Punktovi

Krojačnica Nikole Slivonje

11. IV. 1941. - V. 1945.

Važan punkt za Špance, druge ilegalce i smještaj materijala.

U Zagrebu se nalazilo na desetke stanova u koje je dopreman u čitavom gradu skupljeni materijal (oružje, odjeća, obuća, lijekovi) za partizanske jedinice na terenu. Materijal se skupljao u stanu Marice Zastavniković, radionici Nikole Slivonje, stanu Valenta Ivića, željezničarskog radnika itd.

Pavle Gregorić, “Revolucionarni Zagreb”, u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 1, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1982), 8.

Sastajali smo se i kod sestara Filipović, ali najpovoljnije mjesto za sastanke bio je stan krojača Nikole Slivonje, gorljivog antifašista i starog partijskog radnika, člana KP od 1931. godine. Bio je omalen, ćelav, sivih očiju. Radio je ili krojio stojeći iza velikoga krojačkog stola, ali rad ga nije ometao da uz to vodi živu diskusiju, naravno, uvijek političku. Bio je oženjen i imao osmero djece. Unatoč siromaštvu i tešku životu kakav je imao mali obrtnik s toliko brojnom porodicom, on je podupirao našu štampu, stalno davao priloge za Crvenu pomoć itd. Njegova radionica i njegov stan bili su nam uvijek na raspolaganju, sve do njegova hapšenja. Rade Končar je često zalazio u radionicu i prije okupacije zemlje.
Slivonjin stan u Draškovićevoj ul. 6 bio je vrlo pogodan za naše veze. Imao je dvoja ulazna vrata, od kojih su jedna vodila kroz predsoblje u kuhinju, a druga, nad kojima je stajala Slivonjina firma, vodila su u radionicu. Prva vrata bila su uvijek iznutra zaključana i njih nisu otvarali ni na kakvo kucanje. U slučaju upada policije u radionicu, iz stana se moglo izići na stubište kroz ta, inače uvijek zaključana vrata.
Jedanaestoga ili 12. travnja sastali smo se u radionici krojača Slivonje: Rade Končar, Stipe Ugarković, Josip Kraš, Antun Rob i ja, a možda i Pavle Pap koga smo kooptirali u CK KPH.
Na sastanku se govorilo o stanju u partijskoj organizaciji u čitavoj Hrvatskoj i o izdavanju jednog letka koji je trebalo da napišemo Marko Orešković i ja.
Nakon završenog sastanka, razišli smo se pojedinačno iz Slivonjina stana.
Na trgu sam kupio »Hrvatski narod« jer sam vidio da ga svi s naročitom pažnjom čitaju. Na prvoj stranici pisalo je da u »najskorije vrijeme« dolazi ustaški poglavnik Ante Pavelić na čelo NDH. Već tada su se pronosile Zagrebom vijesti da se Pavelić nalazi u Karlovcu zajedno sa svojom ustaškom družinom koja je s njim stigla iz Italije pod zaštitom talijanske vojske. Znali smo da se u Karlovcu nalazi talijanska vojska koja je, navodno, čekala dalja naređenja. [...]
Hodajući gradom, primijetio sam nekoliko starijih osoba obučenih u uniforme bivših austrijskih oficira. Svi su bili okićeni starim austrijskim ordenima iz prošloga svjetskog rata. Među njima vidio sam i svog bivšeg kolegu Z. V. iz gimnazije, tada već starijeg čovjeka, kako ponosno korača ulicama, također okićen ordenima. Ti jadni naftalinci bili su ostatak oficirske kaste austrougarske vojske i kao penzioneri s malim penzijama prilično su jadno živjeli u Jugoslaviji. Sada su mislili da je došlo njihovo vrijeme i puni nade navukli su svoje stare uniforme.

Pavle Gregorić, “U okupiranom Zagrebu”, u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 – 1945, sv. 1, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH – IHRPH – ŠK, 1982), 48-49.