Punktovi

Izdavanje Glasa Trešnjevke 1932. – 1934.

Književnik August Cesarec bio je urednik Glasa Trešnjevke 1932. – 1934.

Glas Trešnjevke, naslovnica 1. broja, listopad 1932.

Književnik August Cesarec bio je urednik Glasa Trešnjevke, legalnog lista koji se bavio pitanjima i problemima svakodnevnog života radničke klase na trešnjevačkoj periferiji. Nekoliko članova KPJ također je pomagalo Cesarcu u pripremi članaka. List je izlazio u razdoblju od 1932. do 1934. godine kada je zabranjen.

Svjedočanstvo Vlade Mađarevića, suradnika na izdavanju "Glasa Trešnjevke":

Partija se upravo tih godina 1932. – 1933. postepeno oporavljala od teških progona i skučenog ilegalnog rada u uvjetima monarhofašističkog terora. Zbog toga je i niz godina ostala bez svojih ilegalnih društveno-političkih glasila, pa se pojavila potreba da se poslije zabranjenog kulturnog lista „Pregled“, odnosno kasnijeg „Odjeka“, koji je uređivao Mladen Iveković, osnuje bar jedan skroman i što više legalno kamufliran list, za društvena, ekonomska i kulturna pitanja periferije, kao organ revolucionarnog radničkog pokreta, koji bi mogao okupljati i najmlađe kulturne radnike. I tako je nastao „Glas Trešnjevke“, pripreman tokom jeseni 1932. godine. U njegovom pokretanju i uređivanju, uz grupu partijskih aktivista, radnika sa Trešnjevke, kao i u traženju nove, samostalnije publicističke i književne aktivnosti za najmlađe lijeve pisce, pretežno skojevce, odigrao je jednu od glavnih uloga književnik August Cesarec, kao član tadašnjeg Agitpropa Pokrajinskog komiteta Komunističke partije za Hrvatsku. Od tada počinje i njegova veza – upravo preko „Glasa Trešnjevke“ – i intenzivan odnos s grupom najmlađih naprednih pisaca i skojevaca, koja se već ranije oformila oko zajedničkih ideja i akcija. „Glas Trešnjevke“ izašao je 1. listopada 1932. godine kao „Tjednik za komunalna, socijalna i kulturna pitanja“, kako je pisalo u podnaslovu glave lista. Te je godine izašlo 14 brojeva „Glasa Trešnjevke“. Kasnije, od početka 1933., list je zbog velikog odziva čitalaca i iz drugih rajona Zagreba i zbog istih problema u čitavoj zagrebačkoj periferiji, promijenio ime u „Glas – tjednik za komunalna, socijalna i kulturna pitanja periferije“. Od tog starog tjednika pod novim imenom izašao je do 5. kolovoza 1933, kada je zabranjen, još 21 broj.
Jedan od inicijatora, vjerovatno po partijskom zadatku, i duhovnih pokretača lista bio je August Cesarec, ali iz konspirativnih i drugih razloga nije bio izravno član redakcije. Iako nije stanovao na Trešnjevci, nego u centru grada, na Goljaku, Cesarec je bio u stalnom kontaktu s redakcijom „Glasa Trešnjevke“ (poslije „Glasa Periferije“), koju su sačinjavali trešnjevački radnici i neki iz naše skojevske grupe pisaca iz centra grada.
Prvi odgovorni urednik lista bio je trešnjevački radik Petar Butković, a kasnije, od 12. broja, radnik Josip Mort. Stvarni urednik lista bio je radnik i partijski funkcioner sa Trešnjevke ivan Mrkša, koji je u toku okupacije poginuo. Ivan Mrkša bio je veoma zaslužan, kao komunistički aktivista, posebno za izdavanje tog lista i kasnije posebnog almanaha sa periferije. Ubijen je od ustaša, navodno još prvih mjeseci okupacije (...) Ne sjećam se više točno kada i kako je naša grupa najmlađih lijevih i skojevskih pisaca došla do redakcije „Glasa Trešnjevke“, u prvom redu radi organiziranja kulturne suradnje: Želimir Gumhalter (najbolji skojevski pjesnik, a kao nosilac crvenog barjaka prilikom tadašnjih demonstracija, koje su polazile upravo s Trešnjevke, osobito popularan i u tom rajonu), zatim Stanko Dvoržak, Zdenko Štambuk, Ivo Vejvoda i ja, koji sam preuzeo dužnost urednika za kulturu u tome listu. Tako su članovi naše skojevske grupe pisaca, prošireni novim imenima, postali glavni suradnici tog radničkog lista s periferije.
Od tada počinje moj najuži kontakt ne samo s tom redakcijom nego i s Augustom Cesarcem, kojemu sam često dolazio radi savjetovanja i organiziranja suradnje, kao predstavnik grupe skojevaca i najmlađih naprednih pisaca, zajedno s glavnim urednikom „Glasa Trešnjevke“ Ivanom Mrkšom.
Od radnika i namještenika, pretežno sa Trešnjevke, u toj književnoj grupi najmlađih bili su: Branislav Resimić, Pero Bakula, Ivan Sabolek, Franjo Pavešić, Josip Nesek, Franjo Obelić, Ružica Ausec, a kasnije Jakov Sekulić i drugi, a od đaka i studenata Želimir Gumhalter (objavljivao kasnije i pod pseudonimom Mirko Jelenčić), Stanko Dvoržak, Zdenko Štambuk i Ivo Vejvoda (kad nisu bili na studijama u Pragu), Oto Šolc, Salih Alić, Vladimir Jurčić, Radovan Žilić, Ante Sedmak-Šumski i ja, te niz drugih naprednih mladih pisaca.
Mnogi članovi te grupe od kojih su neki bili već vrlo aktivni skojevci, postali su glavni suradnici „Glasa Trešnjevke“ i njegova nastavka „Glasa periferije“, te kasnijeg almanaha „Periferija“ s književnim i publicističko-propagandnim člancima. Neki su čak pisali i političke uvodnike i ekonomske komentare, koje su često objvljivali bez potpisa ili s inicijalima i različitim pseudonimima (...) Redakcija „Glasa Trešnjevke sastajala se najčešće u jednoj gostionici, čini mi se u Okićkoj (ili Ozaljskoj) ulici. Cesarcu smo uglavnom išli Mrkša i ja, u njegov stan na Goljaku broj 8, gdje je stanovao od listopada 1926. do polovice 1934, kod obitelji mladog revolucionara, budućeg narodnog heroja, tada gimnazijalca, a kasnije studenta tehnike Vladimira-Brace Nemeta. Vjerojatno je upravo August Cesarec presudno utjecao na revolucionarni rad i životni put tog mladog borca, koji je kao partizanski komandant poginuo junačkom smrću Bosanskoj Krajini 1944. godine. (...) Poslije zabrane „Glasa Periferije“, krajem 1933., naša grupa mladih lijevih pisaca i skojevaca produžila je kontinuitet svoje revolucionarne i publicističke aktivnosti, otpočete upravo na Trešnjevki, sve do početka rata, a mnogi i u toku NOB-a. Pokrenuli smo novu aktivnost, uvijek povezani i u duhu sa crvenom Trešnjevkom i radnicima šire periferije, - okupivši se prvo oko časopisa „Književna kovačnica“ (koji smo 1934. Uređivali Novak Simić, Petar Bakula i ja), a zatim od 1935.-1937., oko glavnog legalnog organa SKOJ-a „Glasa omladine“ donekle i kao nastavljača intencija i omladinskih težnji iz „Glasa Trešnjevke“, koji sam pokrenuo i skoro dvije godine uređivao, prve brojeve isprva zajedno s Borisom Kidričem i Vladimirom Bakarićem.

Vlado Mađarević, "Glas Trešnjevke", u: Drago Zdunić i Slobodan Žarić (ur.) Crvena Trešnjevka (Zagreb: IHRPH - Spektar - Skupština općine Trešnjevka, 1982), 165–167.