Punktovi

Zborno mjesto za prebacivanje i zasjeda

1942. - 1945.

U Varaždinskoj ulici, u blizini stadiona nogometnog kluba Građanski nalazilo se jedno od zbornih mjesta za otpremu ljudi u smjeru Žumberka i Banije.

Općenito o procedurama prebacivanju ljudi iz Zagreba detaljno piše Slavko Petreković:

U prvoj je polovici 1942. godine oformljen pri Mjesnom komitetu Zagreba (MKZ) Odbor za otpremu ljudi i materijala za NOB. Taj Odbor bio je direktno vezan za MKZ preko jednog člana komiteta koji je ujedno i ispred komiteta bio odgovoran za njegov rad. Odbor je formiran od 5 drugova, koji su preko sebe imali cjelokupnu organizaciju otpreme ljudi i materijala iz grada za NOV. Uslijed čestih hapšenja i provala on skoro nikad nije radio u punom sastavu. Pri svakom rajonskom komitetu jedan njegov član bio je zadužen za održavanje veze sa članovima Odbora. Glavna željeznička radionica /sada J. Gredelj/ i zagrebačko Sveučilište bili su direktno vezani za Odbor. Tako je bilo određeno zbog ekspeditivnosti i veličine tih kolektiva kao i masovnog oslobodilačkog pokreta u njima.
Ulični i tvornički NOO, kao i odbori na fakultetima, te partijske ćelije i aktivisti svih nivoa i foruma bili su glavni i najvažniji nosioci mobilizacije ljudi i prikupljanja opreme i raznog drugog materijala u gradu za potrebe partizanskih jedinica. Zaduženi drugovi i drugarice iz uličnih i tvorničkih odbora i partijskih ćelija, prijavljivali su svojim matičnim odborima ljude koji su se odlučili za odlazak u NOV. Za svakog druga i drugaricu koji su trebali ići u partizane, odbori su davali kritiku, biografiju i karakteristiku. Tako sređeni dokumenti su upućivani u matične odbore odgovornim drugovima. Iz matičnih odbora dokumentacija je preko veza išla u RK, a od rajonskih komiteta po jednom svom zaduženom članu upućivani su dokumenti u Odbor za otpremu.
Unapred se precizno razrađivala brojnost grupa, zborna i polazna mjesta, točno vrijeme dolaska na zborno mjesto kao i polaska, oznaka vodiča koji će voditi grupu, način odijevanja ljudi koji odlaze u NOV i pribor koji smiju sobom nositi. Određivani su unutar grupe vođe trojke ili petorke. Zatim, odredio bi se pravac kretanja na kanalu i odstojanje u koloni. Razradilo bi se pitanje, što raditi u slučaju nailaska neprijatelja ili pravljenja smetnji na mitnicama.
Grupe za otpremu obično su formirane od 10-12 ljudi. Prakticiralo se da svaka grupa bude podijeljena na 3-5 podgrupa, a na čelu podgurpe odredilo bi se jednog druga ili drugaricu za održavanje veze sa ostalima u podgrupi. Od momenta prijavljivanja za odlazak u NOV, pa do prve relejne stanice izvan grada, gdje su ljudi predavani drugim vodičima, vođe podgrupa bili su odgovorni za svoje ljude.
Posebno je skrenuta pažnja na tačnost dolaženja na zborno mjesto, disciplinu i poštovanje navedenih uputstava. Polazna zborna mjesta su obično određivana u pravcu kretanja kolone. Ta mjesta nisu smjela biti suviše prometna i morala su biti pregledna, da bi u slučaju upada agenata pružala mogućnost da ljudi izbjegnu hapšenja. Na zbornom mjestu vodič je određivao točno mjesto za svaku podgrupu, a ljudi su se morali rasporediti po dvojac na određenom odstojanju. To se radilo zbog toga da okolina ne bi ništa zapazila, pošto je za vrijeme rata svako grupiranje ljudi bilo opasno. Grupa je raspoređivana na zborno mjesto dva po dva u duljini jednog kilometra. Bilo je slučajeva da su podjedinici zakasnili 2-3 minute, pa taj dan nisu mogli ići. Oni koji su odlazili u NOV uzimali su odjeću i obuću shodno godišnjem dobu. Nije se dozvoljavalo da nose veće rezerve veša ili obuće, kao ni bilo kakav pribor / koferi i rančevi/ što bi ih putem opterećivalo i u slučaju pretresa kompromitiralo.
Član odbora za otpremu /vodič/ dolazio je dvije do tri minute ranije sa biciklom na zborno mjesto, radi njegove kontrole, kao i kontrole dolaska grupa na određeno mjesto. Ako je bilo sve u redu davao se je znak za pokret prvoj, pa zatim ostalim podgrupama. Hodalo se je na odstojanju od 150 do 200 metara. Vodič je išao na čelu kolone, a ponekad bi sa biciklom svratio do njenog začelja, provjeravajući da li je sve u redu. Na cijeloj marš ruti do prve relejne stanice on je određivao odstojanja u koloni prema situaciji na terenu.
Svaki čovjek u grupi poznavao je samo vođu svoje podgrupe. Glavnog vodiča su upoznavali tek dolaskom na relejnu stanicu. Naime, moralo se pridržavati stroge konspirativnosti, obzirom da su Gestapo i UNS pod svaku cijenu htjeli onemogućiti i paralizirati organizaciju slanja ljudi i opreme u NOV.
Polazak iz grada obično se određivao u popodnevnim satima od 18-19,30 sati, zavisno od godišnjeg doba i prilika koje su vladale u okupiranom gradu. U to vrijeme frekvencija preko mitnica bila je najveća pa je to pogodovalo za izvođenje ljudi iz grada. Dolaskom na prvu relejnu stanicu vršila se primopredaja ljudstva, dokumentacije i materijala koji je tom prilikom dopremljen.
Za svakog druga i drugaricu dostavljala se propusnica, koja je služila kao dokument, da dotični dolazi u partizane legalno i organizirano preko određenih organa. Kao takav primljen je u odred na oslobođenom teritoriju. Svaku propusnicu potpisivao je drug iz odbora za otpremu.
U partizane su odlazili ljudi raznih profesija i godina starosti. Najviše je odlazilo radnika, zatim srednjoškolaca i studenata. U toku 1943. godine u partizane je otišao veliki broj domobranskih vojnika i podoficira sa potpunom ratnom spremom.
U razdoblju od listopada 1942. do kolovoza 1943. godine otpremljeno je u svim pravcima preko 2500 drugova i drugarica. Ti ljudi su, uglavnom, otišli na teritorij Žumberka, Banije, Korduna, Zagorja, Kalnika, Posavine i Moslavine, pa čak i u Slavoniju. U toku 1942. godine prebacivanje se vršilo svaki drugi dan, a 1943. skoro svaki dan. Bilo je 1943. godine slučajeva da su u toku jednog dana, samo na jednom kanalu, prebacivane grupe od 20-25 ljudi.

Anegdota vezana za zborno mjesto Varaždinska ulica:

Britva“ (Slavo Petraković) 12. kolovoza 1943. godine trebao je odvesti 6 studenata medicine u partizane. Bili su predviđeni za Žumberak i Baniju. Prethodno je bilo sve dogovoreno da se krene u 18 sati sa zbornog mjesta iz bivše Varaždinske ulice na prostoru nogometnog igrališta „Građanskog“ do Cvijetne ceste. Za tu grupu bio je zadružen student Binički, koji je održavao vezu sa ostalima. Kada je „Britva“ došao na zborno mjesto, umjesto studenata naišao je na jaku zasjedu agenata kojom je bio kružen sa svih strana. Tu je bio i agent Kurešić Stjepan, kojeg je „Britva“ dobro poznavao, jer je ranije s njim radio u tvornici „Braća Ševček“. Budući je „Britva“ primjetio da nema studenata na zbornom mjestu odlučio je da se borbom izvuče iz obruča.
Skočio je na bicikl i izvadio pištolj. U tom momentu agenti su počeli pucati. Zahvaljujući prometu i udaljenosti 50-60 m efikasnost pištoljskih metaka bila je slaba. Krenuo je cvjetnom cestom prema Savi. Međutim, i na tom mjestu je bila postavljena zasjeda. Na agente je „Britva“ otvorio vatru iz pištolja nakon čega su se oni razbježali. Tako je sebi stvorio izlaz za bijeg jednom stazom kroz kukuruz prema Vrbiku i u pravcu trkališta Miramara. Na nesreću, blokada je bila postavljena na cijelom jugoistočnom dijelu grada.
Pošto je „Britva tog dana morao stići do relejne stanice Ivanja Rijeka, odlučio je da krene preko Borongaja, Žitnjaka i Kolarovog sela. Ali i na tom pravcu naišao je na zasjedu. Vratio se prema gradu i ponovno krenuo pravcem Kumlerovih livada. I tu je naišao na zasjedu koja je počela pucati na njega. Odmah je krenuo prema žitničkoj mitnici čvrstom odlukom da izađe iz grada. Od mitnice prema Kolarovom selu bila je blokirana cesta i pješačka stana. „Britva“ je krenuo stazom, a agenti koji su bili u zasjedi na cesti vikali su svojima: „Držite ga! Ide u vašem pravcu.“ Agenti su se pojavili iz kukuruza. „Britva“ je na njih otvorio vatru i jednog ranio. Napokon se probio iz obruča i krenuo u pravcu Ivanje Rijeke. Došaviš na određeni cilj primjetio je da su mu prostrijeljene hlače, vindjaka i probušena guma na bciklu.

Hrvatski državni arhiv, HDA 1372, IHRPH, "Slavko Petreković", MG-75/I,8.