Zagrebu sreli smo inspicijenta kazališta, Josipa Pukšeca, slugu svih nenarodnih režima, a tada ustaškog tabornika, koji je tim vlakom trebao putovati. To je moglo imati teške posljedice. Snašao sam se i kazao mu da mi supruga putuje s Afrićem u nabavku mesa, pa da ih ja ispraćam. Afrić je s tim tipom sjeo u vagon-restoran, a Ivka je bila u zadnjem vagonu. Čim je vlak krenuo uskočio sam u nj i sjedio u kupeu sa suprugom. Smislio sam i izgovor, zašto sam se i ja odlučio na put, za Pukšeca ako naiđe. Prije dolaska u Donje Dubrave Afrić je napustio vagonrestoran izgovarajući se da ide začas k Ivki i ostavio šešir kao da će se odmah vratiti. U Donjim Dubravama smo oprezno izašli iz vlaka da nas ne primjeti ustaša Pukšec.« Ovo mi se nije sviđalo. Odmah sam pošao kod Zvonka i rekao mu da javi Zagrebu da su drugovi stigli, a zatim sam mu ispričao šta sam saznao od Jože Rutića. Zvonko je izrazio bojazan da će kanal biti otkriven.

Milan Jaković, „Na željezničkoj stanici Donje Dubrave prihvatali smo ilegalce iz Zagreba i upućivali ih u partizanske jedinice.“ u: Veze u NOB – ratna sjećanja – 1941-1945, sv. 2, ur. Radomir Petković, (Beograd: Vojno-izdavački zavod, 1981), 352-358.