Punktovi

Ručna tehnika u stanu Josipa Lukatele

Ručna tehnika, koja je služila za izradu krivotvorenih dokumenata, legitimacija i ostalih isprava, nalazila se u stanu profesora matematike Josipa Lukatele (Feliksa). Zbog visoke razine konspirativnosti i nepogrešive metode rada, djelovala je u kontinuitetu od kasne jeseni 1941. sve do 29. travnja 1944., kada je Lukatela prebačen iz Zagreba na druge zadatke.

Već u prvim danima okupacije pojavili su se u Zagrebu plakati kojima se određivalo, zabranjivalo, grozilo strijeljanjem, itd. Među ostalima odmah su se pojavili i takvi koji su govorili o ograničavanju kretanja. Za putovanje ili kretanje izvan grada propisivale su se posebne propusnice, što su ih izdavali »redarstveni kotarevi«. U početku je takva propusnica imala oblik pravokutnika, veličine razglednice, plavkaste boje. Uvođenjem takvih propusnica kretanje izvan grada bilo je otežano. Ilegalan rad i održavanje veze s terenom bili su time jako pogođeni. Tih prvih dana dođoše k meni u stan u Babonićevoj ulici drugovi iz srednje škole, s kojima sam kasnije bio i na istom fakultetu u Zagrebu. Ogrizović ili Grizi, kako smo ga zvali, i ja bili smo u to vrijeme namješteni kao profesori na istoj gimnaziji u Zagrebu. Pričali smo i za vrijeme toga pričanja Barbalić je izvadio iz džepa nekoliko plavkastih kartončića, pokazao nam ih i popratio riječima:
"To su 'propusnice', nove, čiste. Uspio sam doći do nekoliko komada preko veze na ustaškoj policiji. Imaju i žig, ali su bez potpisa."
"Imam i jednu iskorištenu s potpisom i žigom iz istog policijskog kotara. Potpis bi morao biti isto takav – isti je kotar."
Uzeo sam u ruke iskorištenu propusnicu. Na njoj je bio žig "Redarstveni kotar IV" i potpis šefa. Vrlo karakterističan, kaligrafski, čitak. Napisan krupnim slovima. Moglo se pročitati "Montani". Promatrao sam ga. Zatim sam suhim perom potezao preko slova potpisa pokušavajući ga oponašati. Ponovio sam to par puta. Nakon nekoliko pokušaja i s tintom, već sam uspio potpuno imitirati potpis "Montani". Barbalić i Ogrizović gledali su me začuđeni. Ogrizović, veseo i uvijek spreman za šalu i doskočicu, prasnuo je u smijeh, a Barbalić je nakon prvog iznenađenja rekao:
"Pazi, bogati, pa to je kao original. Daj potpiši ove propusnice!"
Pružio mi ih je nekoliko. Ponovio sam još par puta potpis na papiru, da bih stekao izvjesnu sigurnost pokreta, i tada vrlo mirnom rukom jednu za drugom potpisivao propusnice koje su stajale preda mnom. Poslije toga drug Barbalić je gotovo svakodnevno donosio propusnice, a ja sam ih potpisivao. Prolazili su dani, propusnica je bilo sve više i više. Prve su bile zamijenjene drugima, na bijelom papiru, veličine četvrtine arka. Jednoga mi je dana drug Barbalić saopćio da je odlučeno da preuzmem drugi zadatak.
"Ti ćeš dobiti poseban zadatak", rekao je. "Sve veze koje si do sada imao prekinut ćeš. I sa mnom također. Ja ću ti dati novu vezu i samo ćeš s njom održavati kontakt. Dobit ćeš i detaljne upute što ćeš raditi. To će biti uglavnom rad u vezi s propusnicama, legitimacijama i raznim drugim dokumentima. To nam je potrebno za ilegalce i za one koji odlaze iz grada."
[…]
Prerađivanje starih legitimacija, izrada žigova i štampanje, svako za sebe, tražili su odgovarajući tehnološki postupak prilagođen mogućnostima kojima sam raspolagao. Svakako je najsloženije bilo prerađivanje starih legitimacija i raznih isprava. Postupak koji smo primjenjivali u početku, da smo jednostavno stari tekst nastojali odstraniti pomoću tekućine koja se za tu svrhu mogla kupiti u svakoj papirnici, nije bio pogodan za svaki papir. Na mnogim su legitimacijama nakon odstranjivanja teksta ostajale upadljive, često žute mrlje koje se više nije moglo odstraniti. Takvim postupkom nije se moglo nastaviti. Nakon niza pokušaja konačno sam izradio tehnološki postupak kojemu se morala podvrći svaka legitimacija, svaki dokument koji je trebalo očistiti. Ako se radilo o legitimaciji ili pasošu, najprije bi ih rastavio i izvadio im listove koje je trebalo očistiti, snimio sve žigove i potpise, a zatim te listove namakao u omekšanoj vodi, kako bi tako omekšan papir mogao podjednako primiti kemikaliju. Slijedilo je zatim ispiranje u nekoliko kemikalija i konačno u čistoj vodi. Tako dobivene stranice ili dokumenti bili su posve čisti, bez teksta, žigova i potpisa, ali se u takvom stanju još nisu mogli upotrijebiti, jer se pri pisanju po takvom papiru sve razlijevalo. Papir je trebalo podvrći daljnjoj proceduri, da očvrsne. U tu svrhu koristio sam ljepilo. Poslije svega posuo bih ga talkom i izgladio toplim glačalom. Na tako prepariranom papiru moglo se pisati a da se ništa ne razlijeva. Svaku tako očišćenu ispravu opremao sam odgovarajućim žigovima i potpisima.

Josip Lukatela, "Rad ručne tehnike od 1941. do travnja 1944. godine", u: Zagreb 1941 – 1945, knjiga 1, ur. Emil Ivanc (Zagreb: Spektar, 1972), 57. i 63.

Dok sam ja do sredine listopada 1942. bio sekretar MK, on [Ivan Mećar] je bio organizacioni sekretar. Također je bio zadužen za naše veze (kanale) izvan grada. U to doba je Josip Lukatela, profesor, jako uspješno falsificirao razne ustaške i njemačke dokumente za slobodno kretanje po gradu i okolici. Između ostalog, vrlo je dobro falsificirao propusnice za izlaz izvan grada. Tim propusnicama su stotine zagrebačkih aktivista otišle u partizane. Da bi se sačuvao od hapšenja, drug Lukatela je bio povezan samo s inž. Draganom Carićem, kojega smo početkom ljeta primili u MK. Nitko s Lukatelom nije smio komunicirati, niti je on smio bilo što drugo raditi osim toga. Znao je da nam je za ovo jedina veza Carić, koji bi preuzimao propusnice od njega i donosio ih Mećaru. Nekako je Mećar otkrio taj izvor propusnica i stan profesora Lukatele. Jednom prilikom, kada mu je nedostajalo propusnica, prekršio je pravila konspiracije i pokucao na vrata Lukateli i tražio ih direktno od njega. Razumljivo, da je to kod Lukatele izazvalo iznenađenje, pa i strah da mu je policija ušla u trag, to više što mu je Mećar rekao da on to radi po nalogu Partije i da zna da mu je Carić glavna veza. Lukatela Mećara do tada nikada nije vidio. Čim ga se otarasio, nazvao je Carića telefonom, ispričao mu incident i opisao posjetioca. Bio sam u tom momentu kod Carića, pa smo po opisu odmah ocijenili da se vjerojatno radi o Mećaru. Za svaki slučaj smo mu rekli da se privremeno skloni iz stana, ali da mislimo da se radi samo o nesporazumu. Lukatela se neopravdano ljutio na Carića, misleći da on neoprezno radi i otkriva veze. Mećar nam je kasnije ispričao da je sasvim slučajno vidio iz koje kuće izlazi Carić kada mu je nosio propusnice, a pošto je jednom čuo da to radi neki profesor, upao je u kuću i zazvonio na vrata Lukateli, da bi na koncu posumnjao i sam da je na kriva vrata pozvonio.

Lutvo Ahmetović, „Neka sjećanja iz rada u radničkom pokretu pred rat i u prvim godinama rata“, u: Zagreb 1941 – 1945, knjiga 1, ur. Emil Ivanc (Zagreb: Spektar, 1972), 32–33.