Punktovi

Štrajk radnika Zagrebačke tvornice papira 1935.

Štrajkaši Zagrebačke tvornice papira 1935.

Zagrebačka tvornica papira ima dugu tradiciju štrajkova još od početka 20. stoljeća. Njezini radnici bili su aktivni u sindikatima na koje je KPJ tijekom djelovanja u ilegali imala jak utjecaj tijekom 1920-ih i 1930-ih godina.

Zgasindikati bili zabranjeni, radnici su pronašli

načine za organiziranu sindikalnu akciju. U T rnju su

u tome prednjačili posebice radnici Željezničke radionice.

Oni su uspjeli i na početku 1929. održati izbore

radničkih povjerenika, te su opet pobijedili kandidati

s liste Nezavisnih sindikata, među ostalima

Viktor Koleša, Adam Vajgand i Dragutin Saili, istaknuti

aktivisti, članovi i rukovodioci Komunističke pa rtije.

Pod njihovim rukovodstvom održan je pred Željezničkom

radionicom, već 27. travnja 1929, miting u čast

Prvog maja u prisutnosti oko dvije tisuće radnika,

što je imalo velikog odjeka među zagrebačkim radništvom.

Policija je pokušala uhapsiti glavnog govornika

Grgu Jankesa, ali u tome lom prilikom nije

uspjela.

Hapšenje Dragutina Sailija i drugova i emigriranje

Viktora Koleše u SSSR prekinulo je na neko vrijeme

aktivnost metalaca iz Željezničke radionice. No

uskoro su se izgradili novi ljudi koji su nastavili rad

drugova što su napustili Željezničku radionicu, pa su

radnici Željezničke radionice i opet prednjačili u

radničkom pokretu Trnja. Izgrađuju se ličnosti kao

što je bio Stjepan Debeljak Bil, koji radi od jeseni

1927. u Ložionici, te sudjeluje u svim akcijama koje su

arganizirali Nezavisni sindikati. On se 1930. vratio s

jdsluženja vojnog roka iz Kraljeva i uskoro se povezuje

s komunistima. Treba posebice istaći da su

radnici Željezničke radionice već na početku 1930.

samostalno odlučili da uđu u Savez željezničara, koji

je radio u sklopu URSSJ-a, a vodili su ga tada komunisti.

Zato oni nisu podržali direktivu vodstva KPJ

o radu u ilegalnim sindikatima. Zahvaljujući lom stavu.

Savez željezničara postaje u Zagrebu najjača i najaktivnija

organizacija s masovnom bazom. Uz metalce i

ostale struke radnika ulaze u pojedine saveze URSSJ-a,

pa su tako željezničari zauzeli jake pozicije i u zagrebačkoj

podružnici Saveza drvodjeljaca, Saveza šivačko-

odjevnih radnika, Saveza kožarsko-prerađivačkih

radnika, Saveza građevinskih radnika, i to već u

proljeće 1933. godine. U 1934. ojačali su svoje pozicije i

u Savezu metalskih radnika i Savezu živežarskih radnika,

koji su imali svoje članstvo u Zagrebačkom paromlinu,

Zagrebačkoj tvornici papira. Tvornici asfalta A.

Resa, Tekstilnoj tvornici »C. D. Gaon« i u ostalim

tvornicama.

Zbog komunističke aktivnosti bio je potkra j 1933. zabranjen

rad Ujedinjenog saveza željezničara — ali su

se željezničari iz Željezničke radionice odmah uključili

u Savez metalskih radnika u sklopu URSSJ-a, i tako

dobili još veću mogućnost masovnog djelovanja.

Usprkos zabrani skupova na otvorenom, oni su 15.

ru jn a 1934. uspjeli organizirati masovnu skupštinu na

kojoj su zahtijevali redovito isplaćivanje nadnica i u

tome su uspjeli. Mitingu je prisustvovalo oko dvije

tisuće radnika i policija nije uspjela ra s tje ra ti radnike.

Počinje se izdavati i list Željezničar.

Na javno aktiviranje željezničara svakako djeluje

povratak Josipa Broza Tita s robije. On nalazi da

s ta ri članovi Komunističke pa rtije Jugoslavije u radionici

ne rade, bojeći se provale, te izvještava oko sredine

1934. da će se »stvoriti organizacija od novih

ljudi«. Do ru jn a se s tan je popravilo i u radionici sve

veću ulogu dobiva omladina, te je drug Tito sve zadovoljniji

aktiviziranjem radničkog pokreta.

Zagrebačka tvornica papira oko 1931. godine

Godina 1935. U razdoblju od 1929. do 1933. štrajkovi

su malobrojni. S prestankom krize ponovo jača štra jkaški

pokret i od obrambenih sve više dobiva navalni

karakter. U odnosu na 1934, kad je u Zagrebu vođeno

samo nekoliko štrajkova, u 1935. štrajkaški val jača i

u Zagrebu je prema izvještajima Inspekcije rada vođeno

te godine 26 štrajkova. Pa iako jc štrajkaški val

započeo tarifnim akcijama u zanatskim poduzećima,

tek borba radnika u velikim poduzećima počela je

davati osnovni ton ekonomskoj borbi radnika.

Posebnog je odjeka imao veliki, dvomjesečni štrajk

radnika Zagrebačke tvornice papira i Jugobatesa —

— tvornice papirnatih vrećica. Štrajk je trajao od

15. srpnja do 24. rujna 1935. i bio je jedan od najdužih

radničkih štrajkova u Zagrebu, kako spominje

Ante Dobrila Pepo — jedan od organizatora ustanka

u Podravini — koji je za vrijeme štrajka kao kurir

raznosio letke i proglase. Taj je štrajk organizirao

Savez metalskih radnika iz sklopa URSSJ-a u kojem

su vodeću ulogu već tada imali komunisti. Radnici

su posredstvom organizacije zatražili kolektivni ugovor

kako bi se zaštitili. Neposredan povod štrajku

bio je ponovni premještaj grupe radnica na slabije

plaćena mjesta gdje se u akordu moglo zaraditi

samo 1,86 dinara na sat. Na njihovo negodovanje dan

im je otkaz, što je deprimiralo sve radnike koji su se

već češće puta žalili da je postupak prema njima osoran,

uvredljiv i često prijeteći. Prisiljeni nuždom radnici

su podnijeli svoje zahtjeve, 11. srpnja, u kojima

zahtijevaju da minimalna satnica ne bude manja od

3,50 dinara i da se točno utvrde ostali radni odnosi

prema Zakonu o radnjama. Međutim, uprava je tvornice

odmah zatražila odgodu pregovora, što su radnici

shvatili kao namjerno zatezanje i pripremu da se

eventualni štra jk radnika učini bezefektnim, te su

i stupili u štrajk. Štrajk je bio potpun i ubrzo je dobio

politički karakter, je r u njemu nije sudjelovalo samo

197 radnika i radnica Zagrebačke tvornice papira i 88

radnika Tvornice Bates, već i radništvo nekih ostalih

tvornica, a štrajk je podržala većina zagrebačkih

radnika. Petog kolovoza štrajkaši su se sukobili sa

štrajkolomcima koje jc uprava tvornice pokušala u tri

velika autobusa dopremiti do tvornice, tvrdeći da su

to građevinski radnici firme Ncugcbaucr.

Štrajk se u međuvremenu odužio. Štrajkaški odbor

formirao je stalne štrajkaške straže, a iz. sjećanja

Marka Belinića, Ivana Horvata i Mirka Vancaša vide

se svijest štrajkaša o potrebi da istraju u toj teškoj

borbi, i solidarnost ostalih radnika — osobito metalaca

— koji su novčanim prilozima omogućili prehranu

radnika u radničkoj kuhinji. Pregovori su započeli

tek 8. kolovoza i radništvo je u cjelini odbilo

uvjete koje jc izdiktirala uprava tvornice na prvim pregovorima.

Pregovori su sc nastavili narednih tjedana,

je r su predstavnici tvornice dugo odbijali sklapanje

kolektivnog ugovora, nastojeći da sc radni i placu

odnosi reguliraju individualnim ugovorima. Poslije

svakih pregovora, pregovarački je odbor izvještavao

radništvo o toku pregovora, pa su zajednički donošeni

zaključci o daljnjim akcijama, uz čvrstu odluku da

se borba vodi do kolektivnog ugovora. Zagrebačka

partijska organizacija pozvala je u pomoć i seljake

okolnih sela, koji su pomagali štrajkaše, pa su propala

očekivanja uprave tvornice i policije da štrajkaši neće

izdržati u dugom štrajku. Pod vodstvom Saveza metalaca

radništvo Zagrebačke tvornice papira i Batesa

uspjelo je afirmirati svoju organizaciju i sklopiti,

23. IX 1935, povoljan kolektivni ugovor na godinu dana.

Ugovorom su precizirane plaće, a akordni je posao

kalkuliran na bazi od 25°/« više na satnu plaću. Ali

uprava Zagrebačke tvornice papira teško se mirila s

novonastalom situacijom, te jc na sve načine pokušavala

izigrati kolektivni ugovor.

Čekanje na ručak u radničkoj kuhinji (fotografija Toše Dabca)

123

Radnička kuhinja Zagrebačke tvornice papira u vrijeme

sn a i ka 1935. godine

Štrajkaši Zagrebačke tvornice papira 1935. godine

Štrajkom od 26. kolovoza do 9. ru jn a uspjelo je izborili

kolektivni ugovor u organizaciji Saveza građevinskih

radnika iz sklopa URSSJ-a i za radnike

Tvornice asfalta A. Resa.

U Radničkim novinama, 30. VIII 1935, nalazimo uzroke

štra jk a 65 radnika Tvornice asfalta Antuna Resa

koji jc započeo 26. kolovoza 1935. Š tra jk je započeo

u tvornici u kojoj su uslijed prenapornog rada radnici

gubili svijest, š tra jk a š im a u tvornici pridružili su

se i ostali radnici zaposleni na be toniranju i asfaltiranju

ulica te se lako našlo u š tra jk u oko 200 radnika.

Radništvo je zatražilo povišicu zarada za 30°/o, a štra jk

je vodio URSSJ. U Tvornici Res je bilo samo 40 do

60 stalnih radnika, a poslove na terenu obavljali su

sezonski radnici koji često nisu bili prijavljeni ni

socijalnom osiguranju, pa prema tome i posve nezaštićeni

u slučaju nesreće na poslu ili bolesti. Radno

vrijeme bilo je neograničeno i radilo se do potpune

fizičke iscrpljenosti. Kolektivnim ugovorom ustanovljene

su minimalne satnice od 3,75 dinara, pravo slobodnog

organiziranja u sindikatima, dodjela jednog

radnog odijela godišnje a noćni rad na zagrebačkim

ulicama plaćao se 25% više.

Međutim lamo gdje je radništvo bilo organizirano u

ORS-u ne vode se tarifni pokreti. Tako je radništvu

Tvornice Moster i 1935. snižena zarada za 15 do 20%

s pozivanjem na nedostatak narudžbi. Ali treba istaći

da je radništvo T rnja bilo uključeno i u ostale akcije

koji je vodio URSSJ te godine (štra jk pekarskih radnika,

štra jk brijačko-frizerskih radnika itd.).

Npr., radnici Željezničke radionice bili su uključeni

u demonstracije, u siječnju 1935. godine, na godišnjicu

proglašenja šestosiječanjske diktature, u Nikolićevoj

ulici, ispred kina »Luksor« (dvorana Istra). Bili

su aktivni i u demonstracijama nezaposlenih radnika

pod parolom »Tražimo kruha i rada«.

Godina 1936. U toku 1935. agresivno se počeo obnavljati

HRS. On u 1936. postaje glavna prepreka jedinstvu

radničke klase i sindikalnog pokreta, je r su socija

listički sindikati uglavnom ostali bez članstva.

J edna od prvih akcija HRS-a u Tm ju bila je uperena

protiv komunista u Tvornici asfalta A. Resa, u ožujku

1936. Zbog nepridržavanja kolektivnog ugovora iz 1935,

Savez građevinskih radnika i komunisti u njemu

organizirali su, 17. ožujka 1936, štra jk . Na to je HRS

organizirao štrajkolomce, pa se š tra jk završio, 16.

travnja 1936, neuspješno za radnike usprkos velikim

žrtvama. Takvo djelovanje vodstva HRS-a nastavilo se

i u slijedećim godinama.

Međutim, često su radnici — članovi HRS-a — na

poziv komunista i njihovih simpatizera paralizirali

n a sto jan ja vodstva, pa su provođene zajedničke akcije,

a često se događalo i to da su pojedine akcije

pod vodstvom HRS-a vodili zapravo komunisti. Takav

je bio u svibnju 1936. godine š tra jk 800 soboslikarskih

i ličilačkih radnika u kojem su sudjelovali i mnogi

Trnjani, te š tra jk brava rskih radnika obrtnih i ind

ustrijsk ih poduzeća u kolovozu 1936, kad je kolektivni

ugovor potpisao i HRS i Savez metalaca.

Z načajan je pokre t gradskih radnika. U ru jn u 1936. izbio

je veliki štra j cjelokupnoga gradskog radništva

pod vodstvom HRS-a. Radništvo ni taj put nije dobilo

priznanje stalnosti pod određenim uvjetima, ali je

š tra jk gradskih radnika izazvao toliku buru u Gradskoj

općini da je načelnik E rb e r morao dati ostavku. Naime,

lijevo o rijentirani gradski zastupnici Božidar

Adžija i ostali zahtijevali su da se ispune obećanja

d ana radnicima nakon prvoga svjetskog rata, i da

nakon pet godina rada gradski radnici dobiju stalno

zaposlenje i automatsku povišicu. O položaju

gradskih radnika raspravljalo se i na IV kongresu

URSSJ-a, koji je održan u Zagrebu 1938, kad je Josip

Kraš zahtijevao promjenu komunalne politike prema

gradskim radnicima.

Akcije koje vodi sam HRS obično imaju slab uspjeh.

U Zagrebačkom paromlinu radništvo je povelo borbu

za kolektivni ugovor koji je i potpisan, 27. VII 1936,

124

Pročelje Tvornice laka »Moster« u međuratnom razdoblju

s neznatnim povišenjem zarada. Taj je ugovor produžavan

i slijedećih godina ali je zbog jednogodišnjeg

trajanja i sve većih cijena bio sve nepovoljniji za

radnike.

U Zagrebačkoj tvornici papira je u jesen 1936. Savez

metalskih radnika vodio obrambeni štrajk radi zaštite

kolektivnog ugovora iz 1935, ali se on ni po dometu

ni po snazi a ni po rezultatima — ne može

usporediti sa štrajkom iz 1935. Nakon toga štrajka

uprava nije htjela ponovo zaposliti sve radnike. Položaj

radništva se ponovo pogoršava i Josip Cazi

1939. objavljuje u zagrebačkom Glasu članak o položaju

radnika u toj tvornici koja je zapošljavala

200—500 radnika i radnica.

Godina 1931. Uredba o utvrđivanju minimalnih nadnica,

zaključivanju kolektivnih ugovora, pomirenju i

arbitraži od 13. veljače 1937. otežala je borbu za povišenje

zarada i poboljšanje radnih uvjeta. Broj štra jkova

zbog toga opada, ali Mjesno međustrukovno vijeće

URSSJ-a veliku pažnju posvećuje održavanju javnih

radničkih skupština na kojima se ističu ekonomski,

politički i socijalni zahtjevi. Skupštini je 4. srpnja

1937. prisustvovalo deset tisuća radnika Zagreba. Iako

se na toj skupštini raspravljalo o ekonomskom položaju

radnika, imala je i političko značenje, je r je

pokazala pravu snagu prokomunističkih sindikata

URSSJ-a u Zagrebu, a u tom su sindikatu i radnici

najvećih tmjanskih tvornica. Prokomunistički list

Radnik, pokrenut godinu dana prije, donosi niz podataka

o položaju radnika, ali je u Zagrebu te godine

organizirano svega 12 štrajkova a od toga su samo

dva bila na području Trnja.

Jednodnevni štrajk radnika Tvornice »Pilot« vodio je

URSSJ-ov Savez građevinara, te je oko sredine godine

potpisan povoljan kolektivni ugovor. Radništvo Paspine

tvornice baterija »Croatia« također se organiziralo

u URSSJ-u, te je tarifnim pokretom uspjelo izboriti

povoljan kolektivni ugovor za svojih 250 radnika i

radnica, medu kojima je bilo prilično simpatizera

komunista. U »Mosteru« je pokret, u svibnju 1937,

vodio HRS te je bio potpisan prvi kolektivni ugovor

po kojem su satnice nekvalificiranih radnika utvrđene

u rasponu od 4 do 6 dinara, a radnica od 3,75 do

4,50 dinara. Radnici su dobivali i jedno radno odijelo

godišnje, a utvrđeno jc i da se prekovremeni rad plaća

po zakonu.

Trnjanski radnici sudjeluju i u nekim skupnim štrajkovima

zagrebačkih radnika od koje neke vodi HRS.

neke URSSJ-ovi savezi, a neke čak HRS i URSSJ

zajedno. Ipak treba istaći da je tc godine većina radničkih

povjerenika na Trnju bila izabrana s liste

URSSJ-ovih saveza.

Godina 1938. Nova privredna kriza, nastala vanjskopolitičkom

situacijom i jačanjem fašizma, odrazila se

i na položaju radnika, čija realna nadnica počinje

uslijed porasta cijena opadali, a nezaposlenost rasti.

Na četvrtom kongresu URSSJ-a, održanom u Zagrebu

17. i 18. travnja 1938, manifestirala se ideja jedinstva

radničke klase i detaljno je proanaliziran položaj radništva

raznih privrednih grana. Budući da je list

Radnik na sredini 1938. zabranjen, zagrebački komunisti

pokrenuli su Radnički list sa sličnom svrhom.

Štrajkova je i te godine malo, a vode ih URSSJ ili

HRS. Štrajk radnika Tvornice »Siemens«, koji je organizirao,

9. VII 1938, Rade Končar posredstvom

URSSJ-ovog Saveza metalskih radnika, proširio se i

na Paspinu »Croatiju« i završio se uspješno.

URSSJ još uvijek ima premoć među radničkim povjerenicima,

iako s jačanjem HSS-a dolazi i do jačanja

HRS-a. Zanimljiv je slučaj »Mostera«, gdje je radništvo

nezadovoljno mlakošću HRS-a prišlo URSSJ-ovoni

Savezu građevinskih radnika, te sve do zabrane toga

sindikata sklapa kolektivne ugovore za 140 radnika te

tvornice.

Štrajk radnika u Zagrebačkom paromlinu, 1. i 2. srpnja

1938, organizirao jc HRS i 70 radnika dobilo jc

3% povišice. HRS je bio 1938. godine osnovan i na

željeznici, pa je tako stvorena sekcija željezničara u

HRS-u. Međutim većina članova u toj sekciji bili su

simpatizeri komunista pa tu radi i Stjepan Debeljak

Bil, Vlado Mutak, Mijo Brlić i Ivić i tako se HRS

stao naglo širiti kao kamuflaža partijskog rada, iako

partijsko rukovodstvo na željeznici nije odobrilo taj

stav. Godinu dana kasnije sekcija sc pretvorila u

Savez hrvatskih željezničara, u travnju 1940, a na godišnjoj

skupštini ispali su iz centralne uprave stari

HRS-ovci i za predsjednika bio izabran Mijo Brlić.

Takvom kamuflažom željezničari su uspjeli izboriti

do drugoga svjetskog rata znatne platne povišice i

poboljšati radne uvjete. Njihov rad počeo je sve više

upadati u oči banovinskim vlastima, pa je protestna

skupština Saveza hrvatskih željezničara — zakazana

za 10. prosinca 1939 — bila zabranjena. Međutim, že-

125

Ijczničari izvan Zagreba došli su ne znajući za zabranu,

pa je povorka krenula od zgrade Hrvatskog

sokola prema Radničkoj komori pri čemu je došlo

do sukoba s policijom.

Prema sjećanjima Franje Culjaka Iskrenog, komunisti

su dobili utjecaj i u Konzumnoj zadruzi, koja je

radila u Vrhovčcvoj ulici 11, u Bolesničkom fondu

željezničara i u upravi Zadruge za štednju i zajmove.

U partijskom vodstvu na željeznici uvijek su postojali

drugovi zaduženi za sindikalni rad. Na konferenciji

partijske organizacije na željeznici, koja je održana

u studenom 1940. na Kraljevcu, u stanu Josipa Flajšera,

a u prisutnosti Rade Končara, sekre ta ra CK KPH,

za sindikalni rad bili su zaduženi Josip Flajšer, S tje pan

Pećnik i Franjo Culjak, pa se i borba za ekonomska

prava nalazi u prvom planu p a rtijske borbe.

iotHiui 1939. Zbog povećanog izvoza prehrambenih

iroizvoda u Njemačku, skupoća i oskudica u osnovlim

namirnicama poslale su ozbiljan problem. Cijene

.livljaju. pa su sc i sindikalne organizacije, osobito

jne pod rukovodstvom KPH, uključile u borbu protiv

-kupoćc i antiradničke politike tadašnjeg režima.

. kolektivne ugovore sve se češće uvrštava odredba da

.e plaće povisuju automatski s porastom troškova

.ivota isplatom skuparinskog dodatka. Štrajkovi poio

v o postaju obrambeni, je r nastoje da zadrže stanlard

i prava radnika stečena u ranijem periodu, a

nidući da se gotovo svi štrajkovi vode uz intervenciju

lolicije, sve više poprimaju i politički ka rakte r,

ive su aktivniji i tekstilci. U travnju i svibnju 1939.

it raj kuje 200 radnica Tekstilne tvornice »Ivančica«.

RSJ-ov Savez tekstilaca vodio je taj š tra jk s velikom

lorbenošću i odlučnošću. Nakon 15 dana š tra jk a sklopšadnički

povjerenici Tekstilne tvornice »Ivančica« poslije

.trajka 1938. godine

ljen je kolektivni ugovor kojim su plaće povišene za

30°/o i priznato šest radničkih povjerenika. Utvrđene

su i satnice između 3,75 i 4,50 dinara.

U Tvornici čarapa »Silk«, nakon 65 dana pregovora

URSSJ-a i HRS-a sklopljen je, 27. VII 1939, kolektivni

ugovor kojim su plaće povišene za 8°/o, a ponešto su

poboljšani i radni uvjeti.

Do štrajkaškog pokreta dolazi i u Tvornici turpija

»Faber« koja odbija sklapanje kolektivnog ugovora,

znajući da je radništvo toliko specijalizirano da zbog

uže specijalizacije ne može naći zarade u ostalih poslodavaca.

Taj pokre t vodi HRS, i zahvaljujući upornosti

radnika, a ne vodstvu HRS-a, taj je štra jk u

siječnju 1940. završen s uspjehom.

Mnogi radnici ulaze u Savez industrijsko-zanatskih radnika,

koji su 1937. osnovali komunisti i priključili

URSSJ-u. Radništvo Tvornice »Jugobates d.d.« ušlo je u

laj Savez, istupivši iz neodlučnog Saveza grafičkih

radnika, te je registriran jed an štra jk 1939. zbog loših

radnih i materijalnih uvjeta.

God. 1939, 9. V, sklopljen je, nakon šestotjednog š tra jka,

kolektivni ugovor u Hrvatskoj industriji katrana,

a prosječna je satnica utvrđena na 5,50 dinara.

Velika skupoća često je obezvređivala tek sklopljene

ugovore, i stoga je u toku te godine satnica povećan

jem skuparinskog doplatka u toj tvornici još dvaput

mijenjana.

Zbog nesnosnih uvjeta rad a i samovolje poslodavca, u

prosincu 1939. započeli su štra jk a ti radnici Tvornice

čokolade »Grič«. Vlasnik je na to otpustio sve radnike,

ali su se nakon ponovnog puštanja tvornice u pogon

sporovi nastavili i u toku ožujka i travnja 1940. radništvo

te tvornice stupa dvaput u š tra jk koji vodi

HRS.

Međutim HRS, postavši režimski sindikat, počinje od

jeseni 1939. sve češće sklapati kolektivne ugovore za

razne s truke ignorirajući URSSJ. Kako bi oslabili taj

prokomunistički sindikat, hapšeni su najpoznatiji sindikalni

funkcionari, te je pokrajinski odbor URSSJ-a

u Zagrebu uputio banu Subašiću predstavku zbog tih

progona. Uskoro zatim bio je zabranjen i prokomunistički

Glas — list sindikalno organiziranih radnika,

pa je njegovu ulogu preuzeo Radnički prijatelj koji

je imao nakladu od 40.000 primjeraka.

Zahvaljujući svojoj utemeljenosti u radničkoj klasi

Zagreba i Trnja, komunisti i njihovi simpatizeri posredstvom

Mjesnog međustrukovnog vijeća URSSJ-a

postižu velike uspjehe u pokretanju masovnih radničkih

demonstracija. Takve su bile demonstracije

3. i 10. prosinca 1939, kad su radnici masovno demonstrirali

protiv ra ta i skupoće i protiv profašističkog

režima.

Godina 1940. Potkraj te godine URSSJ je bio zabranjen.

Međutim upravo te godine podružnice URSSJ-a

vrlo su aktivne u širenju svog utje c a ja među razne

vrste radnika, i URSSJ predvodi u bitkama za bolje

radne i materijalne uvjete, prisilivši i organizacije

HRS-a da u tom vremenu postupaju slično.

Tako je HRS vodio šestotjedni štrajk u Tvornici katrana

koji je uspješno završen u lipnju 1940.

Za radništvo tekstilne struke radne je odnose HRS

regulirao, 1. VIII 1940, jedinstvenim kolektivnim ugovorom

za čitavu struku, ali je laj ugovor bio vrlo

nepovoljan za radnike, je r je zaledio nadnice, a minimalna

satnica od 3,50 dinara nije bila dovoljna za

pokriće sve većih životnih troškova.

Napad na URSSJ-ove sindikate postaje sve otvoreniji.

Kako bi umanjili komunističke utjecaje, vlasti te godine

nisu dozvolile ni biranje radničkih povjerenika. S

istim ciljem i socijalisti, koji su zadržali neka važna

mjesta u centrali URSSJ-a, počeli su također napad

na komuniste u URSSJ-u. Tako je isključen iz URSSJ-a

Pokrajinski Savez metalskih radnika u kojem je

djelovao Josip Cazi. Savez je imao značajnu ulogu

u Tvornici »Ventilator«, koja u to vrijeme doseljava na

Radničku cestu i tako postaje trnjanska.

Međutim u »Ivančici« Željezničkoj radionici i u mnogim

ostalim tvornicama trnjansko radništvo ostaje vjerno

prokomunističkim URSSJ-ovim sindikatima do njegove

zabrane. U kolovozu 1940. štra jka dvije tisuće radnika

Željezničke radionice zahtijevajući svoja prava. Željezničari

se uporno i žestoko bore za dodatak na

skupoću i četrnaestu plaću, a radi povišice od 4°/o

organizira se 1. rujna 1940. novi tarifni pokret.

Mjesni međustrukovni odbor URSSJ-a, iza kojeg je

bila ilegalna KPH, pozvao je radništvo da Prvoga

maja dođe na miting na Kazališni trg. Na trg su se

slile povorke radnika iz Trnja, Sigečice, Kanala i

Trešnjevke, gdje su se formirale grupe. Radništvo se

oprlo navali policije te je taj dan proslava Prvog maja

u Zagrebu bila »krvava«. Radništvo — pa i radništvo

Željezničke radionice — zaustavilo je taj dan strojeve,

a stali su i tramvaji. Radnici su prvi put od 1918,

na poziv Partije, izašli masovno na ulice i pokazali

smjer kojim radnička klasa treba poći u daljnjoj

borbi.

Režim je uskoro nakon prvomajskih demonstracija u

Zagrebu donio Uredbu o rješavanju radničkih sporova

(4. svibnja 1940). Pooštrene su mjere za pokretanje

štrajkova. Uskoro nakon toga bio je uhapšen i velik

broj sindikalnih funkcionara-komunista i deportiran

u koncentracioni logor u Lepoglavu.

No i 7. rujna ponovo su organizirane demonstracije u

radničkim četvrtima Tmju i Trešnjevci i policija je

uhapsila oko 80 demonstranata.

Godina 1941. Još je u toku ljeta 1940. postalo očigledno

da će režim Cvetković-Maček zabraniti URSSJ, pa

je na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ donesena

odluka o osnivanju »odbora radničkog jedinstva« u

kojima bi se okupljali radnici pod vodstvom komunista,

bez obzira na sindikalnu pripadnost.

Ti su odbori odmah nakon zabrane rada URSSJ-ovih

sindikata, a uz podršku radničkih povjerenika, počeli

Radništvo »Mostera«. »Katrana« i »Rosa« u borbi /a povećanje

nadnica 19. rujna 1940.

voditi protestne akcije zbog zabrane URSSJ-a, ali i

tarifne pokrete i štrajkove.

Već 2. siječnja održan je na području Trnja protestni

miting pred »Croatiom«, a 4. siječnja pred »Pilotom«,

u Supilovoj ulici, u tvornicama »Faber i sin«, »Holzner«.

»Ivančici« i »Resu«. Zbog sudjelovanja na mitingu

svaki radnik »Silka« morao je platiti globu od 10

dinara.

Radnici Trnja protestiraju ponovo U. siječnja 1941,

zbog zabrane URSSJ-a i skupoće, očito pokazujući

tako svoju privrženost klasnoj, borbenoj organizaciji

URSSJ-u, koji se od reformističke, socijalističke organizacije

na početku loga razdoblja pretvorio u komunističku

bazu i školu partijskih kadrova. Demonstracije

u povodu zabrane URSSJ-a pretvorile su sc u

političke akcije zagrebačkih radnika, jer se njima

127

zahtijevao mir i sloboda, ukidanje koncentracionih

logora, pakt sa SSSR-om, smanjenje skupoće, osiguranje

rada i pravo na slobodno sindikalno organiziranje.

Učestale su i akcije druge vrste. U povodu Međunarodnog

dana žena, 8. marta, održan je miting pred

»Ivančicom« i »Croatiom«.

Dolazi do tarifnih pokreta u »Resu«, »Mosteru«, »Silku

«, »Pilotu«, »Holzneru« i »Ivančici« i većinom završavaju

uspješno, usprkos pokušaju vodstva HRS-a

da razbije sve akcije ukazivanjem na nepodesnost

momenta.

HRS sada više koči nego pomaže te akcije, te se u

ožujku 1941. boji da bi došlo do š tra jk a u Zagrebačkom

paromlinu » ... je r je radništvo veoma nezadovoljno

i zamoreno dugim čekanjem i pravednijom regulacijom

skuparinskog dodatka«.

U veljači 1941, na zahtjev vodstva HRS i banske vlati,

uprava Zagrebačke tvornice p apira otkazala je kolektivni

ugovor koji je potpisao URSSJ u ru jn u 1940.

To je dovelo do štra jk a u tvornici, a solidarno su se

priključili i radnici »Ivančice«, »C. D. Gaona« i nekih

ostalih tvornica. Na radništvo su navalili odredi Mačekove

Zaštite koji su kundacima i pendrecima pokušali

radnike n a tje ra ti na posao, a nekoliko radnika je

uhapšeno.

Kad je 8. i 10. ožujka došlo do protestnog štra jk a u

»Gaonu«, zbog otkaza radničkim povjerenicima, š tra jkašima

su se priključili i radnici Zagrebačke tvornice

papira.

Iako je URSSJ zabranjen, radništvo u mnogim trnjanskim

tvornicama bira i u 1941. radničke povjerenike

loga o predjeljenja, a u Paspinoj »Croatiji« povjerenici

su izabrani aklamacijom svih radnika protiv volje

HRS-a i vlasti.

Prema tome, radnici su T rn ja u razdoblju od 1929. do

1941. posredstvom URSSJ-a vodili oštru klasnu borbu

s poslodavcima, ali i s režimom i njegovim organima

vlasti. Organizirani u URSSJ-ovim sindikatima, postali

su važan dio radničkog pokreta Zagreba i Hrvatske.

Nastavljajući pozitivna, velika iskustva iz vremena

rada CRSVJ i Nezavisnih sindikata, trnjanski su radnici

usprkos pokušajima HRS-a ili Jugorasa, postigli

dobru organiziranost i jedinstvenost u akcijama. Zato

ne čudi da su mnogi članovi URSSJ-a u toku revolucije

bili prvaci u bitkama i u NOP-u u Zagrebu i izvan

njega.

U razdoblju od 1929. do 1933. trajkovi su bili malobrojni. S prestankom krize ponovno jača štrajkaški pokret. U odnosu na 1934, kad je u Zagrebu vođeno samo nekoliko štrajkova, u 1935. štrajkaški val jača i u Zagrebu je prema izvještajima Inspekcije rada vođeno te godine 26 štrajkova. Pa iako je štrajkaški val započeo tarifnim akcijama u zanatskim poduzećima, tek borba radnika u velikim poduzećima počela je davati osnovni ton ekonomskoj borbi radnika.

Posebnog je odjeka imao veliki, dvomjesečni štrajk radnika Zagrebačke tvornice papira i Jugobatesa, tvornice papirnatih vrećica. Štrajk je trajao od 15. srpnja do 24. rujna 1935. i bio je jedan od najdužih radničkih štrajkova u Zagrebu, kako spominje Ante Dobrila Pepo, jedan od organizatora ustanka u Podravini 1941., koji je za vrijeme štrajka kao kurir raznosio letke i proglase. Taj je štrajk organizirao Savez metalskih radnika iz sklopa URSSJ-a u kojem su vodeću ulogu već tada imali komunisti. Radnici su posredstvom organizacije zatražili kolektivni ugovor kako bi se zaštitili. Neposredan povod štrajku bio je ponovni premještaj grupe radnica na slabije plaćena mjesta gdje se u akordu moglo zaraditi samo 1,86 dinara na sat. Na njihovo negodovanje dan im je otkaz, što je deprimiralo sve radnike koji su se već češće puta žalili da je postupak prema njima osoran, uvredljiv i često prijeteći. Prisiljeni nuždom radnici su podnijeli svoje zahtjeve, 11. srpnja, u kojima zahtijevaju da minimalna satnica ne bude manja od 3,50 dinara i da se točno utvrde ostali radni odnosi prema Zakonu o radnjama. Međutim, uprava je tvornice odmah zatražila odgodu pregovora, što su radnici shvatili kao namjerno zatezanje i pripremu da se eventualni štrajk radnika učini bezefektnim, te su i stupili u štrajk. Štrajk je bio potpun i ubrzo je dobio politički karakter, jer u njemu nije sudjelovalo samo 197 radnika i radnica Zagrebačke tvornice papira i 88 radnika Tvornice Bates, već i radništvo nekih ostalih tvornica, a štrajk je podržala većina zagrebačkih radnika. Petog kolovoza štrajkaši su se sukobili sa štrajkolomcima koje je uprava tvornice pokušala u tri velika autobusa dopremiti do tvornice, tvrdeći da su to građevinski radnici firme Neugebauer. Štrajk se u međuvremenu odužio. Štrajkaški odbor formirao je stalne štrajkaške straže, a iz sjećanja Marka Belinića, Ivana Horvata i Mirka Vancaša odavala se svijest štrajkaša o potrebi da istraju u borbi, i solidarnost ostalih radnika, osobito metalaca, koji su novčanim prilozima omogućili prehranu radnika u radničkoj kuhinji. Pregovori su započeli tek 8. kolovoza i radništvo je u cjelini odbilo uvjete koje je izdiktirala uprava tvornice na prvim pregovorima. Pregovori su se nastavili narednih tjedana, jer su predstavnici tvornice dugo odbijali sklapanje kolektivnog ugovora, nastojeći da se radni i platni odnosi reguliraju individualnim ugovorima. Poslije svakih pregovora, pregovarački je odbor izvještavao radništvo o toku pregovora, pa su zajednički donošeni zaključci o daljnjim akcijama, uz čvrstu odluku da se borba vodi do kolektivnog ugovora. Zagrebačka partijska organizacija pozvala je u pomoć i seljake okolnih sela, koji su pomagali štrajkaše, pa su propala očekivanja uprave tvornice i policije da štrajkaši neće izdržati u dugom štrajku. Pod vodstvom Saveza metalaca radništvo Zagrebačke tvornice papira i Batesa uspjelo je afirmirati svoju organizaciju i sklopiti, 23. rujna 1935, povoljan kolektivni ugovor na godinu dana. Ugovorom su precizirane plaće, a akordni je posao kalkuliran na bazi od 25% više na satnu plaću. Ali uprava Zagrebačke tvornice papira teško se mirila s novonastalom situacijom, te je na sve načine pokušavala izigrati kolektivni ugovor.

Štrajkašima Zagrebačke tvornice papira 1935. godine štrajkom od 26. kolovoza do 9. rujna uspjelo je izborili kolektivni ugovor u organizaciji Saveza građevinskih radnika iz sklopa URSSJ-a i za radnike Tvornice asfalta A. Resa. U Radničkim novinama, 30. kolovoza 1935, nalazimo uzroke štrajka 65 radnika Tvornice asfalta Antuna Resa koji je započeo 26. kolovoza 1935. Štrajk je započeo u tvornici u kojoj su uslijed prenapornog rada radnici gubili svijest, štrajkašima u tvornici pridružili su se i ostali radnici zaposleni na betoniranju i asfaltiranju ulica te se tako našlo u štrajku oko 200 radnika. Radništvo je zatražilo povišicu zarada za 30%, a štrajk je vodio URSSJ. U Tvornici Res je bilo samo 40 do 60 stalnih radnika, a poslove na terenu obavljali su sezonski radnici koji često nisu bili prijavljeni ni socijalnom osiguranju, pa prema tome i posve nezaštićeni u slučaju nesreće na poslu ili bolesti. Radno vrijeme bilo je neograničeno i radilo se do potpune fizičke iscrpljenosti. Kolektivnim ugovorom ustanovljene su minimalne satnice od 3,75 dinara, pravo slobodnog organiziranja u sindikatima, dodjela jednog radnog odijela godišnje a noćni rad na zagrebačkim ulicama plaćao se 25% više.

U Zagrebačkoj tvornici papira je u jesen 1936. Savez metalskih radnika vodio obrambeni štrajk radi zaštite kolektivnog ugovora iz 1935., ali se on ni po dometu ni po snazi a ni po rezultatima ne može usporediti sa štrajkom iz 1935. Nakon toga štrajka uprava nije htjela ponovo zaposliti sve radnike. Položaj radništva se ponovo pogoršao i Josip Cazi 1939. objavljuje u zagrebačkom Glasu članak o položaju radnika u toj tvornici koja je zapošljavala 200—500 radnika i radnica.

Korišteni izvor:

Mira Kolar-Dimitrijević (ur.) Zagrebačka općina Trnje u radničkom i komunističkom pokretu i socijalističkoj revoluciji, Zagreb: Skupština općine Trnje – IHRPH, 1981, 123-125.

UUUUsindikati bili zabranjeni, radnici su pronašli

načine za organiziranu sindikalnu akciju. U T rnju su

u tome prednjačili posebice radnici Željezničke radionice.

Oni su uspjeli i na početku 1929. održati izbore

radničkih povjerenika, te su opet pobijedili kandidati

s liste Nezavisnih sindikata, među ostalima

Viktor Koleša, Adam Vajgand i Dragutin Saili, istaknuti

aktivisti, članovi i rukovodioci Komunističke pa rtije.

Pod njihovim rukovodstvom održan je pred Željezničkom

radionicom, već 27. travnja 1929, miting u čast

Prvog maja u prisutnosti oko dvije tisuće radnika,

što je imalo velikog odjeka među zagrebačkim radništvom.

Policija je pokušala uhapsiti glavnog govornika

Grgu Jankesa, ali u tome lom prilikom nije

uspjela.

Hapšenje Dragutina Sailija i drugova i emigriranje

Viktora Koleše u SSSR prekinulo je na neko vrijeme

aktivnost metalaca iz Željezničke radionice. No

uskoro su se izgradili novi ljudi koji su nastavili rad

drugova što su napustili Željezničku radionicu, pa su

radnici Željezničke radionice i opet prednjačili u

radničkom pokretu Trnja. Izgrađuju se ličnosti kao

što je bio Stjepan Debeljak Bil, koji radi od jeseni

1927. u Ložionici, te sudjeluje u svim akcijama koje su

arganizirali Nezavisni sindikati. On se 1930. vratio s

jdsluženja vojnog roka iz Kraljeva i uskoro se povezuje

s komunistima. Treba posebice istaći da su

radnici Željezničke radionice već na početku 1930.

samostalno odlučili da uđu u Savez željezničara, koji

je radio u sklopu URSSJ-a, a vodili su ga tada komunisti.

Zato oni nisu podržali direktivu vodstva KPJ

o radu u ilegalnim sindikatima. Zahvaljujući lom stavu.

Savez željezničara postaje u Zagrebu najjača i najaktivnija

organizacija s masovnom bazom. Uz metalce i

ostale struke radnika ulaze u pojedine saveze URSSJ-a,

pa su tako željezničari zauzeli jake pozicije i u zagrebačkoj

podružnici Saveza drvodjeljaca, Saveza šivačko-

odjevnih radnika, Saveza kožarsko-prerađivačkih

radnika, Saveza građevinskih radnika, i to već u

proljeće 1933. godine. U 1934. ojačali su svoje pozicije i

u Savezu metalskih radnika i Savezu živežarskih radnika,

koji su imali svoje članstvo u Zagrebačkom paromlinu,

Zagrebačkoj tvornici papira. Tvornici asfalta A.

Resa, Tekstilnoj tvornici »C. D. Gaon« i u ostalim

tvornicama.

Zbog komunističke aktivnosti bio je potkra j 1933. zabranjen

rad Ujedinjenog saveza željezničara — ali su

se željezničari iz Željezničke radionice odmah uključili

u Savez metalskih radnika u sklopu URSSJ-a, i tako

dobili još veću mogućnost masovnog djelovanja.

Usprkos zabrani skupova na otvorenom, oni su 15.

ru jn a 1934. uspjeli organizirati masovnu skupštinu na

kojoj su zahtijevali redovito isplaćivanje nadnica i u

tome su uspjeli. Mitingu je prisustvovalo oko dvije

tisuće radnika i policija nije uspjela ra s tje ra ti radnike.

Počinje se izdavati i list Željezničar.

Na javno aktiviranje željezničara svakako djeluje

povratak Josipa Broza Tita s robije. On nalazi da

s ta ri članovi Komunističke pa rtije Jugoslavije u radionici

ne rade, bojeći se provale, te izvještava oko sredine

1934. da će se »stvoriti organizacija od novih

ljudi«. Do ru jn a se s tan je popravilo i u radionici sve

veću ulogu dobiva omladina, te je drug Tito sve zadovoljniji

aktiviziranjem radničkog pokreta.

Zagrebačka tvornica papira oko 1931. godine

Godina 1935. U razdoblju od 1929. do 1933. štrajkovi

su malobrojni. S prestankom krize ponovo jača štra jkaški

pokret i od obrambenih sve više dobiva navalni

karakter. U odnosu na 1934, kad je u Zagrebu vođeno

samo nekoliko štrajkova, u 1935. štrajkaški val jača i

u Zagrebu je prema izvještajima Inspekcije rada vođeno

te godine 26 štrajkova. Pa iako jc štrajkaški val

započeo tarifnim akcijama u zanatskim poduzećima,

tek borba radnika u velikim poduzećima počela je

davati osnovni ton ekonomskoj borbi radnika.

Posebnog je odjeka imao veliki, dvomjesečni štrajk

radnika Zagrebačke tvornice papira i Jugobatesa —

— tvornice papirnatih vrećica. Štrajk je trajao od

15. srpnja do 24. rujna 1935. i bio je jedan od najdužih

radničkih štrajkova u Zagrebu, kako spominje

Ante Dobrila Pepo — jedan od organizatora ustanka

u Podravini — koji je za vrijeme štrajka kao kurir

raznosio letke i proglase. Taj je štrajk organizirao

Savez metalskih radnika iz sklopa URSSJ-a u kojem

su vodeću ulogu već tada imali komunisti. Radnici

su posredstvom organizacije zatražili kolektivni ugovor

kako bi se zaštitili. Neposredan povod štrajku

bio je ponovni premještaj grupe radnica na slabije

plaćena mjesta gdje se u akordu moglo zaraditi

samo 1,86 dinara na sat. Na njihovo negodovanje dan

im je otkaz, što je deprimiralo sve radnike koji su se

već češće puta žalili da je postupak prema njima osoran,

uvredljiv i često prijeteći. Prisiljeni nuždom radnici

su podnijeli svoje zahtjeve, 11. srpnja, u kojima

zahtijevaju da minimalna satnica ne bude manja od

3,50 dinara i da se točno utvrde ostali radni odnosi

prema Zakonu o radnjama. Međutim, uprava je tvornice

odmah zatražila odgodu pregovora, što su radnici

shvatili kao namjerno zatezanje i pripremu da se

eventualni štra jk radnika učini bezefektnim, te su

i stupili u štrajk. Štrajk je bio potpun i ubrzo je dobio

politički karakter, je r u njemu nije sudjelovalo samo

197 radnika i radnica Zagrebačke tvornice papira i 88

radnika Tvornice Bates, već i radništvo nekih ostalih

tvornica, a štrajk je podržala većina zagrebačkih

radnika. Petog kolovoza štrajkaši su se sukobili sa

štrajkolomcima koje jc uprava tvornice pokušala u tri

velika autobusa dopremiti do tvornice, tvrdeći da su

to građevinski radnici firme Ncugcbaucr.

Štrajk se u međuvremenu odužio. Štrajkaški odbor

formirao je stalne štrajkaške straže, a iz. sjećanja

Marka Belinića, Ivana Horvata i Mirka Vancaša vide

se svijest štrajkaša o potrebi da istraju u toj teškoj

borbi, i solidarnost ostalih radnika — osobito metalaca

— koji su novčanim prilozima omogućili prehranu

radnika u radničkoj kuhinji. Pregovori su započeli

tek 8. kolovoza i radništvo je u cjelini odbilo

uvjete koje jc izdiktirala uprava tvornice na prvim pregovorima.

Pregovori su sc nastavili narednih tjedana,

je r su predstavnici tvornice dugo odbijali sklapanje

kolektivnog ugovora, nastojeći da sc radni i placu

odnosi reguliraju individualnim ugovorima. Poslije

svakih pregovora, pregovarački je odbor izvještavao

radništvo o toku pregovora, pa su zajednički donošeni

zaključci o daljnjim akcijama, uz čvrstu odluku da

se borba vodi do kolektivnog ugovora. Zagrebačka

partijska organizacija pozvala je u pomoć i seljake

okolnih sela, koji su pomagali štrajkaše, pa su propala

očekivanja uprave tvornice i policije da štrajkaši neće

izdržati u dugom štrajku. Pod vodstvom Saveza metalaca

radništvo Zagrebačke tvornice papira i Batesa

uspjelo je afirmirati svoju organizaciju i sklopiti,

23. IX 1935, povoljan kolektivni ugovor na godinu dana.

Ugovorom su precizirane plaće, a akordni je posao

kalkuliran na bazi od 25°/« više na satnu plaću. Ali

uprava Zagrebačke tvornice papira teško se mirila s

novonastalom situacijom, te jc na sve načine pokušavala

izigrati kolektivni ugovor.

Čekanje na ručak u radničkoj kuhinji (fotografija Toše Dabca)

123

Radnička kuhinja Zagrebačke tvornice papira u vrijeme

sn a i ka 1935. godine

Štrajkaši Zagrebačke tvornice papira 1935. godine

Štrajkom od 26. kolovoza do 9. ru jn a uspjelo je izborili

kolektivni ugovor u organizaciji Saveza građevinskih

radnika iz sklopa URSSJ-a i za radnike

Tvornice asfalta A. Resa.

U Radničkim novinama, 30. VIII 1935, nalazimo uzroke

štra jk a 65 radnika Tvornice asfalta Antuna Resa

koji jc započeo 26. kolovoza 1935. Š tra jk je započeo

u tvornici u kojoj su uslijed prenapornog rada radnici

gubili svijest, š tra jk a š im a u tvornici pridružili su

se i ostali radnici zaposleni na be toniranju i asfaltiranju

ulica te se lako našlo u š tra jk u oko 200 radnika.

Radništvo je zatražilo povišicu zarada za 30°/o, a štra jk

je vodio URSSJ. U Tvornici Res je bilo samo 40 do

60 stalnih radnika, a poslove na terenu obavljali su

sezonski radnici koji često nisu bili prijavljeni ni

socijalnom osiguranju, pa prema tome i posve nezaštićeni

u slučaju nesreće na poslu ili bolesti. Radno

vrijeme bilo je neograničeno i radilo se do potpune

fizičke iscrpljenosti. Kolektivnim ugovorom ustanovljene

su minimalne satnice od 3,75 dinara, pravo slobodnog

organiziranja u sindikatima, dodjela jednog

radnog odijela godišnje a noćni rad na zagrebačkim

ulicama plaćao se 25% više.

Međutim lamo gdje je radništvo bilo organizirano u

ORS-u ne vode se tarifni pokreti. Tako je radništvu

Tvornice Moster i 1935. snižena zarada za 15 do 20%

s pozivanjem na nedostatak narudžbi. Ali treba istaći

da je radništvo T rnja bilo uključeno i u ostale akcije

koji je vodio URSSJ te godine (štra jk pekarskih radnika,

štra jk brijačko-frizerskih radnika itd.).

Npr., radnici Željezničke radionice bili su uključeni

u demonstracije, u siječnju 1935. godine, na godišnjicu

proglašenja šestosiječanjske diktature, u Nikolićevoj

ulici, ispred kina »Luksor« (dvorana Istra). Bili

su aktivni i u demonstracijama nezaposlenih radnika

pod parolom »Tražimo kruha i rada«.

Godina 1936. U toku 1935. agresivno se počeo obnavljati

HRS. On u 1936. postaje glavna prepreka jedinstvu

radničke klase i sindikalnog pokreta, je r su socija

listički sindikati uglavnom ostali bez članstva.

J edna od prvih akcija HRS-a u Tm ju bila je uperena

protiv komunista u Tvornici asfalta A. Resa, u ožujku

1936. Zbog nepridržavanja kolektivnog ugovora iz 1935,

Savez građevinskih radnika i komunisti u njemu

organizirali su, 17. ožujka 1936, štra jk . Na to je HRS

organizirao štrajkolomce, pa se š tra jk završio, 16.

travnja 1936, neuspješno za radnike usprkos velikim

žrtvama. Takvo djelovanje vodstva HRS-a nastavilo se

i u slijedećim godinama.

Međutim, često su radnici — članovi HRS-a — na

poziv komunista i njihovih simpatizera paralizirali

n a sto jan ja vodstva, pa su provođene zajedničke akcije,

a često se događalo i to da su pojedine akcije

pod vodstvom HRS-a vodili zapravo komunisti. Takav

je bio u svibnju 1936. godine š tra jk 800 soboslikarskih

i ličilačkih radnika u kojem su sudjelovali i mnogi

Trnjani, te š tra jk brava rskih radnika obrtnih i ind

ustrijsk ih poduzeća u kolovozu 1936, kad je kolektivni

ugovor potpisao i HRS i Savez metalaca.

Z načajan je pokre t gradskih radnika. U ru jn u 1936. izbio

je veliki štra j cjelokupnoga gradskog radništva

pod vodstvom HRS-a. Radništvo ni taj put nije dobilo

priznanje stalnosti pod određenim uvjetima, ali je

š tra jk gradskih radnika izazvao toliku buru u Gradskoj

općini da je načelnik E rb e r morao dati ostavku. Naime,

lijevo o rijentirani gradski zastupnici Božidar

Adžija i ostali zahtijevali su da se ispune obećanja

d ana radnicima nakon prvoga svjetskog rata, i da

nakon pet godina rada gradski radnici dobiju stalno

zaposlenje i automatsku povišicu. O položaju

gradskih radnika raspravljalo se i na IV kongresu

URSSJ-a, koji je održan u Zagrebu 1938, kad je Josip

Kraš zahtijevao promjenu komunalne politike prema

gradskim radnicima.

Akcije koje vodi sam HRS obično imaju slab uspjeh.

U Zagrebačkom paromlinu radništvo je povelo borbu

za kolektivni ugovor koji je i potpisan, 27. VII 1936,

124

Pročelje Tvornice laka »Moster« u međuratnom razdoblju

s neznatnim povišenjem zarada. Taj je ugovor produžavan

i slijedećih godina ali je zbog jednogodišnjeg

trajanja i sve većih cijena bio sve nepovoljniji za

radnike.

U Zagrebačkoj tvornici papira je u jesen 1936. Savez

metalskih radnika vodio obrambeni štrajk radi zaštite

kolektivnog ugovora iz 1935, ali se on ni po dometu

ni po snazi a ni po rezultatima — ne može

usporediti sa štrajkom iz 1935. Nakon toga štrajka

uprava nije htjela ponovo zaposliti sve radnike. Položaj

radništva se ponovo pogoršava i Josip Cazi

1939. objavljuje u zagrebačkom Glasu članak o položaju

radnika u toj tvornici koja je zapošljavala

200—500 radnika i radnica.

Godina 1931. Uredba o utvrđivanju minimalnih nadnica,

zaključivanju kolektivnih ugovora, pomirenju i

arbitraži od 13. veljače 1937. otežala je borbu za povišenje

zarada i poboljšanje radnih uvjeta. Broj štra jkova

zbog toga opada, ali Mjesno međustrukovno vijeće

URSSJ-a veliku pažnju posvećuje održavanju javnih

radničkih skupština na kojima se ističu ekonomski,

politički i socijalni zahtjevi. Skupštini je 4. srpnja

1937. prisustvovalo deset tisuća radnika Zagreba. Iako

se na toj skupštini raspravljalo o ekonomskom položaju

radnika, imala je i političko značenje, je r je

pokazala pravu snagu prokomunističkih sindikata

URSSJ-a u Zagrebu, a u tom su sindikatu i radnici

najvećih tmjanskih tvornica. Prokomunistički list

Radnik, pokrenut godinu dana prije, donosi niz podataka

o položaju radnika, ali je u Zagrebu te godine

organizirano svega 12 štrajkova a od toga su samo

dva bila na području Trnja.

Jednodnevni štrajk radnika Tvornice »Pilot« vodio je

URSSJ-ov Savez građevinara, te je oko sredine godine

potpisan povoljan kolektivni ugovor. Radništvo Paspine

tvornice baterija »Croatia« također se organiziralo

u URSSJ-u, te je tarifnim pokretom uspjelo izboriti

povoljan kolektivni ugovor za svojih 250 radnika i

radnica, medu kojima je bilo prilično simpatizera

komunista. U »Mosteru« je pokret, u svibnju 1937,

vodio HRS te je bio potpisan prvi kolektivni ugovor

po kojem su satnice nekvalificiranih radnika utvrđene

u rasponu od 4 do 6 dinara, a radnica od 3,75 do

4,50 dinara. Radnici su dobivali i jedno radno odijelo

godišnje, a utvrđeno jc i da se prekovremeni rad plaća

po zakonu.

Trnjanski radnici sudjeluju i u nekim skupnim štrajkovima

zagrebačkih radnika od koje neke vodi HRS.

neke URSSJ-ovi savezi, a neke čak HRS i URSSJ

zajedno. Ipak treba istaći da je tc godine većina radničkih

povjerenika na Trnju bila izabrana s liste

URSSJ-ovih saveza.

Godina 1938. Nova privredna kriza, nastala vanjskopolitičkom

situacijom i jačanjem fašizma, odrazila se

i na položaju radnika, čija realna nadnica počinje

uslijed porasta cijena opadali, a nezaposlenost rasti.

Na četvrtom kongresu URSSJ-a, održanom u Zagrebu

17. i 18. travnja 1938, manifestirala se ideja jedinstva

radničke klase i detaljno je proanaliziran položaj radništva

raznih privrednih grana. Budući da je list

Radnik na sredini 1938. zabranjen, zagrebački komunisti

pokrenuli su Radnički list sa sličnom svrhom.

Štrajkova je i te godine malo, a vode ih URSSJ ili

HRS. Štrajk radnika Tvornice »Siemens«, koji je organizirao,

9. VII 1938, Rade Končar posredstvom

URSSJ-ovog Saveza metalskih radnika, proširio se i

na Paspinu »Croatiju« i završio se uspješno.

URSSJ još uvijek ima premoć među radničkim povjerenicima,

iako s jačanjem HSS-a dolazi i do jačanja

HRS-a. Zanimljiv je slučaj »Mostera«, gdje je radništvo

nezadovoljno mlakošću HRS-a prišlo URSSJ-ovoni

Savezu građevinskih radnika, te sve do zabrane toga

sindikata sklapa kolektivne ugovore za 140 radnika te

tvornice.

Štrajk radnika u Zagrebačkom paromlinu, 1. i 2. srpnja

1938, organizirao jc HRS i 70 radnika dobilo jc

3% povišice. HRS je bio 1938. godine osnovan i na

željeznici, pa je tako stvorena sekcija željezničara u

HRS-u. Međutim većina članova u toj sekciji bili su

simpatizeri komunista pa tu radi i Stjepan Debeljak

Bil, Vlado Mutak, Mijo Brlić i Ivić i tako se HRS

stao naglo širiti kao kamuflaža partijskog rada, iako

partijsko rukovodstvo na željeznici nije odobrilo taj

stav. Godinu dana kasnije sekcija sc pretvorila u

Savez hrvatskih željezničara, u travnju 1940, a na godišnjoj

skupštini ispali su iz centralne uprave stari

HRS-ovci i za predsjednika bio izabran Mijo Brlić.

Takvom kamuflažom željezničari su uspjeli izboriti

do drugoga svjetskog rata znatne platne povišice i

poboljšati radne uvjete. Njihov rad počeo je sve više

upadati u oči banovinskim vlastima, pa je protestna

skupština Saveza hrvatskih željezničara — zakazana

za 10. prosinca 1939 — bila zabranjena. Međutim, že-

125

Ijczničari izvan Zagreba došli su ne znajući za zabranu,

pa je povorka krenula od zgrade Hrvatskog

sokola prema Radničkoj komori pri čemu je došlo

do sukoba s policijom.

Prema sjećanjima Franje Culjaka Iskrenog, komunisti

su dobili utjecaj i u Konzumnoj zadruzi, koja je

radila u Vrhovčcvoj ulici 11, u Bolesničkom fondu

željezničara i u upravi Zadruge za štednju i zajmove.

U partijskom vodstvu na željeznici uvijek su postojali

drugovi zaduženi za sindikalni rad. Na konferenciji

partijske organizacije na željeznici, koja je održana

u studenom 1940. na Kraljevcu, u stanu Josipa Flajšera,

a u prisutnosti Rade Končara, sekre ta ra CK KPH,

za sindikalni rad bili su zaduženi Josip Flajšer, S tje pan

Pećnik i Franjo Culjak, pa se i borba za ekonomska

prava nalazi u prvom planu p a rtijske borbe.

iotHiui 1939. Zbog povećanog izvoza prehrambenih

iroizvoda u Njemačku, skupoća i oskudica u osnovlim

namirnicama poslale su ozbiljan problem. Cijene

.livljaju. pa su sc i sindikalne organizacije, osobito

jne pod rukovodstvom KPH, uključile u borbu protiv

-kupoćc i antiradničke politike tadašnjeg režima.

. kolektivne ugovore sve se češće uvrštava odredba da

.e plaće povisuju automatski s porastom troškova

.ivota isplatom skuparinskog dodatka. Štrajkovi poio

v o postaju obrambeni, je r nastoje da zadrže stanlard

i prava radnika stečena u ranijem periodu, a

nidući da se gotovo svi štrajkovi vode uz intervenciju

lolicije, sve više poprimaju i politički ka rakte r,

ive su aktivniji i tekstilci. U travnju i svibnju 1939.

it raj kuje 200 radnica Tekstilne tvornice »Ivančica«.

RSJ-ov Savez tekstilaca vodio je taj š tra jk s velikom

lorbenošću i odlučnošću. Nakon 15 dana š tra jk a sklopšadnički

povjerenici Tekstilne tvornice »Ivančica« poslije

.trajka 1938. godine

ljen je kolektivni ugovor kojim su plaće povišene za

30°/o i priznato šest radničkih povjerenika. Utvrđene

su i satnice između 3,75 i 4,50 dinara.

U Tvornici čarapa »Silk«, nakon 65 dana pregovora

URSSJ-a i HRS-a sklopljen je, 27. VII 1939, kolektivni

ugovor kojim su plaće povišene za 8°/o, a ponešto su

poboljšani i radni uvjeti.

Do štrajkaškog pokreta dolazi i u Tvornici turpija

»Faber« koja odbija sklapanje kolektivnog ugovora,

znajući da je radništvo toliko specijalizirano da zbog

uže specijalizacije ne može naći zarade u ostalih poslodavaca.

Taj pokre t vodi HRS, i zahvaljujući upornosti

radnika, a ne vodstvu HRS-a, taj je štra jk u

siječnju 1940. završen s uspjehom.

Mnogi radnici ulaze u Savez industrijsko-zanatskih radnika,

koji su 1937. osnovali komunisti i priključili

URSSJ-u. Radništvo Tvornice »Jugobates d.d.« ušlo je u

laj Savez, istupivši iz neodlučnog Saveza grafičkih

radnika, te je registriran jed an štra jk 1939. zbog loših

radnih i materijalnih uvjeta.

God. 1939, 9. V, sklopljen je, nakon šestotjednog š tra jka,

kolektivni ugovor u Hrvatskoj industriji katrana,

a prosječna je satnica utvrđena na 5,50 dinara.

Velika skupoća često je obezvređivala tek sklopljene

ugovore, i stoga je u toku te godine satnica povećan

jem skuparinskog doplatka u toj tvornici još dvaput

mijenjana.

Zbog nesnosnih uvjeta rad a i samovolje poslodavca, u

prosincu 1939. započeli su štra jk a ti radnici Tvornice

čokolade »Grič«. Vlasnik je na to otpustio sve radnike,

ali su se nakon ponovnog puštanja tvornice u pogon

sporovi nastavili i u toku ožujka i travnja 1940. radništvo

te tvornice stupa dvaput u š tra jk koji vodi

HRS.

Međutim HRS, postavši režimski sindikat, počinje od

jeseni 1939. sve češće sklapati kolektivne ugovore za

razne s truke ignorirajući URSSJ. Kako bi oslabili taj

prokomunistički sindikat, hapšeni su najpoznatiji sindikalni

funkcionari, te je pokrajinski odbor URSSJ-a

u Zagrebu uputio banu Subašiću predstavku zbog tih

progona. Uskoro zatim bio je zabranjen i prokomunistički

Glas — list sindikalno organiziranih radnika,

pa je njegovu ulogu preuzeo Radnički prijatelj koji

je imao nakladu od 40.000 primjeraka.

Zahvaljujući svojoj utemeljenosti u radničkoj klasi

Zagreba i Trnja, komunisti i njihovi simpatizeri posredstvom

Mjesnog međustrukovnog vijeća URSSJ-a

postižu velike uspjehe u pokretanju masovnih radničkih

demonstracija. Takve su bile demonstracije

3. i 10. prosinca 1939, kad su radnici masovno demonstrirali

protiv ra ta i skupoće i protiv profašističkog

režima.

Godina 1940. Potkraj te godine URSSJ je bio zabranjen.

Međutim upravo te godine podružnice URSSJ-a

vrlo su aktivne u širenju svog utje c a ja među razne

vrste radnika, i URSSJ predvodi u bitkama za bolje

radne i materijalne uvjete, prisilivši i organizacije

HRS-a da u tom vremenu postupaju slično.

Tako je HRS vodio šestotjedni štrajk u Tvornici katrana

koji je uspješno završen u lipnju 1940.

Za radništvo tekstilne struke radne je odnose HRS

regulirao, 1. VIII 1940, jedinstvenim kolektivnim ugovorom

za čitavu struku, ali je laj ugovor bio vrlo

nepovoljan za radnike, je r je zaledio nadnice, a minimalna

satnica od 3,50 dinara nije bila dovoljna za

pokriće sve većih životnih troškova.

Napad na URSSJ-ove sindikate postaje sve otvoreniji.

Kako bi umanjili komunističke utjecaje, vlasti te godine

nisu dozvolile ni biranje radničkih povjerenika. S

istim ciljem i socijalisti, koji su zadržali neka važna

mjesta u centrali URSSJ-a, počeli su također napad

na komuniste u URSSJ-u. Tako je isključen iz URSSJ-a

Pokrajinski Savez metalskih radnika u kojem je

djelovao Josip Cazi. Savez je imao značajnu ulogu

u Tvornici »Ventilator«, koja u to vrijeme doseljava na

Radničku cestu i tako postaje trnjanska.

Međutim u »Ivančici« Željezničkoj radionici i u mnogim

ostalim tvornicama trnjansko radništvo ostaje vjerno

prokomunističkim URSSJ-ovim sindikatima do njegove

zabrane. U kolovozu 1940. štra jka dvije tisuće radnika

Željezničke radionice zahtijevajući svoja prava. Željezničari

se uporno i žestoko bore za dodatak na

skupoću i četrnaestu plaću, a radi povišice od 4°/o

organizira se 1. rujna 1940. novi tarifni pokret.

Mjesni međustrukovni odbor URSSJ-a, iza kojeg je

bila ilegalna KPH, pozvao je radništvo da Prvoga

maja dođe na miting na Kazališni trg. Na trg su se

slile povorke radnika iz Trnja, Sigečice, Kanala i

Trešnjevke, gdje su se formirale grupe. Radništvo se

oprlo navali policije te je taj dan proslava Prvog maja

u Zagrebu bila »krvava«. Radništvo — pa i radništvo

Željezničke radionice — zaustavilo je taj dan strojeve,

a stali su i tramvaji. Radnici su prvi put od 1918,

na poziv Partije, izašli masovno na ulice i pokazali

smjer kojim radnička klasa treba poći u daljnjoj

borbi.

Režim je uskoro nakon prvomajskih demonstracija u

Zagrebu donio Uredbu o rješavanju radničkih sporova

(4. svibnja 1940). Pooštrene su mjere za pokretanje

štrajkova. Uskoro nakon toga bio je uhapšen i velik

broj sindikalnih funkcionara-komunista i deportiran

u koncentracioni logor u Lepoglavu.

No i 7. rujna ponovo su organizirane demonstracije u

radničkim četvrtima Tmju i Trešnjevci i policija je

uhapsila oko 80 demonstranata.

Godina 1941. Još je u toku ljeta 1940. postalo očigledno

da će režim Cvetković-Maček zabraniti URSSJ, pa

je na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ donesena

odluka o osnivanju »odbora radničkog jedinstva« u

kojima bi se okupljali radnici pod vodstvom komunista,

bez obzira na sindikalnu pripadnost.

Ti su odbori odmah nakon zabrane rada URSSJ-ovih

sindikata, a uz podršku radničkih povjerenika, počeli

Radništvo »Mostera«. »Katrana« i »Rosa« u borbi /a povećanje

nadnica 19. rujna 1940.

voditi protestne akcije zbog zabrane URSSJ-a, ali i

tarifne pokrete i štrajkove.

Već 2. siječnja održan je na području Trnja protestni

miting pred »Croatiom«, a 4. siječnja pred »Pilotom«,

u Supilovoj ulici, u tvornicama »Faber i sin«, »Holzner«.

»Ivančici« i »Resu«. Zbog sudjelovanja na mitingu

svaki radnik »Silka« morao je platiti globu od 10

dinara.

Radnici Trnja protestiraju ponovo U. siječnja 1941,

zbog zabrane URSSJ-a i skupoće, očito pokazujući

tako svoju privrženost klasnoj, borbenoj organizaciji

URSSJ-u, koji se od reformističke, socijalističke organizacije

na početku loga razdoblja pretvorio u komunističku

bazu i školu partijskih kadrova. Demonstracije

u povodu zabrane URSSJ-a pretvorile su sc u

političke akcije zagrebačkih radnika, jer se njima

127

zahtijevao mir i sloboda, ukidanje koncentracionih

logora, pakt sa SSSR-om, smanjenje skupoće, osiguranje

rada i pravo na slobodno sindikalno organiziranje.

Učestale su i akcije druge vrste. U povodu Međunarodnog

dana žena, 8. marta, održan je miting pred

»Ivančicom« i »Croatiom«.

Dolazi do tarifnih pokreta u »Resu«, »Mosteru«, »Silku

«, »Pilotu«, »Holzneru« i »Ivančici« i većinom završavaju

uspješno, usprkos pokušaju vodstva HRS-a

da razbije sve akcije ukazivanjem na nepodesnost

momenta.

HRS sada više koči nego pomaže te akcije, te se u

ožujku 1941. boji da bi došlo do š tra jk a u Zagrebačkom

paromlinu » ... je r je radništvo veoma nezadovoljno

i zamoreno dugim čekanjem i pravednijom regulacijom

skuparinskog dodatka«.

U veljači 1941, na zahtjev vodstva HRS i banske vlati,

uprava Zagrebačke tvornice p apira otkazala je kolektivni

ugovor koji je potpisao URSSJ u ru jn u 1940.

To je dovelo do štra jk a u tvornici, a solidarno su se

priključili i radnici »Ivančice«, »C. D. Gaona« i nekih

ostalih tvornica. Na radništvo su navalili odredi Mačekove

Zaštite koji su kundacima i pendrecima pokušali

radnike n a tje ra ti na posao, a nekoliko radnika je

uhapšeno.

Kad je 8. i 10. ožujka došlo do protestnog štra jk a u

»Gaonu«, zbog otkaza radničkim povjerenicima, š tra jkašima

su se priključili i radnici Zagrebačke tvornice

papira.

Iako je URSSJ zabranjen, radništvo u mnogim trnjanskim

tvornicama bira i u 1941. radničke povjerenike

loga o predjeljenja, a u Paspinoj »Croatiji« povjerenici

su izabrani aklamacijom svih radnika protiv volje

HRS-a i vlasti.

Prema tome, radnici su T rn ja u razdoblju od 1929. do

1941. posredstvom URSSJ-a vodili oštru klasnu borbu

s poslodavcima, ali i s režimom i njegovim organima

vlasti. Organizirani u URSSJ-ovim sindikatima, postali

su važan dio radničkog pokreta Zagreba i Hrvatske.

Nastavljajući pozitivna, velika iskustva iz vremena

rada CRSVJ i Nezavisnih sindikata, trnjanski su radnici

usprkos pokušajima HRS-a ili Jugorasa, postigli

dobru organiziranost i jedinstvenost u akcijama. Zato

ne čudi da su mnogi članovi URSSJ-a u toku revolucije

bili prvaci u bitkama i u NOP-u u Zagrebu i izvan

njega.Godine 1929— 1934. Iako su revolucionarni, prokomunistički

sindikati bili zabranjeni, radnici su pronašli

načine za organiziranu sindikalnu akciju. U T rnju su

u tome prednjačili posebice radnici Željezničke radionice.

Oni su uspjeli i na početku 1929. održati izbore

radničkih povjerenika, te su opet pobijedili kandidati

s liste Nezavisnih sindikata, među ostalima

Viktor Koleša, Adam Vajgand i Dragutin Saili, istaknuti

aktivisti, članovi i rukovodioci Komunističke pa rtije.

Pod njihovim rukovodstvom održan je pred Željezničkom

radionicom, već 27. travnja 1929, miting u čast

Prvog maja u prisutnosti oko dvije tisuće radnika,

što je imalo velikog odjeka među zagrebačkim radništvom.

Policija je pokušala uhapsiti glavnog govornika

Grgu Jankesa, ali u tome lom prilikom nije

uspjela.

Hapšenje Dragutina Sailija i drugova i emigriranje

Viktora Koleše u SSSR prekinulo je na neko vrijeme

aktivnost metalaca iz Željezničke radionice. No

uskoro su se izgradili novi ljudi koji su nastavili rad

drugova što su napustili Željezničku radionicu, pa su

radnici Željezničke radionice i opet prednjačili u

radničkom pokretu Trnja. Izgrađuju se ličnosti kao

što je bio Stjepan Debeljak Bil, koji radi od jeseni

1927. u Ložionici, te sudjeluje u svim akcijama koje su

arganizirali Nezavisni sindikati. On se 1930. vratio s

jdsluženja vojnog roka iz Kraljeva i uskoro se povezuje

s komunistima. Treba posebice istaći da su

radnici Željezničke radionice već na početku 1930.

samostalno odlučili da uđu u Savez željezničara, koji

je radio u sklopu URSSJ-a, a vodili su ga tada komunisti.

Zato oni nisu podržali direktivu vodstva KPJ

o radu u ilegalnim sindikatima. Zahvaljujući lom stavu.

Savez željezničara postaje u Zagrebu najjača i najaktivnija

organizacija s masovnom bazom. Uz metalce i

ostale struke radnika ulaze u pojedine saveze URSSJ-a,

pa su tako željezničari zauzeli jake pozicije i u zagrebačkoj

podružnici Saveza drvodjeljaca, Saveza šivačko-

odjevnih radnika, Saveza kožarsko-prerađivačkih

radnika, Saveza građevinskih radnika, i to već u

proljeće 1933. godine. U 1934. ojačali su svoje pozicije i

u Savezu metalskih radnika i Savezu živežarskih radnika,

koji su imali svoje članstvo u Zagrebačkom paromlinu,

Zagrebačkoj tvornici papira. Tvornici asfalta A.

Resa, Tekstilnoj tvornici »C. D. Gaon« i u ostalim

tvornicama.

Zbog komunističke aktivnosti bio je potkra j 1933. zabranjen

rad Ujedinjenog saveza željezničara — ali su

se željezničari iz Željezničke radionice odmah uključili

u Savez metalskih radnika u sklopu URSSJ-a, i tako

dobili još veću mogućnost masovnog djelovanja.

Usprkos zabrani skupova na otvorenom, oni su 15.

ru jn a 1934. uspjeli organizirati masovnu skupštinu na

kojoj su zahtijevali redovito isplaćivanje nadnica i u

tome su uspjeli. Mitingu je prisustvovalo oko dvije

tisuće radnika i policija nije uspjela ra s tje ra ti radnike.

Počinje se izdavati i list Željezničar.

Na javno aktiviranje željezničara svakako djeluje

povratak Josipa Broza Tita s robije. On nalazi da

s ta ri članovi Komunističke pa rtije Jugoslavije u radionici

ne rade, bojeći se provale, te izvještava oko sredine

1934. da će se »stvoriti organizacija od novih

ljudi«. Do ru jn a se s tan je popravilo i u radionici sve

veću ulogu dobiva omladina, te je drug Tito sve zadovoljniji

aktiviziranjem radničkog pokreta.

Zagrebačka tvornica papira oko 1931. godine

Godina 1935. U razdoblju od 1929. do 1933. štrajkovi

su malobrojni. S prestankom krize ponovo jača štra jkaški

pokret i od obrambenih sve više dobiva navalni

karakter. U odnosu na 1934, kad je u Zagrebu vođeno

samo nekoliko štrajkova, u 1935. štrajkaški val jača i

u Zagrebu je prema izvještajima Inspekcije rada vođeno

te godine 26 štrajkova. Pa iako jc štrajkaški val

započeo tarifnim akcijama u zanatskim poduzećima,

tek borba radnika u velikim poduzećima počela je

davati osnovni ton ekonomskoj borbi radnika.

Posebnog je odjeka imao veliki, dvomjesečni štrajk

radnika Zagrebačke tvornice papira i Jugobatesa —

— tvornice papirnatih vrećica. Štrajk je trajao od

15. srpnja do 24. rujna 1935. i bio je jedan od najdužih

radničkih štrajkova u Zagrebu, kako spominje

Ante Dobrila Pepo — jedan od organizatora ustanka

u Podravini — koji je za vrijeme štrajka kao kurir

raznosio letke i proglase. Taj je štrajk organizirao

Savez metalskih radnika iz sklopa URSSJ-a u kojem

su vodeću ulogu već tada imali komunisti. Radnici

su posredstvom organizacije zatražili kolektivni ugovor

kako bi se zaštitili. Neposredan povod štrajku

bio je ponovni premještaj grupe radnica na slabije

plaćena mjesta gdje se u akordu moglo zaraditi

samo 1,86 dinara na sat. Na njihovo negodovanje dan

im je otkaz, što je deprimiralo sve radnike koji su se

već češće puta žalili da je postupak prema njima osoran,

uvredljiv i često prijeteći. Prisiljeni nuždom radnici

su podnijeli svoje zahtjeve, 11. srpnja, u kojima

zahtijevaju da minimalna satnica ne bude manja od

3,50 dinara i da se točno utvrde ostali radni odnosi

prema Zakonu o radnjama. Međutim, uprava je tvornice

odmah zatražila odgodu pregovora, što su radnici

shvatili kao namjerno zatezanje i pripremu da se

eventualni štra jk radnika učini bezefektnim, te su

i stupili u štrajk. Štrajk je bio potpun i ubrzo je dobio

politički karakter, je r u njemu nije sudjelovalo samo

197 radnika i radnica Zagrebačke tvornice papira i 88

radnika Tvornice Bates, već i radništvo nekih ostalih

tvornica, a štrajk je podržala većina zagrebačkih

radnika. Petog kolovoza štrajkaši su se sukobili sa

štrajkolomcima koje jc uprava tvornice pokušala u tri

velika autobusa dopremiti do tvornice, tvrdeći da su

to građevinski radnici firme Ncugcbaucr.

Štrajk se u međuvremenu odužio. Štrajkaški odbor

formirao je stalne štrajkaške straže, a iz. sjećanja

Marka Belinića, Ivana Horvata i Mirka Vancaša vide

se svijest štrajkaša o potrebi da istraju u toj teškoj

borbi, i solidarnost ostalih radnika — osobito metalaca

— koji su novčanim prilozima omogućili prehranu

radnika u radničkoj kuhinji. Pregovori su započeli

tek 8. kolovoza i radništvo je u cjelini odbilo

uvjete koje jc izdiktirala uprava tvornice na prvim pregovorima.

Pregovori su sc nastavili narednih tjedana,

je r su predstavnici tvornice dugo odbijali sklapanje

kolektivnog ugovora, nastojeći da sc radni i placu

odnosi reguliraju individualnim ugovorima. Poslije

svakih pregovora, pregovarački je odbor izvještavao

radništvo o toku pregovora, pa su zajednički donošeni

zaključci o daljnjim akcijama, uz čvrstu odluku da

se borba vodi do kolektivnog ugovora. Zagrebačka

partijska organizacija pozvala je u pomoć i seljake

okolnih sela, koji su pomagali štrajkaše, pa su propala

očekivanja uprave tvornice i policije da štrajkaši neće

izdržati u dugom štrajku. Pod vodstvom Saveza metalaca

radništvo Zagrebačke tvornice papira i Batesa

uspjelo je afirmirati svoju organizaciju i sklopiti,

23. IX 1935, povoljan kolektivni ugovor na godinu dana.

Ugovorom su precizirane plaće, a akordni je posao

kalkuliran na bazi od 25°/« više na satnu plaću. Ali

uprava Zagrebačke tvornice papira teško se mirila s

novonastalom situacijom, te jc na sve načine pokušavala

izigrati kolektivni ugovor.

Čekanje na ručak u radničkoj kuhinji (fotografija Toše Dabca)

123

Radnička kuhinja Zagrebačke tvornice papira u vrijeme

sn a i ka 1935. godine

Štrajkaši Zagrebačke tvornice papira 1935. godine

Štrajkom od 26. kolovoza do 9. ru jn a uspjelo je izborili

kolektivni ugovor u organizaciji Saveza građevinskih

radnika iz sklopa URSSJ-a i za radnike

Tvornice asfalta A. Resa.

U Radničkim novinama, 30. VIII 1935, nalazimo uzroke

štra jk a 65 radnika Tvornice asfalta Antuna Resa

koji jc započeo 26. kolovoza 1935. Š tra jk je započeo

u tvornici u kojoj su uslijed prenapornog rada radnici

gubili svijest, š tra jk a š im a u tvornici pridružili su

se i ostali radnici zaposleni na be toniranju i asfaltiranju

ulica te se lako našlo u š tra jk u oko 200 radnika.

Radništvo je zatražilo povišicu zarada za 30°/o, a štra jk

je vodio URSSJ. U Tvornici Res je bilo samo 40 do

60 stalnih radnika, a poslove na terenu obavljali su

sezonski radnici koji često nisu bili prijavljeni ni

socijalnom osiguranju, pa prema tome i posve nezaštićeni

u slučaju nesreće na poslu ili bolesti. Radno

vrijeme bilo je neograničeno i radilo se do potpune

fizičke iscrpljenosti. Kolektivnim ugovorom ustanovljene

su minimalne satnice od 3,75 dinara, pravo slobodnog

organiziranja u sindikatima, dodjela jednog

radnog odijela godišnje a noćni rad na zagrebačkim

ulicama plaćao se 25% više.

Međutim lamo gdje je radništvo bilo organizirano u

ORS-u ne vode se tarifni pokreti. Tako je radništvu

Tvornice Moster i 1935. snižena zarada za 15 do 20%

s pozivanjem na nedostatak narudžbi. Ali treba istaći

da je radništvo T rnja bilo uključeno i u ostale akcije

koji je vodio URSSJ te godine (štra jk pekarskih radnika,

štra jk brijačko-frizerskih radnika itd.).

Npr., radnici Željezničke radionice bili su uključeni

u demonstracije, u siječnju 1935. godine, na godišnjicu

proglašenja šestosiječanjske diktature, u Nikolićevoj

ulici, ispred kina »Luksor« (dvorana Istra). Bili

su aktivni i u demonstracijama nezaposlenih radnika

pod parolom »Tražimo kruha i rada«.

Godina 1936. U toku 1935. agresivno se počeo obnavljati

HRS. On u 1936. postaje glavna prepreka jedinstvu

radničke klase i sindikalnog pokreta, je r su socija

listički sindikati uglavnom ostali bez članstva.

J edna od prvih akcija HRS-a u Tm ju bila je uperena

protiv komunista u Tvornici asfalta A. Resa, u ožujku

1936. Zbog nepridržavanja kolektivnog ugovora iz 1935,

Savez građevinskih radnika i komunisti u njemu

organizirali su, 17. ožujka 1936, štra jk . Na to je HRS

organizirao štrajkolomce, pa se š tra jk završio, 16.

travnja 1936, neuspješno za radnike usprkos velikim

žrtvama. Takvo djelovanje vodstva HRS-a nastavilo se

i u slijedećim godinama.

Međutim, često su radnici — članovi HRS-a — na

poziv komunista i njihovih simpatizera paralizirali

n a sto jan ja vodstva, pa su provođene zajedničke akcije,

a često se događalo i to da su pojedine akcije

pod vodstvom HRS-a vodili zapravo komunisti. Takav

je bio u svibnju 1936. godine š tra jk 800 soboslikarskih

i ličilačkih radnika u kojem su sudjelovali i mnogi

Trnjani, te š tra jk brava rskih radnika obrtnih i ind

ustrijsk ih poduzeća u kolovozu 1936, kad je kolektivni

ugovor potpisao i HRS i Savez metalaca.

Z načajan je pokre t gradskih radnika. U ru jn u 1936. izbio

je veliki štra j cjelokupnoga gradskog radništva

pod vodstvom HRS-a. Radništvo ni taj put nije dobilo

priznanje stalnosti pod određenim uvjetima, ali je

š tra jk gradskih radnika izazvao toliku buru u Gradskoj

općini da je načelnik E rb e r morao dati ostavku. Naime,

lijevo o rijentirani gradski zastupnici Božidar

Adžija i ostali zahtijevali su da se ispune obećanja

d ana radnicima nakon prvoga svjetskog rata, i da

nakon pet godina rada gradski radnici dobiju stalno

zaposlenje i automatsku povišicu. O položaju

gradskih radnika raspravljalo se i na IV kongresu

URSSJ-a, koji je održan u Zagrebu 1938, kad je Josip

Kraš zahtijevao promjenu komunalne politike prema

gradskim radnicima.

Akcije koje vodi sam HRS obično imaju slab uspjeh.

U Zagrebačkom paromlinu radništvo je povelo borbu

za kolektivni ugovor koji je i potpisan, 27. VII 1936,

124

Pročelje Tvornice laka »Moster« u međuratnom razdoblju

s neznatnim povišenjem zarada. Taj je ugovor produžavan

i slijedećih godina ali je zbog jednogodišnjeg

trajanja i sve većih cijena bio sve nepovoljniji za

radnike.

U Zagrebačkoj tvornici papira je u jesen 1936. Savez

metalskih radnika vodio obrambeni štrajk radi zaštite

kolektivnog ugovora iz 1935, ali se on ni po dometu

ni po snazi a ni po rezultatima — ne može

usporediti sa štrajkom iz 1935. Nakon toga štrajka

uprava nije htjela ponovo zaposliti sve radnike. Položaj

radništva se ponovo pogoršava i Josip Cazi

1939. objavljuje u zagrebačkom Glasu članak o položaju

radnika u toj tvornici koja je zapošljavala

200—500 radnika i radnica.

Godina 1931. Uredba o utvrđivanju minimalnih nadnica,

zaključivanju kolektivnih ugovora, pomirenju i

arbitraži od 13. veljače 1937. otežala je borbu za povišenje

zarada i poboljšanje radnih uvjeta. Broj štra jkova

zbog toga opada, ali Mjesno međustrukovno vijeće

URSSJ-a veliku pažnju posvećuje održavanju javnih

radničkih skupština na kojima se ističu ekonomski,

politički i socijalni zahtjevi. Skupštini je 4. srpnja

1937. prisustvovalo deset tisuća radnika Zagreba. Iako

se na toj skupštini raspravljalo o ekonomskom položaju

radnika, imala je i političko značenje, je r je

pokazala pravu snagu prokomunističkih sindikata

URSSJ-a u Zagrebu, a u tom su sindikatu i radnici

najvećih tmjanskih tvornica. Prokomunistički list

Radnik, pokrenut godinu dana prije, donosi niz podataka

o položaju radnika, ali je u Zagrebu te godine

organizirano svega 12 štrajkova a od toga su samo

dva bila na području Trnja.

Jednodnevni štrajk radnika Tvornice »Pilot« vodio je

URSSJ-ov Savez građevinara, te je oko sredine godine

potpisan povoljan kolektivni ugovor. Radništvo Paspine

tvornice baterija »Croatia« također se organiziralo

u URSSJ-u, te je tarifnim pokretom uspjelo izboriti

povoljan kolektivni ugovor za svojih 250 radnika i

radnica, medu kojima je bilo prilično simpatizera

komunista. U »Mosteru« je pokret, u svibnju 1937,

vodio HRS te je bio potpisan prvi kolektivni ugovor

po kojem su satnice nekvalificiranih radnika utvrđene

u rasponu od 4 do 6 dinara, a radnica od 3,75 do

4,50 dinara. Radnici su dobivali i jedno radno odijelo

godišnje, a utvrđeno jc i da se prekovremeni rad plaća

po zakonu.

Trnjanski radnici sudjeluju i u nekim skupnim štrajkovima

zagrebačkih radnika od koje neke vodi HRS.

neke URSSJ-ovi savezi, a neke čak HRS i URSSJ

zajedno. Ipak treba istaći da je tc godine većina radničkih

povjerenika na Trnju bila izabrana s liste

URSSJ-ovih saveza.

Godina 1938. Nova privredna kriza, nastala vanjskopolitičkom

situacijom i jačanjem fašizma, odrazila se

i na položaju radnika, čija realna nadnica počinje

uslijed porasta cijena opadali, a nezaposlenost rasti.

Na četvrtom kongresu URSSJ-a, održanom u Zagrebu

17. i 18. travnja 1938, manifestirala se ideja jedinstva

radničke klase i detaljno je proanaliziran položaj radništva

raznih privrednih grana. Budući da je list

Radnik na sredini 1938. zabranjen, zagrebački komunisti

pokrenuli su Radnički list sa sličnom svrhom.

Štrajkova je i te godine malo, a vode ih URSSJ ili

HRS. Štrajk radnika Tvornice »Siemens«, koji je organizirao,

9. VII 1938, Rade Končar posredstvom

URSSJ-ovog Saveza metalskih radnika, proširio se i

na Paspinu »Croatiju« i završio se uspješno.

URSSJ još uvijek ima premoć među radničkim povjerenicima,

iako s jačanjem HSS-a dolazi i do jačanja

HRS-a. Zanimljiv je slučaj »Mostera«, gdje je radništvo

nezadovoljno mlakošću HRS-a prišlo URSSJ-ovoni

Savezu građevinskih radnika, te sve do zabrane toga

sindikata sklapa kolektivne ugovore za 140 radnika te

tvornice.

Štrajk radnika u Zagrebačkom paromlinu, 1. i 2. srpnja

1938, organizirao jc HRS i 70 radnika dobilo jc

3% povišice. HRS je bio 1938. godine osnovan i na

željeznici, pa je tako stvorena sekcija željezničara u

HRS-u. Međutim većina članova u toj sekciji bili su

simpatizeri komunista pa tu radi i Stjepan Debeljak

Bil, Vlado Mutak, Mijo Brlić i Ivić i tako se HRS

stao naglo širiti kao kamuflaža partijskog rada, iako

partijsko rukovodstvo na željeznici nije odobrilo taj

stav. Godinu dana kasnije sekcija sc pretvorila u

Savez hrvatskih željezničara, u travnju 1940, a na godišnjoj

skupštini ispali su iz centralne uprave stari

HRS-ovci i za predsjednika bio izabran Mijo Brlić.

Takvom kamuflažom željezničari su uspjeli izboriti

do drugoga svjetskog rata znatne platne povišice i

poboljšati radne uvjete. Njihov rad počeo je sve više

upadati u oči banovinskim vlastima, pa je protestna

skupština Saveza hrvatskih željezničara — zakazana

za 10. prosinca 1939 — bila zabranjena. Međutim, že-

125

Ijczničari izvan Zagreba došli su ne znajući za zabranu,

pa je povorka krenula od zgrade Hrvatskog

sokola prema Radničkoj komori pri čemu je došlo

do sukoba s policijom.

Prema sjećanjima Franje Culjaka Iskrenog, komunisti

su dobili utjecaj i u Konzumnoj zadruzi, koja je

radila u Vrhovčcvoj ulici 11, u Bolesničkom fondu

željezničara i u upravi Zadruge za štednju i zajmove.

U partijskom vodstvu na željeznici uvijek su postojali

drugovi zaduženi za sindikalni rad. Na konferenciji

partijske organizacije na željeznici, koja je održana

u studenom 1940. na Kraljevcu, u stanu Josipa Flajšera,

a u prisutnosti Rade Končara, sekre ta ra CK KPH,

za sindikalni rad bili su zaduženi Josip Flajšer, S tje pan

Pećnik i Franjo Culjak, pa se i borba za ekonomska

prava nalazi u prvom planu p a rtijske borbe.

iotHiui 1939. Zbog povećanog izvoza prehrambenih

iroizvoda u Njemačku, skupoća i oskudica u osnovlim

namirnicama poslale su ozbiljan problem. Cijene

.livljaju. pa su sc i sindikalne organizacije, osobito

jne pod rukovodstvom KPH, uključile u borbu protiv

-kupoćc i antiradničke politike tadašnjeg režima.

. kolektivne ugovore sve se češće uvrštava odredba da

.e plaće povisuju automatski s porastom troškova

.ivota isplatom skuparinskog dodatka. Štrajkovi poio

v o postaju obrambeni, je r nastoje da zadrže stanlard

i prava radnika stečena u ranijem periodu, a

nidući da se gotovo svi štrajkovi vode uz intervenciju

lolicije, sve više poprimaju i politički ka rakte r,

ive su aktivniji i tekstilci. U travnju i svibnju 1939.

it raj kuje 200 radnica Tekstilne tvornice »Ivančica«.

RSJ-ov Savez tekstilaca vodio je taj š tra jk s velikom

lorbenošću i odlučnošću. Nakon 15 dana š tra jk a sklopšadnički

povjerenici Tekstilne tvornice »Ivančica« poslije

.trajka 1938. godine

ljen je kolektivni ugovor kojim su plaće povišene za

30°/o i priznato šest radničkih povjerenika. Utvrđene

su i satnice između 3,75 i 4,50 dinara.

U Tvornici čarapa »Silk«, nakon 65 dana pregovora

URSSJ-a i HRS-a sklopljen je, 27. VII 1939, kolektivni

ugovor kojim su plaće povišene za 8°/o, a ponešto su

poboljšani i radni uvjeti.

Do štrajkaškog pokreta dolazi i u Tvornici turpija

»Faber« koja odbija sklapanje kolektivnog ugovora,

znajući da je radništvo toliko specijalizirano da zbog

uže specijalizacije ne može naći zarade u ostalih poslodavaca.

Taj pokre t vodi HRS, i zahvaljujući upornosti

radnika, a ne vodstvu HRS-a, taj je štra jk u

siječnju 1940. završen s uspjehom.

Mnogi radnici ulaze u Savez industrijsko-zanatskih radnika,

koji su 1937. osnovali komunisti i priključili

URSSJ-u. Radništvo Tvornice »Jugobates d.d.« ušlo je u

laj Savez, istupivši iz neodlučnog Saveza grafičkih

radnika, te je registriran jed an štra jk 1939. zbog loših

radnih i materijalnih uvjeta.

God. 1939, 9. V, sklopljen je, nakon šestotjednog š tra jka,

kolektivni ugovor u Hrvatskoj industriji katrana,

a prosječna je satnica utvrđena na 5,50 dinara.

Velika skupoća često je obezvređivala tek sklopljene

ugovore, i stoga je u toku te godine satnica povećan

jem skuparinskog doplatka u toj tvornici još dvaput

mijenjana.

Zbog nesnosnih uvjeta rad a i samovolje poslodavca, u

prosincu 1939. započeli su štra jk a ti radnici Tvornice

čokolade »Grič«. Vlasnik je na to otpustio sve radnike,

ali su se nakon ponovnog puštanja tvornice u pogon

sporovi nastavili i u toku ožujka i travnja 1940. radništvo

te tvornice stupa dvaput u š tra jk koji vodi

HRS.

Međutim HRS, postavši režimski sindikat, počinje od

jeseni 1939. sve češće sklapati kolektivne ugovore za

razne s truke ignorirajući URSSJ. Kako bi oslabili taj

prokomunistički sindikat, hapšeni su najpoznatiji sindikalni

funkcionari, te je pokrajinski odbor URSSJ-a

u Zagrebu uputio banu Subašiću predstavku zbog tih

progona. Uskoro zatim bio je zabranjen i prokomunistički

Glas — list sindikalno organiziranih radnika,

pa je njegovu ulogu preuzeo Radnički prijatelj koji

je imao nakladu od 40.000 primjeraka.

Zahvaljujući svojoj utemeljenosti u radničkoj klasi

Zagreba i Trnja, komunisti i njihovi simpatizeri posredstvom

Mjesnog međustrukovnog vijeća URSSJ-a

postižu velike uspjehe u pokretanju masovnih radničkih

demonstracija. Takve su bile demonstracije

3. i 10. prosinca 1939, kad su radnici masovno demonstrirali

protiv ra ta i skupoće i protiv profašističkog

režima.

Godina 1940. Potkraj te godine URSSJ je bio zabranjen.

Međutim upravo te godine podružnice URSSJ-a

vrlo su aktivne u širenju svog utje c a ja među razne

vrste radnika, i URSSJ predvodi u bitkama za bolje

radne i materijalne uvjete, prisilivši i organizacije

HRS-a da u tom vremenu postupaju slično.

Tako je HRS vodio šestotjedni štrajk u Tvornici katrana

koji je uspješno završen u lipnju 1940.

Za radništvo tekstilne struke radne je odnose HRS

regulirao, 1. VIII 1940, jedinstvenim kolektivnim ugovorom

za čitavu struku, ali je laj ugovor bio vrlo

nepovoljan za radnike, je r je zaledio nadnice, a minimalna

satnica od 3,50 dinara nije bila dovoljna za

pokriće sve većih životnih troškova.

Napad na URSSJ-ove sindikate postaje sve otvoreniji.

Kako bi umanjili komunističke utjecaje, vlasti te godine

nisu dozvolile ni biranje radničkih povjerenika. S

istim ciljem i socijalisti, koji su zadržali neka važna

mjesta u centrali URSSJ-a, počeli su također napad

na komuniste u URSSJ-u. Tako je isključen iz URSSJ-a

Pokrajinski Savez metalskih radnika u kojem je

djelovao Josip Cazi. Savez je imao značajnu ulogu

u Tvornici »Ventilator«, koja u to vrijeme doseljava na

Radničku cestu i tako postaje trnjanska.

Međutim u »Ivančici« Željezničkoj radionici i u mnogim

ostalim tvornicama trnjansko radništvo ostaje vjerno

prokomunističkim URSSJ-ovim sindikatima do njegove

zabrane. U kolovozu 1940. štra jka dvije tisuće radnika

Željezničke radionice zahtijevajući svoja prava. Željezničari

se uporno i žestoko bore za dodatak na

skupoću i četrnaestu plaću, a radi povišice od 4°/o

organizira se 1. rujna 1940. novi tarifni pokret.

Mjesni međustrukovni odbor URSSJ-a, iza kojeg je

bila ilegalna KPH, pozvao je radništvo da Prvoga

maja dođe na miting na Kazališni trg. Na trg su se

slile povorke radnika iz Trnja, Sigečice, Kanala i

Trešnjevke, gdje su se formirale grupe. Radništvo se

oprlo navali policije te je taj dan proslava Prvog maja

u Zagrebu bila »krvava«. Radništvo — pa i radništvo

Željezničke radionice — zaustavilo je taj dan strojeve,

a stali su i tramvaji. Radnici su prvi put od 1918,

na poziv Partije, izašli masovno na ulice i pokazali

smjer kojim radnička klasa treba poći u daljnjoj

borbi.

Režim je uskoro nakon prvomajskih demonstracija u

Zagrebu donio Uredbu o rješavanju radničkih sporova

(4. svibnja 1940). Pooštrene su mjere za pokretanje

štrajkova. Uskoro nakon toga bio je uhapšen i velik

broj sindikalnih funkcionara-komunista i deportiran

u koncentracioni logor u Lepoglavu.

No i 7. rujna ponovo su organizirane demonstracije u

radničkim četvrtima Tmju i Trešnjevci i policija je

uhapsila oko 80 demonstranata.

Godina 1941. Još je u toku ljeta 1940. postalo očigledno

da će režim Cvetković-Maček zabraniti URSSJ, pa

je na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ donesena

odluka o osnivanju »odbora radničkog jedinstva« u

kojima bi se okupljali radnici pod vodstvom komunista,

bez obzira na sindikalnu pripadnost.

Ti su odbori odmah nakon zabrane rada URSSJ-ovih

sindikata, a uz podršku radničkih povjerenika, počeli

Radništvo »Mostera«. »Katrana« i »Rosa« u borbi /a povećanje

nadnica 19. rujna 1940.

voditi protestne akcije zbog zabrane URSSJ-a, ali i

tarifne pokrete i štrajkove.

Već 2. siječnja održan je na području Trnja protestni

miting pred »Croatiom«, a 4. siječnja pred »Pilotom«,

u Supilovoj ulici, u tvornicama »Faber i sin«, »Holzner«.

»Ivančici« i »Resu«. Zbog sudjelovanja na mitingu

svaki radnik »Silka« morao je platiti globu od 10

dinara.

Radnici Trnja protestiraju ponovo U. siječnja 1941,

zbog zabrane URSSJ-a i skupoće, očito pokazujući

tako svoju privrženost klasnoj, borbenoj organizaciji

URSSJ-u, koji se od reformističke, socijalističke organizacije

na početku loga razdoblja pretvorio u komunističku

bazu i školu partijskih kadrova. Demonstracije

u povodu zabrane URSSJ-a pretvorile su sc u

političke akcije zagrebačkih radnika, jer se njima

127

zahtijevao mir i sloboda, ukidanje koncentracionih

logora, pakt sa SSSR-om, smanjenje skupoće, osiguranje

rada i pravo na slobodno sindikalno organiziranje.

Učestale su i akcije druge vrste. U povodu Međunarodnog

dana žena, 8. marta, održan je miting pred

»Ivančicom« i »Croatiom«.

Dolazi do tarifnih pokreta u »Resu«, »Mosteru«, »Silku

«, »Pilotu«, »Holzneru« i »Ivančici« i većinom završavaju

uspješno, usprkos pokušaju vodstva HRS-a

da razbije sve akcije ukazivanjem na nepodesnost

momenta.

HRS sada više koči nego pomaže te akcije, te se u

ožujku 1941. boji da bi došlo do š tra jk a u Zagrebačkom

paromlinu » ... je r je radništvo veoma nezadovoljno

i zamoreno dugim čekanjem i pravednijom regulacijom

skuparinskog dodatka«.

U veljači 1941, na zahtjev vodstva HRS i banske vlati,

uprava Zagrebačke tvornice p apira otkazala je kolektivni

ugovor koji je potpisao URSSJ u ru jn u 1940.

To je dovelo do štra jk a u tvornici, a solidarno su se

priključili i radnici »Ivančice«, »C. D. Gaona« i nekih

ostalih tvornica. Na radništvo su navalili odredi Mačekove

Zaštite koji su kundacima i pendrecima pokušali

radnike n a tje ra ti na posao, a nekoliko radnika je

uhapšeno.

Kad je 8. i 10. ožujka došlo do protestnog štra jk a u

»Gaonu«, zbog otkaza radničkim povjerenicima, š tra jkašima

su se priključili i radnici Zagrebačke tvornice

papira.

Iako je URSSJ zabranjen, radništvo u mnogim trnjanskim

tvornicama bira i u 1941. radničke povjerenike

loga o predjeljenja, a u Paspinoj »Croatiji« povjerenici

su izabrani aklamacijom svih radnika protiv volje

HRS-a i vlasti.

Prema tome, radnici su T rn ja u razdoblju od 1929. do

1941. posredstvom URSSJ-a vodili oštru klasnu borbu

s poslodavcima, ali i s režimom i njegovim organima

vlasti. Organizirani u URSSJ-ovim sindikatima, postali

su važan dio radničkog pokreta Zagreba i Hrvatske.

Nastavljajući pozitivna, velika iskustva iz vremena

rada CRSVJ i Nezavisnih sindikata, trnjanski su radnici

usprkos pokušajima HRS-a ili Jugorasa, postigli

dobru organiziranost i jedinstvenost u akcijama. Zato

ne čudi da su mnogi članovi URSSJ-a u toku revolucije

bili prvaci u bitkama i u NOP-u u Zagrebu i izvan

njega.Godine 1929— 1934. Iako su revolucionarni, prokomunistički

sindikati bili zabranjeni, radnici su pronašli

načine za organiziranu sindikalnu akciju. U T rnju su

u tome prednjačili posebice radnici Željezničke radionice.

Oni su uspjeli i na početku 1929. održati izbore

radničkih povjerenika, te su opet pobijedili kandidati

s liste Nezavisnih sindikata, među ostalima

Viktor Koleša, Adam Vajgand i Dragutin Saili, istaknuti

aktivisti, članovi i rukovodioci Komunističke pa rtije.

Pod njihovim rukovodstvom održan je pred Željezničkom

radionicom, već 27. travnja 1929, miting u čast

Prvog maja u prisutnosti oko dvije tisuće radnika,

što je imalo velikog odjeka među zagrebačkim radništvom.

Policija je pokušala uhapsiti glavnog govornika

Grgu Jankesa, ali u tome lom prilikom nije

uspjela.

Hapšenje Dragutina Sailija i drugova i emigriranje

Viktora Koleše u SSSR prekinulo je na neko vrijeme

aktivnost metalaca iz Željezničke radionice. No

uskoro su se izgradili novi ljudi koji su nastavili rad

drugova što su napustili Željezničku radionicu, pa su

radnici Željezničke radionice i opet prednjačili u

radničkom pokretu Trnja. Izgrađuju se ličnosti kao

što je bio Stjepan Debeljak Bil, koji radi od jeseni

1927. u Ložionici, te sudjeluje u svim akcijama koje su

arganizirali Nezavisni sindikati. On se 1930. vratio s

jdsluženja vojnog roka iz Kraljeva i uskoro se povezuje

s komunistima. Treba posebice istaći da su

radnici Željezničke radionice već na početku 1930.

samostalno odlučili da uđu u Savez željezničara, koji

je radio u sklopu URSSJ-a, a vodili su ga tada komunisti.

Zato oni nisu podržali direktivu vodstva KPJ

o radu u ilegalnim sindikatima. Zahvaljujući lom stavu.

Savez željezničara postaje u Zagrebu najjača i najaktivnija

organizacija s masovnom bazom. Uz metalce i

ostale struke radnika ulaze u pojedine saveze URSSJ-a,

pa su tako željezničari zauzeli jake pozicije i u zagrebačkoj

podružnici Saveza drvodjeljaca, Saveza šivačko-

odjevnih radnika, Saveza kožarsko-prerađivačkih

radnika, Saveza građevinskih radnika, i to već u

proljeće 1933. godine. U 1934. ojačali su svoje pozicije i

u Savezu metalskih radnika i Savezu živežarskih radnika,

koji su imali svoje članstvo u Zagrebačkom paromlinu,

Zagrebačkoj tvornici papira. Tvornici asfalta A.

Resa, Tekstilnoj tvornici »C. D. Gaon« i u ostalim

tvornicama.

Zbog komunističke aktivnosti bio je potkra j 1933. zabranjen

rad Ujedinjenog saveza željezničara — ali su

se željezničari iz Željezničke radionice odmah uključili

u Savez metalskih radnika u sklopu URSSJ-a, i tako

dobili još veću mogućnost masovnog djelovanja.

Usprkos zabrani skupova na otvorenom, oni su 15.

ru jn a 1934. uspjeli organizirati masovnu skupštinu na

kojoj su zahtijevali redovito isplaćivanje nadnica i u

tome su uspjeli. Mitingu je prisustvovalo oko dvije

tisuće radnika i policija nije uspjela ra s tje ra ti radnike.

Počinje se izdavati i list Željezničar.

Na javno aktiviranje željezničara svakako djeluje

povratak Josipa Broza Tita s robije. On nalazi da

s ta ri članovi Komunističke pa rtije Jugoslavije u radionici

ne rade, bojeći se provale, te izvještava oko sredine

1934. da će se »stvoriti organizacija od novih

ljudi«. Do ru jn a se s tan je popravilo i u radionici sve

veću ulogu dobiva omladina, te je drug Tito sve zadovoljniji

aktiviziranjem radničkog pokreta.

Zagrebačka tvornica papira oko 1931. godine

Godina 1935. U razdoblju od 1929. do 1933. štrajkovi

su malobrojni. S prestankom krize ponovo jača štra jkaški

pokret i od obrambenih sve više dobiva navalni

karakter. U odnosu na 1934, kad je u Zagrebu vođeno

samo nekoliko štrajkova, u 1935. štrajkaški val jača i

u Zagrebu je prema izvještajima Inspekcije rada vođeno

te godine 26 štrajkova. Pa iako jc štrajkaški val

započeo tarifnim akcijama u zanatskim poduzećima,

tek borba radnika u velikim poduzećima počela je

davati osnovni ton ekonomskoj borbi radnika.

Posebnog je odjeka imao veliki, dvomjesečni štrajk

radnika Zagrebačke tvornice papira i Jugobatesa —

— tvornice papirnatih vrećica. Štrajk je trajao od

15. srpnja do 24. rujna 1935. i bio je jedan od najdužih

radničkih štrajkova u Zagrebu, kako spominje

Ante Dobrila Pepo — jedan od organizatora ustanka

u Podravini — koji je za vrijeme štrajka kao kurir

raznosio letke i proglase. Taj je štrajk organizirao

Savez metalskih radnika iz sklopa URSSJ-a u kojem

su vodeću ulogu već tada imali komunisti. Radnici

su posredstvom organizacije zatražili kolektivni ugovor

kako bi se zaštitili. Neposredan povod štrajku

bio je ponovni premještaj grupe radnica na slabije

plaćena mjesta gdje se u akordu moglo zaraditi

samo 1,86 dinara na sat. Na njihovo negodovanje dan

im je otkaz, što je deprimiralo sve radnike koji su se

već češće puta žalili da je postupak prema njima osoran,

uvredljiv i često prijeteći. Prisiljeni nuždom radnici

su podnijeli svoje zahtjeve, 11. srpnja, u kojima

zahtijevaju da minimalna satnica ne bude manja od

3,50 dinara i da se točno utvrde ostali radni odnosi

prema Zakonu o radnjama. Međutim, uprava je tvornice

odmah zatražila odgodu pregovora, što su radnici

shvatili kao namjerno zatezanje i pripremu da se

eventualni štra jk radnika učini bezefektnim, te su

i stupili u štrajk. Štrajk je bio potpun i ubrzo je dobio

politički karakter, je r u njemu nije sudjelovalo samo

197 radnika i radnica Zagrebačke tvornice papira i 88

radnika Tvornice Bates, već i radništvo nekih ostalih

tvornica, a štrajk je podržala većina zagrebačkih

radnika. Petog kolovoza štrajkaši su se sukobili sa

štrajkolomcima koje jc uprava tvornice pokušala u tri

velika autobusa dopremiti do tvornice, tvrdeći da su

to građevinski radnici firme Ncugcbaucr.

Štrajk se u međuvremenu odužio. Štrajkaški odbor

formirao je stalne štrajkaške straže, a iz. sjećanja

Marka Belinića, Ivana Horvata i Mirka Vancaša vide

se svijest štrajkaša o potrebi da istraju u toj teškoj

borbi, i solidarnost ostalih radnika — osobito metalaca

— koji su novčanim prilozima omogućili prehranu

radnika u radničkoj kuhinji. Pregovori su započeli

tek 8. kolovoza i radništvo je u cjelini odbilo

uvjete koje jc izdiktirala uprava tvornice na prvim pregovorima.

Pregovori su sc nastavili narednih tjedana,

je r su predstavnici tvornice dugo odbijali sklapanje

kolektivnog ugovora, nastojeći da sc radni i placu

odnosi reguliraju individualnim ugovorima. Poslije

svakih pregovora, pregovarački je odbor izvještavao

radništvo o toku pregovora, pa su zajednički donošeni

zaključci o daljnjim akcijama, uz čvrstu odluku da

se borba vodi do kolektivnog ugovora. Zagrebačka

partijska organizacija pozvala je u pomoć i seljake

okolnih sela, koji su pomagali štrajkaše, pa su propala

očekivanja uprave tvornice i policije da štrajkaši neće

izdržati u dugom štrajku. Pod vodstvom Saveza metalaca

radništvo Zagrebačke tvornice papira i Batesa

uspjelo je afirmirati svoju organizaciju i sklopiti,

23. IX 1935, povoljan kolektivni ugovor na godinu dana.

Ugovorom su precizirane plaće, a akordni je posao

kalkuliran na bazi od 25°/« više na satnu plaću. Ali

uprava Zagrebačke tvornice papira teško se mirila s

novonastalom situacijom, te jc na sve načine pokušavala

izigrati kolektivni ugovor.

Čekanje na ručak u radničkoj kuhinji (fotografija Toše Dabca)

123

Radnička kuhinja Zagrebačke tvornice papira u vrijeme

sn a i ka 1935. godine

Štrajkaši Zagrebačke tvornice papira 1935. godine

Štrajkom od 26. kolovoza do 9. ru jn a uspjelo je izborili

kolektivni ugovor u organizaciji Saveza građevinskih

radnika iz sklopa URSSJ-a i za radnike

Tvornice asfalta A. Resa.

U Radničkim novinama, 30. VIII 1935, nalazimo uzroke

štra jk a 65 radnika Tvornice asfalta Antuna Resa

koji jc započeo 26. kolovoza 1935. Š tra jk je započeo

u tvornici u kojoj su uslijed prenapornog rada radnici

gubili svijest, š tra jk a š im a u tvornici pridružili su

se i ostali radnici zaposleni na be toniranju i asfaltiranju

ulica te se lako našlo u š tra jk u oko 200 radnika.

Radništvo je zatražilo povišicu zarada za 30°/o, a štra jk

je vodio URSSJ. U Tvornici Res je bilo samo 40 do

60 stalnih radnika, a poslove na terenu obavljali su

sezonski radnici koji često nisu bili prijavljeni ni

socijalnom osiguranju, pa prema tome i posve nezaštićeni

u slučaju nesreće na poslu ili bolesti. Radno

vrijeme bilo je neograničeno i radilo se do potpune

fizičke iscrpljenosti. Kolektivnim ugovorom ustanovljene

su minimalne satnice od 3,75 dinara, pravo slobodnog

organiziranja u sindikatima, dodjela jednog

radnog odijela godišnje a noćni rad na zagrebačkim

ulicama plaćao se 25% više.

Međutim lamo gdje je radništvo bilo organizirano u

ORS-u ne vode se tarifni pokreti. Tako je radništvu

Tvornice Moster i 1935. snižena zarada za 15 do 20%

s pozivanjem na nedostatak narudžbi. Ali treba istaći

da je radništvo T rnja bilo uključeno i u ostale akcije

koji je vodio URSSJ te godine (štra jk pekarskih radnika,

štra jk brijačko-frizerskih radnika itd.).

Npr., radnici Željezničke radionice bili su uključeni

u demonstracije, u siječnju 1935. godine, na godišnjicu

proglašenja šestosiječanjske diktature, u Nikolićevoj

ulici, ispred kina »Luksor« (dvorana Istra). Bili

su aktivni i u demonstracijama nezaposlenih radnika

pod parolom »Tražimo kruha i rada«.

Godina 1936. U toku 1935. agresivno se počeo obnavljati

HRS. On u 1936. postaje glavna prepreka jedinstvu

radničke klase i sindikalnog pokreta, je r su socija

listički sindikati uglavnom ostali bez članstva.

J edna od prvih akcija HRS-a u Tm ju bila je uperena

protiv komunista u Tvornici asfalta A. Resa, u ožujku

1936. Zbog nepridržavanja kolektivnog ugovora iz 1935,

Savez građevinskih radnika i komunisti u njemu

organizirali su, 17. ožujka 1936, štra jk . Na to je HRS

organizirao štrajkolomce, pa se š tra jk završio, 16.

travnja 1936, neuspješno za radnike usprkos velikim

žrtvama. Takvo djelovanje vodstva HRS-a nastavilo se

i u slijedećim godinama.

Međutim, često su radnici — članovi HRS-a — na

poziv komunista i njihovih simpatizera paralizirali

n a sto jan ja vodstva, pa su provođene zajedničke akcije,

a često se događalo i to da su pojedine akcije

pod vodstvom HRS-a vodili zapravo komunisti. Takav

je bio u svibnju 1936. godine š tra jk 800 soboslikarskih

i ličilačkih radnika u kojem su sudjelovali i mnogi

Trnjani, te š tra jk brava rskih radnika obrtnih i ind

ustrijsk ih poduzeća u kolovozu 1936, kad je kolektivni

ugovor potpisao i HRS i Savez metalaca.

Z načajan je pokre t gradskih radnika. U ru jn u 1936. izbio

je veliki štra j cjelokupnoga gradskog radništva

pod vodstvom HRS-a. Radništvo ni taj put nije dobilo

priznanje stalnosti pod određenim uvjetima, ali je

š tra jk gradskih radnika izazvao toliku buru u Gradskoj

općini da je načelnik E rb e r morao dati ostavku. Naime,

lijevo o rijentirani gradski zastupnici Božidar

Adžija i ostali zahtijevali su da se ispune obećanja

d ana radnicima nakon prvoga svjetskog rata, i da

nakon pet godina rada gradski radnici dobiju stalno

zaposlenje i automatsku povišicu. O položaju

gradskih radnika raspravljalo se i na IV kongresu

URSSJ-a, koji je održan u Zagrebu 1938, kad je Josip

Kraš zahtijevao promjenu komunalne politike prema

gradskim radnicima.

Akcije koje vodi sam HRS obično imaju slab uspjeh.

U Zagrebačkom paromlinu radništvo je povelo borbu

za kolektivni ugovor koji je i potpisan, 27. VII 1936,

124

Pročelje Tvornice laka »Moster« u međuratnom razdoblju

s neznatnim povišenjem zarada. Taj je ugovor produžavan

i slijedećih godina ali je zbog jednogodišnjeg

trajanja i sve većih cijena bio sve nepovoljniji za

radnike.

U Zagrebačkoj tvornici papira je u jesen 1936. Savez

metalskih radnika vodio obrambeni štrajk radi zaštite

kolektivnog ugovora iz 1935, ali se on ni po dometu

ni po snazi a ni po rezultatima — ne može

usporediti sa štrajkom iz 1935. Nakon toga štrajka

uprava nije htjela ponovo zaposliti sve radnike. Položaj

radništva se ponovo pogoršava i Josip Cazi

1939. objavljuje u zagrebačkom Glasu članak o položaju

radnika u toj tvornici koja je zapošljavala

200—500 radnika i radnica.

Godina 1931. Uredba o utvrđivanju minimalnih nadnica,

zaključivanju kolektivnih ugovora, pomirenju i

arbitraži od 13. veljače 1937. otežala je borbu za povišenje

zarada i poboljšanje radnih uvjeta. Broj štra jkova

zbog toga opada, ali Mjesno međustrukovno vijeće

URSSJ-a veliku pažnju posvećuje održavanju javnih

radničkih skupština na kojima se ističu ekonomski,

politički i socijalni zahtjevi. Skupštini je 4. srpnja

1937. prisustvovalo deset tisuća radnika Zagreba. Iako

se na toj skupštini raspravljalo o ekonomskom položaju

radnika, imala je i političko značenje, je r je

pokazala pravu snagu prokomunističkih sindikata

URSSJ-a u Zagrebu, a u tom su sindikatu i radnici

najvećih tmjanskih tvornica. Prokomunistički list

Radnik, pokrenut godinu dana prije, donosi niz podataka

o položaju radnika, ali je u Zagrebu te godine

organizirano svega 12 štrajkova a od toga su samo

dva bila na području Trnja.

Jednodnevni štrajk radnika Tvornice »Pilot« vodio je

URSSJ-ov Savez građevinara, te je oko sredine godine

potpisan povoljan kolektivni ugovor. Radništvo Paspine

tvornice baterija »Croatia« također se organiziralo

u URSSJ-u, te je tarifnim pokretom uspjelo izboriti

povoljan kolektivni ugovor za svojih 250 radnika i

radnica, medu kojima je bilo prilično simpatizera

komunista. U »Mosteru« je pokret, u svibnju 1937,

vodio HRS te je bio potpisan prvi kolektivni ugovor

po kojem su satnice nekvalificiranih radnika utvrđene

u rasponu od 4 do 6 dinara, a radnica od 3,75 do

4,50 dinara. Radnici su dobivali i jedno radno odijelo

godišnje, a utvrđeno jc i da se prekovremeni rad plaća

po zakonu.

Trnjanski radnici sudjeluju i u nekim skupnim štrajkovima

zagrebačkih radnika od koje neke vodi HRS.

neke URSSJ-ovi savezi, a neke čak HRS i URSSJ

zajedno. Ipak treba istaći da je tc godine većina radničkih

povjerenika na Trnju bila izabrana s liste

URSSJ-ovih saveza.

Godina 1938. Nova privredna kriza, nastala vanjskopolitičkom

situacijom i jačanjem fašizma, odrazila se

i na položaju radnika, čija realna nadnica počinje

uslijed porasta cijena opadali, a nezaposlenost rasti.

Na četvrtom kongresu URSSJ-a, održanom u Zagrebu

17. i 18. travnja 1938, manifestirala se ideja jedinstva

radničke klase i detaljno je proanaliziran položaj radništva

raznih privrednih grana. Budući da je list

Radnik na sredini 1938. zabranjen, zagrebački komunisti

pokrenuli su Radnički list sa sličnom svrhom.

Štrajkova je i te godine malo, a vode ih URSSJ ili

HRS. Štrajk radnika Tvornice »Siemens«, koji je organizirao,

9. VII 1938, Rade Končar posredstvom

URSSJ-ovog Saveza metalskih radnika, proširio se i

na Paspinu »Croatiju« i završio se uspješno.

URSSJ još uvijek ima premoć među radničkim povjerenicima,

iako s jačanjem HSS-a dolazi i do jačanja

HRS-a. Zanimljiv je slučaj »Mostera«, gdje je radništvo

nezadovoljno mlakošću HRS-a prišlo URSSJ-ovoni

Savezu građevinskih radnika, te sve do zabrane toga

sindikata sklapa kolektivne ugovore za 140 radnika te

tvornice.

Štrajk radnika u Zagrebačkom paromlinu, 1. i 2. srpnja

1938, organizirao jc HRS i 70 radnika dobilo jc

3% povišice. HRS je bio 1938. godine osnovan i na

željeznici, pa je tako stvorena sekcija željezničara u

HRS-u. Međutim većina članova u toj sekciji bili su

simpatizeri komunista pa tu radi i Stjepan Debeljak

Bil, Vlado Mutak, Mijo Brlić i Ivić i tako se HRS

stao naglo širiti kao kamuflaža partijskog rada, iako

partijsko rukovodstvo na željeznici nije odobrilo taj

stav. Godinu dana kasnije sekcija sc pretvorila u

Savez hrvatskih željezničara, u travnju 1940, a na godišnjoj

skupštini ispali su iz centralne uprave stari

HRS-ovci i za predsjednika bio izabran Mijo Brlić.

Takvom kamuflažom željezničari su uspjeli izboriti

do drugoga svjetskog rata znatne platne povišice i

poboljšati radne uvjete. Njihov rad počeo je sve više

upadati u oči banovinskim vlastima, pa je protestna

skupština Saveza hrvatskih željezničara — zakazana

za 10. prosinca 1939 — bila zabranjena. Međutim, že-

125

Ijczničari izvan Zagreba došli su ne znajući za zabranu,

pa je povorka krenula od zgrade Hrvatskog

sokola prema Radničkoj komori pri čemu je došlo

do sukoba s policijom.

Prema sjećanjima Franje Culjaka Iskrenog, komunisti

su dobili utjecaj i u Konzumnoj zadruzi, koja je

radila u Vrhovčcvoj ulici 11, u Bolesničkom fondu

željezničara i u upravi Zadruge za štednju i zajmove.

U partijskom vodstvu na željeznici uvijek su postojali

drugovi zaduženi za sindikalni rad. Na konferenciji

partijske organizacije na željeznici, koja je održana

u studenom 1940. na Kraljevcu, u stanu Josipa Flajšera,

a u prisutnosti Rade Končara, sekre ta ra CK KPH,

za sindikalni rad bili su zaduženi Josip Flajšer, S tje pan

Pećnik i Franjo Culjak, pa se i borba za ekonomska

prava nalazi u prvom planu p a rtijske borbe.

iotHiui 1939. Zbog povećanog izvoza prehrambenih

iroizvoda u Njemačku, skupoća i oskudica u osnovlim

namirnicama poslale su ozbiljan problem. Cijene

.livljaju. pa su sc i sindikalne organizacije, osobito

jne pod rukovodstvom KPH, uključile u borbu protiv

-kupoćc i antiradničke politike tadašnjeg režima.

. kolektivne ugovore sve se češće uvrštava odredba da

.e plaće povisuju automatski s porastom troškova

.ivota isplatom skuparinskog dodatka. Štrajkovi poio

v o postaju obrambeni, je r nastoje da zadrže stanlard

i prava radnika stečena u ranijem periodu, a

nidući da se gotovo svi štrajkovi vode uz intervenciju

lolicije, sve više poprimaju i politički ka rakte r,

ive su aktivniji i tekstilci. U travnju i svibnju 1939.

it raj kuje 200 radnica Tekstilne tvornice »Ivančica«.

RSJ-ov Savez tekstilaca vodio je taj š tra jk s velikom

lorbenošću i odlučnošću. Nakon 15 dana š tra jk a sklopšadnički

povjerenici Tekstilne tvornice »Ivančica« poslije

.trajka 1938. godine

ljen je kolektivni ugovor kojim su plaće povišene za

30°/o i priznato šest radničkih povjerenika. Utvrđene

su i satnice između 3,75 i 4,50 dinara.

U Tvornici čarapa »Silk«, nakon 65 dana pregovora

URSSJ-a i HRS-a sklopljen je, 27. VII 1939, kolektivni

ugovor kojim su plaće povišene za 8°/o, a ponešto su

poboljšani i radni uvjeti.

Do štrajkaškog pokreta dolazi i u Tvornici turpija

»Faber« koja odbija sklapanje kolektivnog ugovora,

znajući da je radništvo toliko specijalizirano da zbog

uže specijalizacije ne može naći zarade u ostalih poslodavaca.

Taj pokre t vodi HRS, i zahvaljujući upornosti

radnika, a ne vodstvu HRS-a, taj je štra jk u

siječnju 1940. završen s uspjehom.

Mnogi radnici ulaze u Savez industrijsko-zanatskih radnika,

koji su 1937. osnovali komunisti i priključili

URSSJ-u. Radništvo Tvornice »Jugobates d.d.« ušlo je u

laj Savez, istupivši iz neodlučnog Saveza grafičkih

radnika, te je registriran jed an štra jk 1939. zbog loših

radnih i materijalnih uvjeta.

God. 1939, 9. V, sklopljen je, nakon šestotjednog š tra jka,

kolektivni ugovor u Hrvatskoj industriji katrana,

a prosječna je satnica utvrđena na 5,50 dinara.

Velika skupoća često je obezvređivala tek sklopljene

ugovore, i stoga je u toku te godine satnica povećan

jem skuparinskog doplatka u toj tvornici još dvaput

mijenjana.

Zbog nesnosnih uvjeta rad a i samovolje poslodavca, u

prosincu 1939. započeli su štra jk a ti radnici Tvornice

čokolade »Grič«. Vlasnik je na to otpustio sve radnike,

ali su se nakon ponovnog puštanja tvornice u pogon

sporovi nastavili i u toku ožujka i travnja 1940. radništvo

te tvornice stupa dvaput u š tra jk koji vodi

HRS.

Međutim HRS, postavši režimski sindikat, počinje od

jeseni 1939. sve češće sklapati kolektivne ugovore za

razne s truke ignorirajući URSSJ. Kako bi oslabili taj

prokomunistički sindikat, hapšeni su najpoznatiji sindikalni

funkcionari, te je pokrajinski odbor URSSJ-a

u Zagrebu uputio banu Subašiću predstavku zbog tih

progona. Uskoro zatim bio je zabranjen i prokomunistički

Glas — list sindikalno organiziranih radnika,

pa je njegovu ulogu preuzeo Radnički prijatelj koji

je imao nakladu od 40.000 primjeraka.

Zahvaljujući svojoj utemeljenosti u radničkoj klasi

Zagreba i Trnja, komunisti i njihovi simpatizeri posredstvom

Mjesnog međustrukovnog vijeća URSSJ-a

postižu velike uspjehe u pokretanju masovnih radničkih

demonstracija. Takve su bile demonstracije

3. i 10. prosinca 1939, kad su radnici masovno demonstrirali

protiv ra ta i skupoće i protiv profašističkog

režima.

Godina 1940. Potkraj te godine URSSJ je bio zabranjen.

Međutim upravo te godine podružnice URSSJ-a

vrlo su aktivne u širenju svog utje c a ja među razne

vrste radnika, i URSSJ predvodi u bitkama za bolje

radne i materijalne uvjete, prisilivši i organizacije

HRS-a da u tom vremenu postupaju slično.

Tako je HRS vodio šestotjedni štrajk u Tvornici katrana

koji je uspješno završen u lipnju 1940.

Za radništvo tekstilne struke radne je odnose HRS

regulirao, 1. VIII 1940, jedinstvenim kolektivnim ugovorom

za čitavu struku, ali je laj ugovor bio vrlo

nepovoljan za radnike, je r je zaledio nadnice, a minimalna

satnica od 3,50 dinara nije bila dovoljna za

pokriće sve većih životnih troškova.

Napad na URSSJ-ove sindikate postaje sve otvoreniji.

Kako bi umanjili komunističke utjecaje, vlasti te godine

nisu dozvolile ni biranje radničkih povjerenika. S

istim ciljem i socijalisti, koji su zadržali neka važna

mjesta u centrali URSSJ-a, počeli su također napad

na komuniste u URSSJ-u. Tako je isključen iz URSSJ-a

Pokrajinski Savez metalskih radnika u kojem je

djelovao Josip Cazi. Savez je imao značajnu ulogu

u Tvornici »Ventilator«, koja u to vrijeme doseljava na

Radničku cestu i tako postaje trnjanska.

Međutim u »Ivančici« Željezničkoj radionici i u mnogim

ostalim tvornicama trnjansko radništvo ostaje vjerno

prokomunističkim URSSJ-ovim sindikatima do njegove

zabrane. U kolovozu 1940. štra jka dvije tisuće radnika

Željezničke radionice zahtijevajući svoja prava. Željezničari

se uporno i žestoko bore za dodatak na

skupoću i četrnaestu plaću, a radi povišice od 4°/o

organizira se 1. rujna 1940. novi tarifni pokret.

Mjesni međustrukovni odbor URSSJ-a, iza kojeg je

bila ilegalna KPH, pozvao je radništvo da Prvoga

maja dođe na miting na Kazališni trg. Na trg su se

slile povorke radnika iz Trnja, Sigečice, Kanala i

Trešnjevke, gdje su se formirale grupe. Radništvo se

oprlo navali policije te je taj dan proslava Prvog maja

u Zagrebu bila »krvava«. Radništvo — pa i radništvo

Željezničke radionice — zaustavilo je taj dan strojeve,

a stali su i tramvaji. Radnici su prvi put od 1918,

na poziv Partije, izašli masovno na ulice i pokazali

smjer kojim radnička klasa treba poći u daljnjoj

borbi.

Režim je uskoro nakon prvomajskih demonstracija u

Zagrebu donio Uredbu o rješavanju radničkih sporova

(4. svibnja 1940). Pooštrene su mjere za pokretanje

štrajkova. Uskoro nakon toga bio je uhapšen i velik

broj sindikalnih funkcionara-komunista i deportiran

u koncentracioni logor u Lepoglavu.

No i 7. rujna ponovo su organizirane demonstracije u

radničkim četvrtima Tmju i Trešnjevci i policija je

uhapsila oko 80 demonstranata.

Godina 1941. Još je u toku ljeta 1940. postalo očigledno

da će režim Cvetković-Maček zabraniti URSSJ, pa

je na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ donesena

odluka o osnivanju »odbora radničkog jedinstva« u

kojima bi se okupljali radnici pod vodstvom komunista,

bez obzira na sindikalnu pripadnost.

Ti su odbori odmah nakon zabrane rada URSSJ-ovih

sindikata, a uz podršku radničkih povjerenika, počeli

Radništvo »Mostera«. »Katrana« i »Rosa« u borbi /a povećanje

nadnica 19. rujna 1940.

voditi protestne akcije zbog zabrane URSSJ-a, ali i

tarifne pokrete i štrajkove.

Već 2. siječnja održan je na području Trnja protestni

miting pred »Croatiom«, a 4. siječnja pred »Pilotom«,

u Supilovoj ulici, u tvornicama »Faber i sin«, »Holzner«.

»Ivančici« i »Resu«. Zbog sudjelovanja na mitingu

svaki radnik »Silka« morao je platiti globu od 10

dinara.

Radnici Trnja protestiraju ponovo U. siječnja 1941,

zbog zabrane URSSJ-a i skupoće, očito pokazujući

tako svoju privrženost klasnoj, borbenoj organizaciji

URSSJ-u, koji se od reformističke, socijalističke organizacije

na početku loga razdoblja pretvorio u komunističku

bazu i školu partijskih kadrova. Demonstracije

u povodu zabrane URSSJ-a pretvorile su sc u

političke akcije zagrebačkih radnika, jer se njima

127

zahtijevao mir i sloboda, ukidanje koncentracionih

logora, pakt sa SSSR-om, smanjenje skupoće, osiguranje

rada i pravo na slobodno sindikalno organiziranje.

Učestale su i akcije druge vrste. U povodu Međunarodnog

dana žena, 8. marta, održan je miting pred

»Ivančicom« i »Croatiom«.

Dolazi do tarifnih pokreta u »Resu«, »Mosteru«, »Silku

«, »Pilotu«, »Holzneru« i »Ivančici« i većinom završavaju

uspješno, usprkos pokušaju vodstva HRS-a

da razbije sve akcije ukazivanjem na nepodesnost

momenta.

HRS sada više koči nego pomaže te akcije, te se u

ožujku 1941. boji da bi došlo do š tra jk a u Zagrebačkom

paromlinu » ... je r je radništvo veoma nezadovoljno

i zamoreno dugim čekanjem i pravednijom regulacijom

skuparinskog dodatka«.

U veljači 1941, na zahtjev vodstva HRS i banske vlati,

uprava Zagrebačke tvornice p apira otkazala je kolektivni

ugovor koji je potpisao URSSJ u ru jn u 1940.

To je dovelo do štra jk a u tvornici, a solidarno su se

priključili i radnici »Ivančice«, »C. D. Gaona« i nekih

ostalih tvornica. Na radništvo su navalili odredi Mačekove

Zaštite koji su kundacima i pendrecima pokušali

radnike n a tje ra ti na posao, a nekoliko radnika je

uhapšeno.

Kad je 8. i 10. ožujka došlo do protestnog štra jk a u

»Gaonu«, zbog otkaza radničkim povjerenicima, š tra jkašima

su se priključili i radnici Zagrebačke tvornice

papira.

Iako je URSSJ zabranjen, radništvo u mnogim trnjanskim

tvornicama bira i u 1941. radničke povjerenike

loga o predjeljenja, a u Paspinoj »Croatiji« povjerenici

su izabrani aklamacijom svih radnika protiv volje

HRS-a i vlasti.

Prema tome, radnici su T rn ja u razdoblju od 1929. do

1941. posredstvom URSSJ-a vodili oštru klasnu borbu

s poslodavcima, ali i s režimom i njegovim organima

vlasti. Organizirani u URSSJ-ovim sindikatima, postali

su važan dio radničkog pokreta Zagreba i Hrvatske.

Nastavljajući pozitivna, velika iskustva iz vremena

rada CRSVJ i Nezavisnih sindikata, trnjanski su radnici

usprkos pokušajima HRS-a ili Jugorasa, postigli

dobru organiziranost i jedinstvenost u akcijama. Zato

ne čudi da su mnogi članovi URSSJ-a u toku revolucije

bili prvaci u bitkama i u NOP-u u Zagrebu i izvan

njega.

Podijeli

Slojevi

Ilegala 1931. – 1941.

Kartografija otpora

PRETRAGA

Traži

Filter kategorija

Kartografija otpora

Istrani na Trešnjevci

Mošćenička ulica
Sportski klub "Željezničar"

Trnjanska cesta 1
Ćelija KPJ u Željezničarskoj radionici

Trnjanska cesta 1
HŠK Trešnjevka

Trsatska ulica
RSD Metalac

Sokolska ulica 47
1. I. 1931. - 6. IV. 1941.
Ubojstvo Josipa Debeljaka i Josipa Adamića

Ulica Divka Budaka 3
Izdavanje Glasa Trešnjevke 1932. – 1934.

Ulica Ivana Broza
Omladinska sekcije Ženskog pokreta u Zagrebu

Ulica Antuna Mihanovića 1, hotel Esplanada
21. III. 1934. - XII. 1937.
Skup u organizaciji Ženskog pokreta, „Protiv rata i fašizma“

Perkovčeva ulica 2, Novinarski dom
11. XI. 1934.
Hapšenje članica „Crvene pomoći“ i „Ženskog pokreta“

Zrinjevac 5, istaržni zatvor Sudbenog stola
1935.
Studentsko društvo "Svjetlost"

Ilica 54
Štrajk radnika Zagrebačke tvornice papira 1935.

Zavrtnica 17
Skup za pravo glasa žena

Trg kralja Aleksandra I. 6 (Trg Republike Hrvatske 6), zgrada Hrvatskog sokola i Kola
20. X. 1935.
„Društvo za prosvjetu žene“

Preradovićeva 29, prostorije "Prehrane"
23. XI. 1935. - 10. IV. 1941.
Ženska sekcija SBOTIČ-a

Trg Kralja Petra Krešimira IV 2, zgrada Radničke komore
17. IX. 1936. - 12. III. 1941.
Glavna partijska tehnika u stanu Marice Pataki

Murterska 25
Skupovi žena URSSJ-a

Trg Kralja Petra Krešimira IV 2, zgrada Radničke komore
12. III. 1937. - 24. XII. 1940.
Ubojstvo Krste Ljubičića 1937.

Runjaninova ulica 4
Društvo "Ciglenica"

Zagorska ulica 28
Štrajk u Siemensu

Fallerovo šetalište 22
9. VII. 1938. - 21. VIII. 1938.
Tajni punkt/skladište u liftu i podrumu zgrade

Trg kralja Petra Krešimira IV 6
Spremište partijskog materijala

Primorska 10
Trešnjevačka kazališna omladina

Zvonigradska ulica
1939. - 1941.
Knjižara Kultura

Masarykova 2
Podzemna tehnika CK KPH

Gotalovečka 8
Časopis „Ženski svijet – list za zabavu i pouku“

Ul. Otona Kučere 46
II. 1939. - II. 1941.
Uredništvo lista 'Naše novine'

Draškovićeva 60
Centralna tehnika CK KPH

Klaićeva 17
Kompleks tvornica Gorica i tvornička partijska organizacija

Šubićeva 55
15. III. 1939. - 1945.
Gimnazija

Križanićeva
Trgovina i bunker Lea Rukavine

Vrbnička 35
Mjesna tehnika u stanu sestara Filipović

Kučerina 72
Stan Olge Franković

Šoštarićeva ulica 8
I. 1940. - 1942.
Ilegalni stan Palčecovih

Tvrtkova 6
1. I. 1940. - 31. VIII. 1942.
Partijska organizacija u ZET-u

Ljubljanica b.b.
1940. - 1945.
Prva konferencija KPH 1940.

Avenija Dubrava 205
VI zemaljska konferencija SKOJ-a

Gajeva ulica 28
Peta zemaljska konferencija KPJ

Kapucinska 20
Tvornica čepova Higiea

Ljudevita posavskog 48
XII. 1940. - 1941.
Partijska tehnika

Derenčinova 21
XII. 1940. - VIII. 1941.
Tvornica trikotaže Gaon

Uglovnica Banjavčićeve i Tuškanove
Radionica postolara Ćovrana

Trg žrtava fašizma 12
1941.
Redakcija 'Vjesnika' u stanu Mladena Ivekovića

Mošinskijeva / Nazorova 30
Organizacija otpora u Državnoj hipotekarnoj banci 1941.

Šoštarićeva 2-4/ Vlaška 53
1941.
Stan Srećka Delhunija - Sastanci Mjesnog komiteta KPH

Ilica 124
1941. - 1943.
Ručna tehnika u stanu Josipa Lukatele

Babonićeva 29
Stan Olge Iveković

Crnčićeva 44
1941. - XII. 1944.
Mitnica 3 (Zapad)

Horvaćanska cesta
Mitnica 2 (Zapad)

Ilica
Mitnica 1 (Sjever)

Ulica Sveti duh
Mitnica 10 (Sjever)

Ksaverska cesta
Mitnica 9

Svetošimunska cesta
Mitnica 8 - (Istok)
Mitnica 7 (Istok)

Maksimirska cesta
Mitnica 6 (Jug)

Držićeva ulica
Mitnica 5 (Jug)

Trnjanska cesta
Mitnica 4 (Jug)

Savska cesta
Mučilište "Sing-Sing"

Ulica Matije Jandrića 74
Zakladna bolnica Sv. Duh

Sveti Duh 64
1941. - 8. V. 1945.
Demonstracije pod vodstvom Dragice Končar

Kvaternikov trg
4. I. 1941.
Stan Branka i Viktorije Tučkorić

Srebrenjak
II. 1941. - X. 1944.
Stan Štefice Crnojevac i stan Matilde Benički

Tratinska ulica 14
30. III. 1941. - 8. V. 1945.
Sastanci Narodne pomoći

Zvonimirova 43
IV. 1941.
Kuća Vlade Srednika

Modruška ulica 17
IV. 1941. - XI. 1941.
Trafika sestara Baković

Nikolićeva ulica 7
IV. 1941. - 23. XII. 1941.
Mljekarstvo majke drugarice Klašnje

Tomašićeva
IV. 1941. - 1942.
Stan obitelji Gorkić

Ulica Baruna Jelačića 3
IV. 1941. - II. 1942.
Prebacivanje - RK željeznica

Trg Ante Starčevića
IV. 1941. - V. 1945.
Mljekarstvo Kos

Bulićeva 14
Stan Jelene Manojlović - Bugarke

Hercegovačka ulica 65
Stan Anke Rakoci

Ilica 163
10. IV. 1941.
Radionica popluna Miška Patačića Crnog

Vlaška 92
10. IV. 1941.
Slavko Kvaterin proglašava osnutak NDH

Vlaška 116
10. IV. 1941.
Akcija skupljanja oružja

Stara Peščenica
10. IV. 1941.
Mučenja Ivice Gretića, Blaža Mesarića, Mire Paut i Josipa Matišiča 1941. godine u UNS-u

Zvonimirova 2
10. IV. 1941. - XII. 1941.
Krojačka radionica M. Pribanića

Vlaška 94
10. IV. 1941. - 4. VII. 1942.
Konzumna zadruga željezničara

Draškovićeva 47
10. IV. 1941. - 1944.
Ministarstvo ruda

Križanje Vlaške i Draškovićeve
10. IV. 1941. - 8. V. 1945.
Ustaško redarstvo

Račkoga 9
10. IV. 1941. - 8. V. 1945.
Ustaški i Gestapov zatvor

Trg žrtava fašizma 10
10. IV. 1941. - 8. V. 1945.
Glavna vojna bolnica

Vlaška 87
10. IV. 1941. - 8. V. 1945.
Stan Braslava Rabara

Zvonimirova 18
Zatvor ustaškog redarstva

Savska cesta 60
Sjedište Gestapoa

Trg kralja Petra Krešimira IV 1
Stan Kolarec

Kučerina 72
10. IV. 1941. - 8. V. 1945.
Postolarska radionica Elita

Tomašićeva 6
Krojačnica Nikole Slivonje

Draškovićeva 6
11. IV. 1941. - V. 1945.
Stan Deneša Vajsa

Solovljeva ulica 10
Tvornica ulja

Branimirova 71
V. 1941.
Ilegalni stan Božene Brlečić i Voje Kovačevića

Vlaška 70D
V. 1941.
Stan Nikole i Olge Rubčić

Huga Badailića 10
V. 1941. - 22. IX. 1941.
Trgovina čelikom

Martićeva 14
Radionica Ford

Martićeva 13
Tvornički kompleks Penkala (Nada Dimić)

Blok Branimirova – Erdödijeva
V. 1941. - X. 1942.
Crveni križ

Crvenog križa 14
V. 1941. - V. 1945.
Akcija stadion

Stadion u Maksimiru
26. V. 1941.
Apoteka Borisa Praunspergera

Preradovićeva 42
VI. 1941. - 5. XII. 1944.
Emitiran poziv na oružanu borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika

Tuškanova 15
VII. 1941.
Trafika Štefice Hohnjec

Samoborska ulica 3
VII. 1941. - VIII. 1941.
"Stambeni ured" Španaca

Deželićev prilaz
VII. 1941. - IX. 1941.
Sklonište Jože Turkovića nakon bijega iz Kerestinca

Heinzelova 48
14. VII. 1941. - 7. IX. 1941.
Paljenje stadiona

Stadion u Maksimiru
Otkazi i likvidacija u ZET-u

Ljubljanica b.b.
VIII. 1941.
Ilegalni stan Anice Rakar-Magašić

Trg žrtava fašizma 15
VIII. 1941. - XII. 1941.
Akcija Botanički vrt

Runjaninova ulica
4. VIII. 1941.
Bijeg Nade Dimić

Sveti Duh 64
IX. 1941.
Centralna tehnika CK KPH

Ilica 113
Punkt za raspodjelu materijala

Križanje Heinzelove i Martićeve
IX. 1941. - XII. 1941.
Hapšenje Vojina Kovačevića

Marulićev trg
2. IX. 1941.
Diverzija na Glavoj pošti

Jurušićeva ulica 13
14. IX. 1941.
Napad na ustaše

Vrbanićeva
14. IX. 1941.
Kafić Sidro

Vlaška 42
14. IX. 1941.
Telefon s kojeg je pokrenuta diverzija na poštu u Jurišićevoj

Tuškanac 71
14. IX. 1941.
Hapšenje Mlinarića i drugova nakon provale Akcije stadion

Križanje Heinzelove i Kvaternikovog trga
Provala stana Nikole i Ruže Rubčić

Huga Badailića 10
Kino Union (Mosor)

Zvonimirova 63
30. IX. 1941.
Osnovan Inicijativni odbor AFŽ-a za Hrvatsku

Kordunska ulica 11
X. 1941.
Centralna tehnika CK KPH

Radićeva / Gospodska 6 (Vrapče)
Hapšenje Martina Mojmira

Primorska ulica
11. X. 1941.
Ilegalni stan drugarice Kokotović

Bulićeva ulica
10. XII. 1941.
Hapšenje Leandra Karlovca

Babićeva ulica
15. XII. 1941.
Matični odbori AFŽ-a osnivani pri tvornicama i poduzećima u Zagrebu

Blok Branimirova - Erdodijeva
1942.
Matični odbori AFŽ-a osnivani pri tvornicama i poduzećima u Zagrebu

Fallerovo šetalište 22
1942.
Matični odbori AFŽ-a osnivani pri tvornicama i poduzečima u Zagrebu

Krajiška 20
1942.
Matični odbori AFŽ-a osnivani pri tvornicama i poduzečima u Zagrebu

Koturaška 69
1942.
Matični odbori AFŽ-a osnivani pri tvornicama i poduzečima u Zagrebu

Fijanova ulica
1942.
Matični odbori AFŽ-a osnivani pri tvornicama i poduzečima u Zagrebu

Ugao Banjovićeve i Tuškanove ulice
1942.
Matični odbori AFŽ-a osnivani pri tvornicama i poduzečima u Zagrebu

Blok između Šubićeve, Vlaške, Martićeve i Dernčinove ulice
1942.
Skladište Bezjak i prebacivanja ilegalnih materijala

Palmotićeva
1942. - 1945.
Zborno mjesto za prebacivanje i zasjeda

Varaždinska ulica
1942. - 1945.
Staro sajmište - zborno mjesto

Heinzelova ulica
1942. - 1945.
Stan obitelji Čoklica

Gornji Bukovac 27
Uhićenje Andrije Hebranga

Perjavica 4
25. II. 1942.
Stan Nade Rukavina-Prohaska - kurirke Povjerenstva KPH u Zagrebu

Juraja Haulika 4
III. 1942. - IX. 1943.
Demonstracije žena

Branimirova tržnica
23. III. 1942.
Prebacivanje glumaca i glumica Hrvatskog narodnog kazališta u partizane

Trg I.
IV. 1942.
Sabotaža transformatora

Branimirova ulica
21. IV. 1942.
Stradanje Josipa Kulušića

Tome i Petra Erdödyja 9
3. IX. 1942.
Hapšenje i mučenje Štefice Šantić Matijašić

Pantovčak 65
25. IX. 1942.
Stan Tonke Krleže

Poljička ulica bb
X. 1942.
Mjesna tehnika u stanu obitelji Maričić

Boškovićeva 19
Likvidacija Hesheimera

Križanje Palmotićeve i Branimirove
Stan Benka Horvata

Vlaška (oko radio stanice)
1943. - XI. 1944.
AFŽ organizira obustavu rada

Ulica Vjekoslava Klaića 11a
18. I. 1943.
Pad Ive Marinkovića

Medulićeva ulica
9. II. 1943.
Njemačko redarstvo

Trg žrtava fašizma 4
Pogibija Josipa Preskara

Vlaška 86A
9. III. 1943.
Ubojstvo Ladislava Slavka Parfanta

Palmotićeva 29a
5. IV. 1943.
Pretres u psihijatrijskoj bolnici Vrapče

Bolnička cesta 32
V. 1943.
Pokušaj likvidacije konfidenta Nikola Rukavina

križanje Derenčinove i Martićeve ulice
25. VI. 1943.
Sklapanje "Političkog pregleda"

Osredak 4
VII. 1943. - 6. IV. 1944.
Stan Marka Novaka

Ilica 117a
VIII. 1943. - 8. V. 1945.
Stradanje Ivice Habuneka, sekretara MK SKOJ Zagreb

Boškovićeva 36
Miniranje skladišta oružja u Sopnici

Sopnica
18. XII. 1943. - 19. XII. 1943.
Prosinačke žrtve

Maksimirska cesta
20. XII. 1943.
Pad Agneze Vostrel-Amanović

Ugao Jurišićeve i Draškovićeve
29. XII. 1943.
Mjesna tehnika

Selska cesta 22
Kurirka Slava Urbančić

Radićeva 74
1944. - 8. V. 1945.
Uhićenje Branka Tučkorića (Orač)

Narodna zaštita III. kotara, Ulica Eleonore Patačić
IV. 1944.
Savezničko bombardiranje Zagreba

Aerodrom Borongaj
12. IV. 1944.
Stradanje Božene Hršak, posljednjeg sekretara MK SKOJ Zagreb

Đorđićeva 4
18. IV. 1944.
Kino Jadran

Ilica 42
V. 1944.
Druga rekonstrukcija MK KPH Zagreb

Britanski trg
V. 1944.
Stjecanje informacija o Desantu na Drvar

Škola narodnog zdravlja, Rockfellerova
V. 1944.
Mučenje Božene Žakman u UNS-u 1944. godine

Zvonimirova 2
V. 1944.
Stan Ankice Kežman (Vesela), Instruktor za rajonske komitete

Bauerova 1
V. 1944. - 6. VIII. 1944.
Dolazak Instruktora Povjerenstva Norberta Vebera (Šaban) u Zagreb

Srebrenjak
20. V. 1944.
Pad Mjesnog narodnooslobodilačkog odbora

Tratinska?
1. VI. 1944.
Rekonstituiranje MK KPH nakon provala krajem svibnja i početkom lipnja 1944.

Tratinska cesta
VI. 1944.
Punkt za komunikaciju od polovice 1944. godine

Samoborski podvožnjak
VI. 1944. - 1945.
Rad s partijskim članovima u tvornicama

Krajiška 30
VIII. 1944. - XII. 1944.
Vješanje petoro talaca

Maksimir, pozicija željezničkog skladišta (lokacija nije pobliže ubicirana, op.a.)
6. X. 1944.
Miniranje željezničke stanice Čulinec i obližnjeg mosta

Željeznička postaja Čulinec
19. X. 1944.
Vješanje 19 talaca

Željeznička postaja Čulinec
23. X. 1944.
Pad Vikice Tučkorić (Galja)

Trg I. (Trg Republike Hrvatske)
28. X. 1944.
Miniranje vlaka radne bojne

Željeznička postaja Čulinec
30. X. 1944.
Trodnevna racija ustaških vlasti

Lošinjska 24
XI. 1944.
Pad u ZET-u

Ljubljanica b.b.
XI. 1944. - XII. 1944.
Ilegalna radiostanica

Lošinjska 24
XI. 1944. - 8. V. 1945.
Miniranje njemačkog transportnog vlaka

Željeznička postaja Čulinec
5. XI. 1944.
Diverzija u Kazališnoj kavani

Trg I. (Trg Republike Hrvatske)
6. XI. 1944.
Stan stjepana Graha, Krojača

Krapinska 17
XII. 1944. - V. 1945.
Diverzija u skladištu benzina "Šel"

Radnička cesta
13. XII. 1944.
Diverzija na stanici Sajmište

Heinzlova
13. XII. 1944.
Diverzija u kinu Tuškanac

Tuškanac 1
14. XII. 1944.
Diverzija na bunkere na Glavnom kolodvoru

Glavni kolodvor Zagreb
17. XII. 1944.
Vješanje trinaestorice taoca

Zagreb (nema točne lokacije)
21. XII. 1944.
Diverzija na aerodromu Borongaj

Aerodrom Borongaj
28. XII. 1944.
Diverzija u tvornici ulja

Branimirova 61
20. I. 1945.
Prva diverzija u tvornici akomulatora

Vrbanićeva 50 (blizu Heinzelove)
20. I. 1945.
Atentat na agente ustaške policije

Supilova ulica
20. I. 1945.
Diverzija u Tvornici ulja

Branimirova 71
20. I. 1945.
Diverzija u njemačkoj Feldkomandi

Kušlanova 52
24. I. 1945.
Stradanje Zorka Bekera

Savska cesta 60
II. 1945.
Pad Danice Kleme (Smilja), posljednjeg ratnog sekretara MK KPH Zagreb

Kranjčevićeva
II. 1945.
Diverzija u DVD Žitnjak

Vatrogasni dom, Žitnjak bb
2. II. 1945.
Vješanje 10 talaca

Vatrogasni dom, Žitnjak bb
2. II. 1945.
Diverzija na vlak

Između Glavnog kolodvora i kolodvora Borongaj
8. II. 1945.
Druga diverzija u tvornici akomulatora

Vrbanićeva 50 (blizu Heinzelove)
9. II. 1945.
Diverzija u tvornici i ljevaonici željeza Sila

Ugao Šubićeve i Martićeve
19. II. 1945.
Atentat u kavani Medulić

Ugao Ilice i Medulićeve
20. II. 1945.
Diverzija na njemački transporti vlak

Kolodvor Borongaj
20. II. 1945.
Atentat na razvodnika straže

Kustošija (nije precizno ubicirano)
23. II. 1945.
Vješanje 10 talaca

Piškorov šljivik, Vrapče
23. II. 1945.
Uništenje autobusa za prijevoz njemačkih avijatičara

Vodnikova
25. II. 1945.
Atentat u njemačke i ustaške vojnike

Dujićev trg (Trg Vladka Mačeka)
25. II. 1945.
Atentat na žandara

Kustošija (nije precizno ubicirano)
26. II. 1945.
Atentat na ustaše

Frankopanska (nije pobliže ubicirano)
26. II. 1945.
Atentat na ustaškog stražara

Sveti Duh (nije pobliže ubicirano)
27. II. 1945.
Atentat na ustaše

Šetalište Jelenovac
28. II. 1945.
Napad na ustaške barake

Savska cesta
28. II. 1945.
Atentat na razvodnika straže

Kustošija (kraj tržnice)
28. II. 1945.
Stradanje Mate Kokota

Podvožnjak na Miramarskoj
III. 1945.
Tretman i oslobođenje iz kaznionice na Savskoj 1945.

Savska cesta 60
III. 1945. - 8. V. 1945.
Atentati u Kustošiji

Kustošija (nije precizno ubicirano)
8. III. 1945.
Atentat na ustaškog natporučnika

Žitnjak (nije pobliže ubicirano)
27. III. 1945.
Zarobljavanje domobrana

Žitnjak (nije pobliže ubicirano)
3. IV. 1945.
Bolnica Brestovac
Bolnica Rebro
Masovna grobnica na Savskoj cesti

Savska cesta 77
Masovna grobnica na Tuškancu

Tuškanac 74
Logor Prečko
Logor Vrapče

Vrapče
Sabirni logor na kanalu

Avenija Marina Držića 4
Prvi štab za oslobođenje grada

Tomašićeva 7/II
5. V. 1945. - 6. V. 1945.
Granešina

Miroševečka cesta
Likvidacija Mirka Gašpara

Prekrižje
Emitirana radio poruka o oslobođenju grada Zagreba

Odašiljač Radio Zagreba na Bundeku
8. V. 1945.
Ilegalni štab za oslobođenje Zagreba susreće prve jedinice Jugoslavenske armije

Križanje Držićeve i Varaždinske (danas Vukovarske)
8. V. 1945.
Drugi štab za oslobođenje grada

Ljubljanska ulica 3 (Republike Austrije)
8. V. 1945. - 9. V. 1945.
Borbe za radiostanicu

Vlaška 116
8. V. 1945. - 9. V. 1945.
Gračanska bitka

Gračani
Likvidacija ranjenih Njemačkih vojnika

Sveti Duh 64
14. V. 1945.
Prvi kongres AFŽ-a Hrvatske

Savska cesta 25, Zagrebački zbor / velesajam (danas Studentski centar)
21. VII. 1945. - 23. VII. 1945.
Rad u SKOJ-u

Maksimirski perivoj 1
Kurirske veze i Marica Zastavniković

Jurjevska 37b
Stan Pađen

Gregorjančeva 1 (Nike Grškovića 1)
Potraga za sinom Dragice i Rade Končara

Ljubljanica
Stan Olge Baće

Domjanićeva 16/1
Stan Rezike Butura

Medulićeva 7
Stan Dragice Broz

Pantovčak 126
Mučenje i ubojstvo Vere Solar u UNS-u

Zvonimirova 2