Punktovi

Atentat na njemačke avijatičare

30. IX. 1941.

Hrvatski narod, 16. listopada 1941.

Udarna grupa koju su činili Lazo Perković i Ivan Vračarić pod vodstvom komunističkog ilegalca Ivana Šibla 30. rujna 1941. napala je vatrom iz pištolja skupinu avijatičara podoficira Wehrmachta na uglu Zvonimirove i Rusanove ulice. Ovo je bio drugi napad na vojnike Wehrmachta u Zagrebu; prvi se dogodio 12. rujna 1941. kad je udarna grupa Brumnić-Milišić napala bombama autobus njemačkih vojnika u kvartu Svetice.

30. IX 1941.
Odlučeno je. Danas ćemo nešto učiniti, ali što, to još ni sami ne znamo. Prosto ćemo tražiti priliku i svakako ćemo je i naći, jer kad je namjera zaista čvrsta, prilika se može naći uvijek. — Najviše nas privlače njemački avijatičari, i to iz slijedećih razloga: Prvo, to su zračni razbojnici, koji svakog dana bombardiraju naša nezaštićena sela, drugo, više vrijedi ubiti avijatičara nego uništiti neprijateljski avion, i treće, u našem gradu, koliko nam je poznato, do danas još nije životom platio nijedan pripadnik »Wehrmachta«. Omladinci sa Svetica napali su ih doduše, ali samo su dvojicu lakše ranili...
1. X 1941.
Uspjelo je. Sinoć, nešto prije sedam sati, opazimo u Zvonimirovoj ulici, kod ulaza u Union kino, tri njemačka podoficira. Bili su avijatičari. Odlučismo da ne tražimo dalje. Išli su u kino, na predstavu koja počinje u sedam sati. Odlučili smo da ih poslije predstave dočekamo, slijedimo i na pogodnom mjestu napadnemo.
— Kao dobri poznavaoci prilika u ovom dijelu grada pretpostavljali smo, da će avijatičari po završetku filma poći najvjerojatnije Zvonimirovom ulicom u pravcu Borongajskog aerodroma, na kojem je zacijelo smještena njihova jedinica. Zato, za vrijeme dok su avijatičari gledali film, pođemo u izviđanje. Za napad smo odabrali ugao Zvonimirove i Rusanove ulice. Tu se pruža dobra mogućnost bijega poslije izvršene akcije. Film je završio nešto prije 9 sati. Avijatičari iziđu među prvima iz zgrade. — Nas trojica provjerimo, jesu li se uputili predviđenim smjerom i, pošto smo se uvjerili u to, požurismo pred njima do određenog ugla.
— Lazin je bio desni, Nikolin lijevi, a moj srednji avijatičar. (To je bilo uoči prvog ubijanja, a u meni, u mojoj nutrini, nije bilo ama baš nikakve odvratnosti prema namjeravanom činu. Jer to i nije bilo ubijanje. To je bila borba, oružana borba protiv neprijatelja, u kojem ne gledaš čovjeka koji i sam možda ima i zacijelo ima svoj intimni život sa svojim bolima i radostima, sasvim sličan tvom intimnom životu, već naprosto vidiš u njemu samo neprijateljsku jedinicu, neprijatelja kao pojam. — Sve su mi misli bile koncentrirane jedino na to da sa svoje strane učinim sve, kako bi naša akcija potpuno uspjela. — Pa ipak, dok su avijatičari koračali prema nama i primicali se sve više, u očekivanju odlučnog momenta počela se u meni rađati zebnja. Tijelom su strujali žmarci kao od treme uoči kakvog velikog događaja, u kojem se treba okušati i pokazati svoju sposobnost i vrijednost. Ali to nisu bili samo žmarci straha pred neizvjesnošću. U mom je raspoloženju, u mojoj uzbuđenosti uslijed događaja koji će se sada začas desiti, bila sadržana i želja za sudjelovanjem u akciji, koje se nikako ne bih htio odreći niti svoje mjesto prepustiti ma kom drugom.)
Zasuli smo ih vatrom s bliskog odstojanja. Nikola je gađao svoga, Lazo svoga i ja svoga Nijemca. —Još i sada mi u ušima odzvanjaju njihovi krikovi, praćeni zaglušnom revolverskom paljbom.
Prvi hitac odagnao je osjećaj zebnje i treme. — Taj prethodni osjećaj nalik je onom tjeskobnom raspoloženju, koje čovjek osjeća i u običnom životu, kad treba da stane okom u oko nekom činu koji mora izvršiti, a smatra ga opasnim ili ga se pribojava. Strahuje misleći na taj čin, a kad dođe odsudan čas i kad je već sve započelo, sve ispada jednostavnije i manje strašno.
Tako sam se i ja odjednom našao u nekom neodređenom odsutnom i magičnom duševnom raspoloženju. Kao da me je netko hipnotizirao. Jedva da sam postupao sasvim svjesno.
Tijela avijatičara grčila su se preda mnom na pločniku u posljednjim životnim trzajima, i ja sam automatski dalje pucao u njih, sve dok se nisu sasvim smirila. — Moj avijatičar pao je odmah preda mnom na mjestu. Nikolin je otrčao nekoliko koraka naprijed i također se zgrčio pored telegrafskog stupa. Lazin avijatičar odteturao je čitavih dvadesetak koraka i onda se uhvatio za drvo ulične aleje, postajao čas dva i potom se polako skljokao na travnjak pored puta.
Osjetila su usprkos odsustvu razumnog djelovanja i dalje vršila svoje funkcije. Mozak je zabilježio sve, pa i najsitnije detalje s mjesta napadaja i s ulice, a izostala je samo sposobnost povezivanja tih detalja i zaključivanja s njima u vezi. — Tek kasnije, kad je mozak počeo opet normalno raditi, mogao sam, jer je sve bilo registrirano u pamćenju poput bilježaka u notesu, rekonstruirati sve što se desilo u povezanu cjelinu. — Ne znam je li takva slika akcije potpuno realna i objektivna, ili je ipak više nerealna i subjektivna.

Ivan Šibl, Iz ilegalnog Zagreba 1941., Zagreb: Naprijed, 1960., 57-58