Punktovi

Trafika sestara Baković

IV. 1941. - 23. XII. 1941.

U Nikolićevoj 7 bila je smještena jedna od najvažnijih zagrebačkih javki. Trafika koja je obitelji Baković služila kao izvor prihoda će odmah po okupaciji postati partijski punkt koji je vodila Zdenka Baković, a od ljeta1941. je isključivo namijenjena održavanju veze s partizanima, između ostalog i s Glavnim štabom NOV Hrvatske. Kako bi javka bila što manje sumnjiva, Zdenka je redovito naručivala štampu na njemačkom jeziku pa je tako ovaj punkt postao stalno okupljalište njemačkih oficira.

Zdenka i Rajka radile su vrlo spretno. Trafika je bila puna njemačkih oficira. Dok bi jedna s njima razgovarala i smijala se, druga bi primala kurire, preuzimala pakete s hranom, odjećom i obućom, oružjem i municijom, lecima i štampom. Naručivale su papir, matrice za umnožavanje, boju, tintu, razni pisaći materijal za ilegalne štamparije u Zagrebu i vani. Mala prostorija iza trafike postala je skladište ilegalnog materijala. Sve se to zbivalo u prisutnosti njemačkih oficira, koji nisu ni slutili da nehotice štite trafiku. Ustaše su mislile da trafiku iskorištavaju njemački oficiri za svoje veze.
Slava Ogrizović, Zagreb se bori (Zagreb: Školska knjiga, 1977), 76.

Javka je provaljena u decembru - Rajka i Zdenka su uhapšene te potom ispitivane i mučene u centrali Ustaške nadzorne službe u Zvonimirovoj ulici. Kako bi otkrili druge partijske veze, agenti usred mučenja naizmjenično dovode sestre u trafiku, čega se prisjeća kurirka Vera Jurić:

19. XII 1941.
Bile smo u kinu. Glup film. Svratila sam u trafiku da vidim treba li putovati u Plaški. Nešto se desilo. Sa Zdenkom za pultom stajao je nekakav balavac s crnim brčićima. Ne pripada nama, nekako čudno izgleda. Mjesto »zdravo« kazala sam Zdenki »dobar večer«, a ona meni »moj naklon«. Držala se kao da me ne pozna. Izgledala je sasvim mirna. Imala je natečene ruke, kao da ima ozebline. Izišla sam iz trafike i u Nikolićevoj ulici srela sam Milana Huperta. Kazala sam mu da je u trafici agent. On je to već znao. Znači provala.
1. I. 1942.
U novinama čitam noticu o mrtvima. Među njima su Zdenka i Rajka Baković. Zdenki imam zahvaliti što sam još živa. Nije me odala kad sam ušla u trafiku. Ni mene ni ikoga drugoga. Doktor kaže da su je preko noći tukli, a po danu vodili u trafiku ne bi li nekog uhvatili. Obadvije su umrle šuteći. Zdenka se bacila s trećeg kata ustaškog redarstva. Valjda su je toliko izmrcvarili da im je bilo lakše da se baci nego da imaju s njome posla.
5. I 1942.
Doktor me poslao Zdenkinoj kući da se povežem s njezinim bratom Jerkom, koji je u kućnom zatvoru. Kao izgovor mi služi da idem izraziti saučešće njezinoj majci. Obukla sam se elegantno da manje upadam u oči. Vrata mi je otvorio Jerko. Dogovorili smo se za večeras. Magla je gusta, zima je. U Petrovoj ulici dugo su razgovarali Doktor i Jerko, a ja sam držala stražu. Nikako mi ne idu iz glave obadvije sestre. Koliko su imale snage. Da li bih je i ja imala. U zadnji čas sam stigla kući. Tako je teško biti sam, osjećati kako se približava provala, a ne moći se maknuti. Dok me ne provale, dotle moram ostati na mjestu.

Hrvatski državni arhiv, HR-HDA-1723, „Gradski komitet Saveza komunista Hrvatske Zagreb“, kutija 414, bez broja.

Javku su otkucali Anka Sertić Cincipinka i Milan Hupert, partijci uhapšeni u većoj provali koja je zadesila partiju u decembru. Kako su oboje dobro poznavali partijske prilike, prokazali su, između ostalih, članove CK KPH, štamparije i partijce zadužene za tehniku, oveću grupu liječnika koji su potpomagali narodnooslobodilački pokret kao i javke i stanove koji su služili skrivanju i skladištenju materijala. Sestre Baković nisu odale niti jednu informaciju. Nakon višednevnog mučenja Zdenka je preminula u bolnici Sveti duh, dok je Rajka skočila kroz prozor zgrade Ustaške nadzorne službe.

Znam da je javku održavala Hana Pavelić i Nada Heiligstein i to samo sa sestrom Zdenkom, dok je Rajka bila povezana po liniji SKOJ-a kao kurirka u drugoj grupi. Rajka je zamjenjivala Zdenku u trafici, a brat Mladen pomagao. Sve četvero bili smo međusobno dobro upoznati sa zadacima i veoma smo pazili da se trafika ne provali. Nismo dozvoljavali da se u trafici ili u stanu skupljaju otprije poznati drugovi iz SBOTIČ-a i URS-a, te ženskog pokreta. To je, ujedno, bila i direktiva Partije, jer je taj punkt bio vrlo značajan - usred grada, kraj kina. Trafikom su se koristili njemački oficiri i kulturbundovci, jer je Zdenka perfektno znala njemački, a trafika je prije bila vlasništvo jednog simpatizera fašističke Njemačke. Trafika je stalno bila pretplaćena na hitlerovske časopise i novine, što se i dalje nastavilo, kao dobra kamuflaža za rad javke. Osim toga, u našem podrumu u Gundulićevoj ul. 51 bilo je cijelo skladište "Kulture", kojoj je bio zabranjen rad zbog napredne i marksističke literature. Jednog dana sam dobio zadatak da spalimo sve adrese pretplatnika na knjige, jer su to bili pretežno članovi Partije i simpatizeri i to u cijeloj zemlji. Tom prilikom nas je pazikuća umalo prijavio policiji. Naime, on je simpatizirao ustaše. Kasnije sam saznao da je postao njihov doušnik. To je učinjeno u posljednji čas, jer nakon velike provale Huperta i Sertić - Cincipinke, oni su provalili i to skladište u nadi da će se domoći važnih adresa i imena.
Međutim, bez obzira na sav taj oprez, trafika je provaljena (navodno je pod batinama priznao jedan omladinac kojeg je Rade Končar uputio na tu javku da preda paket). Agenti su došli po Rajku, Zdenku i Mladena u noći između 20. i 21. prosinca 1941, dok su mene i mamu Irmu zadržali u kućnom pritvoru. Izvršili su temeljitu premetačinu u kući i u trafici i Zdenku, Rajku i Mladena preslušavali u Ustaškoj nadzornoj službi (istragu je vodio zloglasni Tomić). Prvu su mučili Rajku, koja je bila već kompromitirana kao studentica Filozofskog fakulteta i radila u grupi Rajne Kravar, Milke Kufrin, Komara i drugih. Noću su preslušavane a po danu su morale biti u trafici kako bi provaljivale svoje veze. Jedan agent je bio skriven u manjoj prostoriji iza lokala, a naprijed za stolom je sjedio drugi. Slavka Papić, koju je moja majka dovela iz Murvuce na Braču da pomaže u kući i da se školuje, stanovala je u suterenu naše kuće u Gundulićevoj ul. 51, ponekada je pomagala u trafici i znala uglavnom, sve o nama i tako je bila veza između trafike i nas koji smo ostali u kućnom zatvoru. Tako je meni pričala kako je Rajka u vrlo teškom stanju, zbog mučenja. Jednog dana mi je donijela cedulju na kojoj mi je Rajka javila da ih strašno muče i da neće moći izdržati. Ja sam im poručio da se dobro drže (nikog nisu provalili) i da je mnogo teže kada se počne s provalom. Sutradan, 24. prosinca, Rajka je iz trafike prenesena u bolnicu u Vinogradskoj cesti. Međutim, 26. prosinca smo dobili cedulju od nepoznatog čovjeka da se Zdenka 25. prosinca bacila kroz prozor na ulicu (onda Zvonimirova, sada Ul. socijalističke revolucije). Nova obavijest je stigla 27. prosinca da je Rajka umrla u bolnici od trovanja i krvarenja poslije mučenja, tako da je drugovi nisu uspjeli izvući i spasiti iz bolnice za što se pripremala akcija. Uz intervenciju bližih rođaka dopušten je pokop na Mirogoju, koji je uz pratnju policije obavljen 30. ili 31. prosinca 1941. Tada su pustila iz zatvora brata Mladena, jer ga nije nitko teretio.

Jerko Baković, "Sestre Baković", U: Zbornik sjećanja: Zagreb 1941–1945, sv. 2, ur. Lutvo Ahmetović i dr. (Zagreb: Gradska konferencija SSRNH — IHRPH — ŠK, 1983), 230-232.