Punktovi

Paljenje stadiona

Nakon dva neuspjela pokušaja grupa aktivista SKOJ-a zapalila je veliki drveni stadion u Maksimiru. Izgrađen 1934. godine povodom 60. obljetnice Hrvatskog sokola, od početka okupacije stadion je korišten za vježbe srednjoškolaca i nekoliko puta za ustaške mitinge, a nedugo prije paljenja započeto je njegovo rastavljanje kako bi se drvna građa iskoristila, između ostalog, za gradnju logorskih baraka.

Na stadionu su ranije vježbali srednjoškolci, no ustašama su trebale daske za izgradnju koncentracionog logora i počeli su ga rušiti.

Prva dva pokušaja paljenja nisu uspjela. Diverzanti nemaju iskustva i ustaše svaki put ugase vatru. Prilikom svakog pokušaja policija hapsi neke omladince koji su u akciji. Poslije drugog paljenja uhapšeno je 40 ljudi.

Ali ovaj put akcija je pripremljena solidno. Braco Belić i Martin Mojmir uzeli su u fizikalnom kabinetu kaptolske škole epruvete i drugi potrebni pribor za izradu zapaljive smjese. Pri tom im je mnogo pomogao Zvonko Čuklić, sin školskog podvornika. I u mnogim drugim akcijama ovaj je omladinac borben i poduzetan. Od nekog inženjera Belić je saznao kako se pravi zapaljiva smjesa i odmah su započeli pokusima. Radili su sa nitroglicerinom, a kako su nevješti, jednom je došlo do eksplozije u Mojmirovom stanu. Čitava soba je demolirana, ali nitko nije ozbiljnije povrjeđen.

Dogovorenog dana, nešto prije 9 sati navečer, omladinci, podijeljeni u dvije grupe, krenuli su biciklima prema Maksimiru. Uspjelo im se krišom privući pokraj straža i staviti tempirane zapaljive smjese u drvenu ogradu sa svih strana stadiona. 

Po obavljenom poslu, grupa se povukla neopazice. Na Jelačićevu trgu dočekao ih je Martin Mojmir i primio izvještaj da je zadatak izvršen. Stadion je izgorio potpuno.

Kreš Rakić, Stjepan Mlinarić, Veljo Dragović, Gvozden Budak i Ognjeslav Bronzin uhapšeni su 16. listopada iste godine na uglu Heinzlove ulice i Kvaternikova trga. Policija ih je otkrila i uhapsila na temelju priznanja neke omladinke koja nije izdržala mučenje. 

Na ustaškom redarstvu u Zvonimirovoj ulici 2, u sobi između više policijskih agenata, Štef Mlinarić nenadano je izvukao skriveni pištolj i otvorio vatru. Dospio je opaliti samo prvi hitac. Tada su ga ustrijelili. Potom je, u općoj pometnji, i Krešo Rakić, iako vezanih ruku, uspio izvući bombu, ali su mu je oteli prije ne što ju je upotrijebio. [...]

Poslije je čitava grupa strahovito mučena. Ne mrcvare ih samo radi priznanja, nego i iz osvete. Svi su se herojski držali.

Krešo Rakić strijeljan je zajedno sa sedamnaestoricom komunista i antifašista na Rakovu Potoku.

Ivan Šibl, Zagreb tisuću devetsto četrdeset prve (Zagreb: Naprijed, 1967.), 245-247.

Podijeli

Slojevi

Kartografija otpora
PRETRAGA
teror
stradanja
zatvori
ustaški organi
organi Trećeg Reicha
otpor
logistika NOP-a
diverzije
agitprop
KPJ
atentati
demonstracije
ženske antifašističke organizacije
prebacivanja
objekti
javni objekti i ustanove
tvornice
mitnica
pravda
borbe
likvidacije
logori

Kartografija otpora