Punktovi

"Stambeni ured" Španaca

VII. 1941. - IX. 1941.

Tijekom ljeta 1941. godine preko Zagreba se u Jugoslaviju vraćaju jugoslavenski dobrovoljci u Španjolskom građanskom ratu koji su nakon pada Republike internirani u francuskim koncentracijskim logorima i zatim prebačeni na rad u Njemačku. Njihovi identiteti bili su poznati policiji te su se za boravka u Zagrebu nalazili u stalnoj opasnosti. Bez obzira na to, nitko od Španaca nije pao u ruke policiji za svog boravka u Zagrebu.

Svake večeri između 19 i 20 sati Španac koji je trebao prenoćište šetao je Prilazom i to cijelom dužinom te ulice, uvijek pojedinačno, a i ja sam šetala istom tom ulicom i kad bi me ugledao koji od njih, pristupio je i slijedio me. Član Mjesnog komiteta kretao se u sektoru zapadne strane kazališta, a svaki je malo šire imao raspoređeno po pet-šest drugova koji su oko svojih punktova imali ljude koji su primali Špance na spavanje. Kad sam se uvjerila da me je veza vidjela i da je prihvatila Španca, kao i da ga je rajonska veza prihvatila i dalje predavala onomu koji ima da ga vodi na spavanje, vraćala sam se na Prilaz.
Mjesec dana trajala je od 19 do 20 sati promenada Španaca, članova Odbora, rajonskih komiteta i onih koji su davali mjesta za spavanje. Eto, tu smo šetnju zvali "stambeni ured". Nekad je bilo pet-šest Španaca, a nekad i više. Neki Španci pojavljivali su se tamo samo jedanput, te su ili bili brzo raspoređeni ili dulje ostajali na istom mjestu.Znači, taj se Španac tamo snašao, znao je da s ljudima razgovara, da im digne moral, te su ga prihvaćali kao svoga. Znam, npr., da je Makedonac drug Jelisije Popovski (onda se zvao Jaša Todorović) stanovao na Ksaveru, kod neke obitelji koja je bila naša javka i za druge stvari. Takvi su slučajevi bili dosta rijetki. To je ovisilo i o stanodavcu i o Špancu. Veljko Kovačić je svake večeri dolazio tražiti stan. On uopće nije strahovao, već mu je iz duboke ljudske osjećajnosti i obzira prema ljudima bilo neugodno dulje ostajati, jer je vidio da se ljudi s obiteljima s djecom plaše njegove prisutnosti. A kako se ne bi plašili, kad je čitav grad bio oblijepljen plakatima da se strana osoba u svakom stanu mora prijaviti u roku od šest sati, u protivnom će stanodavac biti streljan. U takvim okolnostima nije bilo lako ni stanodavcima ni ilegalcima. Trebalo je čvrsto poštovati pravila ponašanja u ilegalnosti.
Uspjeli smo postaviti perfektnu organizaciju koja je do kraja izdržala sve zamke takva rada. Vezu s nama koji smo na tom poslu tada radili držao je Vlado Popović preko Ilije Engla, kako sam već rekla, a svaka dva-tri dana sastajao se i sa mnom da pita ima li kakvih problema, kako ide čitav taj posao sa Špancima. Neki su se tužili, jedan je čak i napisao kao prigovor, da sam nešto kasnije, u novembru, kao veliku stvar donijela tamo gdje je on boravio konjsko meso. Drugog mesa nije bilo, pa je i konjsko bilo dobro.

Anka Berus, "Narodna pomoć", u: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941 –1945, sv. 1, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH — IHRPH — ŠK, 1982.), 192–193.

Većeslav \"Cvetko\" Flores, narodni heroj, član KPJ i Španski borac koji je uspostavio linije za prebacivanje Španaca od njemačkih radnih logora do Zagreba.

Izvor: Ivan Šibl, Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve (Zagreb: Naprijed, 1967.)